Foto: Luka Šangulin/Index

GODIŠNJE do 1500 djece pohađa nastavu u dječjoj bolnici u Klaićevoj i na Institutu za tumore.

Index je obišao Klaićevu, a posjetili smo i Odjel dječje onkologije u Institutu za tumore gdje smo porazgovarali s učiteljicama i marljivim školarcima koji bijeg od bolesti vide u knjigama i stjecanju novog znanja.

"Nastava u bolnici počela se održavati u siječnju 2004. godine", rekla nam je ravnateljica OŠ I. Kršnjavog, Lidija Sosa Šimenc, te dodala kako je danas provodi 19 učitelja njihove škole, uključujući učiteljice od 1. do 4. razreda, kao i sve predmetne učitelje.

Iako su uvjeti potpuno drugačiji od onih u školi, učitelji nastoje da djeca koja borave u bolnici ni trenutka ne zaostaju s gradivom za svojim prijateljima iz škole. Kad smo došli na Odjel dječje onkologije, dočekala nas je učiteljica Ljerkica Vinković, koja je ujedno i voditeljica škole na Institutu za tumore.

"Sjećam se prvog radnog dana i tišine, to je prvo što sam zamijetila"

Kako smo prolazili dugačkim šarenim hodnikom, u kojem se nalaze sobe gdje se liječe djeca oboljela od tumora, ona je veselo pozdravljala sve s kojima se susrela. Zna svakom djetetu ime, pozdravlja se s roditeljima, liječnicima, sestrama.

Za vrijeme trajanja nastave ne skida masku s lica jer je djeci potrebna zaštita zbog slabog imuniteta. Iako je i 15 minuta razgovora pod maskom otežavajuće, ona i njene kolegice tako provode svaki dan po četiri sata, koliko dnevno izvode nastavu. Maske se ne smiju skidati, a ona na sebi još ima i bijelu kutu s oslikanim dječjim crtežima koje su joj nacrtali njeni učenici u bolnici, a za Index je otkrila kako joj je bilo kad je iz škole stigla na posao u bolnicu.

"Nikad neću zaboraviti prvi dan kad sam počela raditi u bolnici. Prije toga sam radila u školi gdje je izrazito bučno. I ja dođem u bolnicu, kad ono tišina. To je prvo što sam zamijetila. Velika tišina. To mi je bilo teško. U školi sam navikla na dječju galamu i buku i ovdje mi je to nedostajalo. Odmah sam osjetila razliku škole i bolnice. Pitala sam se hoće li djeca u bolnici voljeti školu, hoće li imati želju za učenjem s obzirom na teško liječenje koje prolaze. Ali oni su nevjerojatni. Djeca u bolnici vole učiti, vole školu i kad vidite tu njihovu volju, onda sve drugo izdržiš, i one teške trenutke", počela nam je priču Ljerkica Vinković.

Osim što im je učiteljica, nastoji im kroz nastavu i izvannastavne aktivnosti ispuniti poneku njihovu želju. Jedan je dječak zaželio tamburaše, a ona mu je to i ostvarila. Nazvala je LADO i njihov je ansambl s tamburicama došao u bolnicu. Često im dovodi i dječje pisce, pa ako žele vidjeti nekog sportaša, glumicu, pjevača, ona im nastoji ispuniti želju i dovesti ih u bolnicu. I svi se kažu, uvijek rado odazovu.

I kad je djeci teško, i kad se rasplaču, kad im je dosta bolnice, pikanja, zračenja i kemoterapija, ona ih nastoji podići. Kad ih tek ugleda kako su stigli na odjel, u glavi joj je samo misao "moramo ih pripremiti dalje za školu, ovdje su privremeno".

Obećala učenici da će čim ozdravi skupa jesti kolače na Pagu, to je i ispunila

I najveselija je kad djeca odlaze iz bolnice s dobrim nalazima. Nažalost, to nije uvijek slučaj. No o teškim trenucima ne želi govoriti.

"Moja je uloga da pomognem djeci i polazim od pitanja što ja, kao učiteljica, mogu učiniti za njih. Ovaj se posao radi s emocijama, a struku moraš imati u malom prstu. Moraš se prilagoditi svakom djetetu pojedinačno i dijete mora osjetiti vedrinu. Učitelj stvara vedro ozračje jer smo im jedini koji nismo povezani s njihovom bolešću.

Svaki dan pitam dijete je li raspoloženo za učenje, a oni ako mogu, uvijek su za učenje. Nastojim da osjete moju vedrinu, evo sad mi je jedna mama rekla "hvala vam što ste uvijek bili tako nasmijani i vedri".

Na odjelu je bila jedna djevojčica s Paga i kad je bila tužna, pitala sam je što bi htjela, a ona mi je rekla da želi jesti kolače u omiljenoj slastičarni na Pagu. Tad sam joj rekla da čim izađe iz bolnice, da ću doći na Pag i skupa ćemo ići na kolače. I tako je i bilo. Otišla sam na Pag i pojele smo skupa kolače. Kad sam tek počela raditi u bolnici, bio je jedan učenik koji je rekao da ne može izdržati liječenje. Rekla sam mu da mora jer da želim plesati na njegovoj svadbi. I na kraju sam i pozvana na njegovu svadbu. Imala sam i jednu curicu koja se tu liječila godinu dana, cijeli razred je završila kod mene, a kad se iduće godine vratila u svoju školu, nazvala me njena mama i rekla kako se zahvaljuje jer da curica dobiva sve petice", ispričala nam je učiteljica Ljerkica.

"Dječji osmijeh je to što me drži"

Kad ujutro dođe na posao, u čekaonici je znaju dočekati djeca i pitati je hoće li doći po njih da idu učiti, a kad završe školski praznici kažu joj da im je nedostajala.

"Taj osmijeh koji vidim na njihovim licima, ne, to nije samo naziv akcije, oni se tako iskreno nasmiju kad te ugledaju i sretni su što sam došla i što ćemo učiti, evo, taj osmijeh me drži", dodala je ona.

Iako se, kaže, ne razumije u medicinu, nastoji biti što bolje upućena u zdravstveno stanje svojih učenika pa se o njihovom stanju raspituje kod liječnika, a kad god se u bolnici održavaju seminari i edukacije, primjera radi kad je tjedan mozga, ona, kaže, uvijek nastoji pohađati ta predavanja kako bi što bolje upoznala što njena djeca prolaze. Smatra da se treba kontinuirano educirati za rad u bolničkim uvjetima.

A na Institutu za tumore liječe se djeca različitog uzrasta. Mi smo zatekli osmašicu Luciju na satu matematike. Ona je u bolnicu stigla početkom školske godine. Nakon završenog sata Lucija je kratko popričala s nama. Kaže kako joj je u bolnici lakše učiti nego u školi.

Rukometašica Lucija ide u osmi razred, evo što nam je rekla

"Ovdje sam sama s profesoricom i mogu je pitati sve što ne razumijem. Dobro me priprema za povratak na nastavu", rekla nam je Lucija. Ova mlada sportašica koja je trenirala rukomet prije nego se razboljela, obožava crtanje i glazbu.

"Slušam uglavnom pop muziku, ove najnovije hitove, bavila sam se i sportom, trenirala sam rukomet, no malo ću stati s treninzima kad krenem u srednju školu", rekla nam je Lucija koju bolest nije spriječila da i dalje uči te da ne zaostaje s gradivom za svojim školskim kolegama. A oni joj kaže, pružaju veliku podršku u liječenju.

Kako je u izolaciji, prijatelji je ne smiju posjećivati u bolnici, no zato joj kad ode iz bolnice, stignu svi pred zgradu u kojoj živi kako bi je vidjeli.

Dok smo razgovarali s Lucijom, hodnikom nam je u susret prilazio veseli osmogodišnjak Matej. Vraćao se s pretraga i za sobom vukao infuziju na koju je prikopčan. To ga nije spriječilo da sjedne za stol i sa svojom učiteljicom Martinom uči brojeve. Marljivo je slagao puzzle s brojevima i računao koliko likova se nalazi na svakoj puzzli te istovremeno s nama razgovarao. Otkrio nam je da su ga jučer roditelji vodili u zoološki vrt. Tamo je posjetio Flekicu.

Matej obožava životinje

"Flekica je alpaka i mi smo joj dali ime. Jako volim životinje, najviše majmune, bilo je super gledati kako skaču s grane na granu", rekao nam je Matej koji ide u prvi razred.

Učiteljici Martini rukom je dao peticu, a nakon što mu je rekla "nemoj tako jako jer si vadio krv", samo je odmahnuo glavom i rekao "ma kad je to bilo, jutros". Jak i veseli dječak energično je opet zamahnuo rukom i učiteljici "lupio" peticu.

Nakon što je uspješno posložio sve brojeve i završio zadatak otišao je u sobu jer je stizao ručak.

A na dječjoj onkologiji zatekli smo i pravu malu umjetnicu koja je krenula u treći razred. Petra Šakota ima 8,5 godina, a u Klaićevoj se liječi već duže vrijeme. Učiteljica Ljerkica ponosna je na nju. Nakon što su je otpustili iz bolnice i kad se vratila u školu, prvi je diktat riješila bez ijedne greške.

Nakit od zaštitne maske

A Petra, osim što voli učiti i marljiva je učenica, ona je također i jako kreativna. Nacrtala je autoportret temperom i u njega uložila sat vremena truda. No isplatilo se, zaključila je ona.

Kad ju je učiteljica pitala što bi voljela, Petra je skromno rekla da bi htjela da njena soba ima mali balkon. Da može otići na zrak kad već ne smije iz bolnice.

"Petra je jedna jako kreativna djevojčica velikog srca. Kad je bila u izolaciji i nije smjela ništa imati kod sebe, osim zaštitne maske, onda je svojoj mami od dijelova zaštitne maske izradila nakit", rekla nam je učiteljica Ljerkica koja je na pano učionice u bolnici izvjesila Petrine radove. Na jednom su tako ona i Petra u baletnim haljinicama, Petrinih ruku djelo.

Oko 80 djece školskog uzrasta godišnje se liječi na Institutu za tumore i pohađa nastavu u toj bolnici, a ostali je pohađaju u dječjoj bolnici u Klaićevoj.

Tamo kao voditeljica škole radi Marina Sedlaček Bartol, ujedno učiteljica razredne nastave, a osim s njom, razgovarali smo i s učiteljicom Enom Barišić. Obje nastavu održavaju za djecu koja se liječe u Klaićevoj.

"Ujutro prvo obiđem sve odjele i vidim koliko je djece taj dan u mogućnosti pratiti nastavu, ovisno o njihovom zdravstvenom stanju. Nakon toga potom organiziram nastavu. Ima djece koja ne mogu doći u učionicu pa im učitelji odlaze u sobe. Svaki dan imamo 4 nastavna sata koja počinju nakon vizite i traju do ručka.

Mi kontaktiramo razrednike pacijenata i s njima razmjenjujemo informacije o tome što su djeca zadnje učila, kako bismo mogli s njima nastaviti gdje su stali. Nastava je individualizirana za svako dijete", rekla nam je učiteljica Marina.

"Djeci u bolnici učenje nije teško, jako nam se vesele"

Na pitanje kako djeca reagiraju na nastavu u bolnici, rekla je da je djeca vole.

"Kad nas vide znaju da ćemo ih zabaviti i puno naučiti. Njima učenje nije teško, a mi se svakome od njih posebno prilagođavamo pa se brzo vidi njihov napredak u učenju. Ozbiljni su po pitanju učenja i uvijek nas ispituju kad im nešto nije jasno bez ikakve zadrške. Mogu reći da jako vole školu i učenje", rekla nam je Marina Sedlaček Bartol.

Svakodnevno se, kaže, u radu susreću s različitim situacijama. Ima trenutaka kad je stvarno teško gledati dijete kako se muči s bolovima.

A učitelji koji provode nastavu u bolnici za taj posao nisu prošli nikakve posebne pripreme već su neki iz škole prešli raditi u bolnicu, a neki ravno s fakulteta.

"No bez obzira što nisu prošli pripremu za taj dio posla, učitelj je učitelj i djetetu želi odagnati misli od teške situacije. Kao, recimo, kad dijete ne može pisati, pomažemo mu tako da koristimo tablete pa s prstićima tipkaju po njemu", rekla nam je ravnateljica OŠ Izidora Kršnjavog, Lidija Sosa Šimenc.

A osim redovne nastave, navodi kako svaki učitelj u svom zaduženju ima i izvannastavne aktivnosti koje su prilagodili bolničkim uvjetima i djeci. Tako primjerice, svake srijede imaju veselu srijedu kad djeci dovode dječje pisce, organiziraju im predstave, odvode u zoološki, a nastoje i kako smo već naveli, dovesti sve poznate osobe koje djeca žele vidjeti. Na njihov se, dodaje, poziv uvijek svi odazovu besplatno.

"Nastojimo stvoriti vedro ozračje da djetetu bude ugodno. Potičemo razvoj njihovog samopouzdanja. Tako su djeca imala svoju izložbu, a na kraju nastavne godine organziramo predstavu u kojoj sama sudjeluju. Često nam roditelji kažu da smo zatvorenom djetetu pomogli da se otvori u komunikaciji“ rekla nam je ravnateljica.

Rekla je i kako imaju dvije učionice budućnosti s pametnim ekranima, nekoliko tableta koje koriste u nastavi pa je djeci nastava puno sadržajnija i zanimljivija. Koriste i e-udžbenike, što im puno znači u radu budući da se u Klaićevu i na Institut za tumore dolaze liječiti djeca iz cijele Hrvatske koja su učila iz knjiga različitih izdavača pa tako točno mogu učiti po svojim udžbenicima.

Kako rade učitelji u bolnici

"Učitelji imaju i razredništvo sa svim zaduženjima kao i u redovnoj nastavi. Učitelj treba imati veliko znanje i senzibilitet te metodičku kreativnost za rad u bolnici. Nijedno od djece nije stalo na istom gradivu pa se učitelj treba prebaciti s ovog dijela gradiva na ono. Naši učitelji koji rade u bolnici trebaju imati puno pripremljenog nastavnog materijala. Ne može se dogoditi da učitelj dođe nepripremljen kod djeteta", rekla nam je ravnateljica ističući kako učitelji djecu pripremaju i za razna natjecanja te da djeca, unatoč tome što imaju nastavu u bolnici, najnormalnije dobivaju ocjene.

Učiteljica Ena rekla nam je, pak, kako im znaju ostaviti i zadaću.

"Kako imamo školu ujutro, znamo im za popodne ostaviti neku zadaću. Pogotovo ako znamo da im taj dan ne mogu doći roditelji. Nekad nam djeca i sama kažu, sad me jako boli pa mi ostavite zadatak da ga napravim popodne", rekla nam je učiteljica Ena.

A koliko su im učenici zahvalni za sve, pokazao je, kažu, primjer jednog dječaka koji se liječio u bolnici i čija je škola za njega organizirala humanitarni koncert te su prikupljenim novcem kupili didaktički materijal za školu u bolnici.

"Kupili su nam sav pribor koji nam treba u radu, a on je to donio u bolnicu i bio je ponosan. Nema ljepšeg osjećaja nego kad vidiš dijete koje nakon završetka liječenja dođe na kontrolu, a zdravo je i sretno. Teško nam je kad ih vidimo prvog dana jer znamo što ih čeka, no u glavi nam je samo jedna misao "oni će ozdraviti, a mi ih moramo pripremiti za povratak u školu, da ništa ne propuste i da budu u koraku sa svojim prijateljima u školi", zaključile su na kraju učiteljice koje rade posao sa srcem jer ne samo da su im učiteljice, već su i osobe koje ih podižu kad im je najteže, koje ih tješe i nastoje njihove bolničke dane učiniti što zabavnijima, a da pritom i odu sa stečenim znanjem.