Plenkovićevoj namjeri da kroz ratifikaciju Istanbulske konvencije ispuni obećanje iz HDZ-ova predizbornog programa - što je, mora se priznati, također neuobičajeno za HDZ - suprotstavljaju se istaknuti stranački kadrovi poput političkog tajnika Davora Ive Stiera, potpredsjednice Ivane Maletić, međunarodnog tajnika Mire Kovača, zamjenika predsjednika Milijana Brkića te niz nižerangiranih HDZ-ovaca i stranačkih organizacija. Protiv IK su javno istupili i neki saborski zastupnici, poput stanovitog Ivana Čelića, ogranci stranačke mladeži iz nekih dijelova Hrvatske, dio stranačkih osnivača i doajena, neki poznatiji članovi bez funkcija poput profesora na splitskoj medicini Matka Marušića i mnogi drugi.

Više se HDZ-ovaca protivi Istanbulskoj konvenciji nego uhićenju Ante Gotovine

 

Teško je sjetiti se kada je toliko HDZ-ovaca javno istupilo protiv direktive stranačkog vođe, kojima su inače podanički poslušni; ovakve pobune u stranci nije bilo ni kada je Ivo Sanader uhitio generala Antu Gotovinu i izručio ga sudu u Haagu. 

 

Pritom ti protiv Plenkovića pobunjeni HDZ-ovci traže da se o ratifikaciji IK održi unutarstranački referendum i da se saborskim zastupnicima dozvoli glasanje po savjesti, što je naročito apsurdno jer se članovi HDZ-a u skoro tri desetljeća postojanje ove stranke nikad nisu pretjerano isticali po imanju savjesti. Da je imaju, teško bi postali članovi stranke koja je doslovno optužena za organiziranu pljačku države i u koju se mnogi učlanjuju samo kako bi ih stranka imenovala na neku poziciju, odnosno kako bi dobili lagodnu sinekuru na državnim jaslama.

Sve to je proizvelo neke doista bizarne momente, poput činjenice da se kao moralni uzor koji Hrvatsku spašava od propasti koju predstavlja IK pojavljuje primjerice i Milan Kovač, tip koji je devedesetih bio jedan od predsjednika Fonda za privatizaciju. Ljudi koji su sudjelovali u pljačkaškoj privatizaciji u režiji HDZ-a sada se pozicioniraju kao najveći brižnici za budućnost nacije.

HDZ-ovci koriste crkvenu argumentaciju u napadima na Plenkovića

 

Svoje protivljenje ratifikaciji IK pobunjeni HDZ-ovci obrazlažu ponavljajući crkvene i argumente klerikalnih udruga o “rodnoj ideologiji” te se pozivaju na kršćanski svjetonazor i priopćenja Hrvatske biskupske konferencije. Tim istim HDZ-ovcima nije smetalo kada je stranka koju je tada predvodio Tomislav Karamarko (koji se danas također nalazi u skupini demonizatora konvencije o borbi protiv nasilja nad ženama), 2014. javno zatražila ratifikaciju IK, kao ni kada je to navedeno u stranačkom predizbornom programu 2016. Sada se protive očito pod utjecajem crkvene propagande, kao i one koju širi klerikalna Inicijativa o Istanbulskoj, u kojoj su okupljene udruge poput Vigilarea.

 

Stoga se postavlja logično pitanje nalazimo li se možda u točki preokreta, hoće li prvi put u povijesti HDZ-a (i suvremene Hrvatske) ono što naredi vođa biti manje važno od onoga što traži Crkva? 

 

Takav razvoj događaja bi značio korjenitu promjenu dinamike u odnosu HDZ-a i Crkve, koji su od početka devedesetih neprijeporni društveno-politički saveznici, ali ne tako da Crkva određuje Franji Tuđmanu, Ivi Sanaderu ili Jadranko Kosor što smiju, a što ne smiju raditi, no to se donekle počelo mijenjati za vrijeme Tomislava Karamarka i s uzletom tzv. konzervativne revolucije koju predvode ekstremno klerikalne udruge poput U ime obitelji. Plenković je ispunio uobičajene financijske i protokolarne obaveze HDZ-a prema Crkvi, što je prije bilo dovoljno da biskupi podržavaju politiku vlade koju vodi HDZ, ili joj se pak preglasno ne protive, no sada se to očito promijenilo.

Što ako biskupi i njihova pješadija sruše predsjednika vlade?

 

Zapravo svjedočimo pokušaju Crkve i njenih eksponenata da preko teme IK preuzme konkretnu izvršnu vlast u državi sustavom veta te da natjeraju premijera da vlada u skladu s klerikalnom ideologijom i pretvore RH u svojevrsnu teokraciju. To se poklapa i s trenutnim karijernim i materijalnim interesima moćnih skupina u HDZ-u koje nisu zadovoljno svojim položajem u Plenkovićevim vladajućim strukturama. Neovisno o tome što je Plenković neuspješan premijer, svaki demokratski nastrojeni građanin RH bi trebao biti zabrinut ako Crkva de facto može srušiti prvog čovjeka izvršne vlasti, što bi potom neizbježno dovelo do novih izbora, na kojima je sve otvoreno, neovisno o tome što trenutno predviđaju ankete.

 

Ipak ne treba zaboraviti da Plenković kao premijer i predsjednik stranke u svojim rukama ima brojne moćne poluge vlasti, kojima može preko taktičkih uhljebljivanja kupiti neke kritičare, a druge ucijeniti te da se on pokazao odlučnim jedino kada je riječ o vlastitoj koži, a drama oko IK se itekako tiče njegove političke budućnosti. Plenković možda ne zna provoditi reforme, ali zna se pod svaku cijenu zadržati u premijerskoj fotelji, kako je već dokazao sklepajući većinu s manjincima i HNS-om nakon što je Most hladno napucao iz vlade. U njegovu korist radi i mentalitet članova i birača HDZ-a koji prvenstveno vole biti na vlasti i većinom bespogovorno slušaju vođu, doduše sve dok ga brutalno ne smaknu i onda već sutradan slave novog vođu.

Navodno buđenje unutarstranačke demokracije u HDZ-u 

 

Da je riječ o nekom drugom kontekstu i da se pobuna protiv Plenkovića u HDZ-u ne odvija preko daljinskog upravljača jedne fundamentalističke crkvene ideologije, sve ovo što se događa moglo bi se možda i promatrati kao rađanje autentične unutarstranačke demokracije u najvećoj hrvatskoj stranci. No riječ je o borbi gorih protiv lošeg, borbi antidemokratskih snaga unutar HDZ-a i iz okrilja Crkve, koje Hrvatsku žele pretvoriti u neliberalnu demokraciju mađarskog ili poljskog modela, a protiv ipak demokratski legitimiranog premijera. No takva percepcija odgovara i Plenkoviću koji se odjednom može stilizirati kao iskreni zagovornik europskih vrijednosti, iako je dosad tolerirao razne ekstremističke ispade i trendove.

 

Sve zajedno nas još jednom podsjeća da HDZ i kada se u rijetkim prilikama odluči na dobar potez, što ratifikacija Istanbulske situacije nedvojbeno jest, ne može to učiniti da cijelu stvar nekako ne ogadi te podsjeti na razmjere civilizacijskog bezdana koje se nalaze u utrobi te stranke opasnih namjera.