U 86. godini preminuo je prof. dr. sc. Miroslav Bertoša, profesor emeritus, jedan od najcjenjenijih istarskih, ali iz hrvatskih povjesničara. Iza njega ostaju znanstveni radovi, knjige i predavanja koji su imali neupitno važan utjecaj u istarskoj i hrvatskoj historiografiji.

Kao spomen na njegov lik i djelo te utjecaj koji je imao na hrvatsku historiografsku scenu i studente kojima je predavao, stoji mnoštvo nagrada koje je primio za života od kojih su najistaknutije nagrada za istaknutog radnika grada Pule, državna nagrada za znanstveni rad, odlikovanje Redom Hrvatskog Trolista i Spomenicom Domovinske Zahvalnosti te nagrada Grada Pule za doprinos unaprjeđivanju znanosti u domeni povijesti.

Najviše istraživao novovjekovnu Istru, ostavio nemjerljiv utjecaj na istarsku, ali i hrvatsku historiografiju 

Miroslav Bertoša rođen je 1938. godine u Beogradu, u obitelji istarskih emigranata iz Pazina. Nakon gotovo deset godina života u Beogradu, s obitelji se vratio u Pulu, gdje je završio osnovnu školu i osam razreda Hrvatske gimnazije Branko Semelić.

Nakon toga je diplomirao povijest s književnošću na Pedagoškoj akademiji u Puli, a potom povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je ujedno i obranio doktorsku disertaciju pod naslovom „Gospodarske i društvene prilike u mletačkom dijelu Istre u doba kolonizacije 16. i 17. stoljeća“. 

Bertoša je svoj znanstveni interes najviše usmjerio prema Istri u novom vijeku, ali povremeno je zalazio i u starija i novija razdoblja. Glavno područje njegova znanstvenog interesa obuhvaćalo je istraživanje gospodarskih, društvenih, etničkih, migracijskih, kolonizacijskih i kulturno-antropoloških pojava u Istri (prije svega u njezinu mletačkom dijelu), i to od kraja 15. do kraja 18. stoljeća. 

Njegovo višedesetljetno djelovanje i rad tiču se i proučavanja te kritičkog vrednovanja istarske historiografske baštine. Također se bavio demografskom poviješću, a u tome je posebnu pozornost posvećivao kretanjima u europskoj povijesnoj znanosti, osobito avangardnim nastojanjima francuske Škole Annales. 

Bavio se i temama iz suvremenih promišljanja o problemima razvoja povijesne misli i historiografije općenito te metodologije nastavnog i znanstvenog procesa u povijesti. Od druge polovice 60-ih godina sustavno je istraživao u mnogim arhivskim i drugim fondovima i zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu, napose u Italiji i Francuskoj.

Prvi generalni konzul RH 

Redovita služba trajala mu je 45 godina, od 1963. do 2008. Prvotno je, od 1963. do 1969. radio kao asistent na Pedagoškoj akademiji u Puli, potom je do 1995. bio zaposlen u tadašnjem Sjeverojadranskom institutu JAZU, sada Zavodu za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci – Područnoj jedinici u Puli. 

Dužnost prvoga generalnog konzula Republike Hrvatske u Trstu obnašao je od 1995. do 1999., a potom se vratio struci. Od 1999. do 2003. bio je upraviteljem Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci; kasnije, od 2019. do smrti, i njegovim voditeljem. Od 2003. do umirovljenja 2008. bio je zaposlen na Filozofskom fakultetu u Puli.

Godine 1981. promaknut je u zvanje znanstvenoga suradnika u Zavodu za povijesne i društvene znanosti Hrvatske (tada Jugoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti u Rijeci, tj. u Područnoj jedinici Zavoda u Puli. U zvanje znanstvenoga savjetnika izabran je 1986. 

Osim što je nastavio znanstveno-istraživački rad u Zavodu za povijesne i društvene znanosti HAZU, 1993. postaje i redovitim profesorom Pedagoškoga (kasnije Filozofskog) fakulteta u Puli. Za znanstvenog je savjetnika i redovitog profesora potvrđen 1999., čime je ta zvanja trajno zadržao. Za člana suradnika Akademije, u Razredu za društvene znanosti, prvi je put izabran 1990.  

Iza njega ostalo je 20 knjiga i preko tisuću bibliografskih jedinica 

Objavio je 20 knjiga te oko 1060 ostalih bibliografskih jedinica: izvornih znanstvenih radova i priloga, stručnih tekstova, enciklopedijskih natuknica, recenzija, osvrta i kritičkih prikaza, miscellanea, kolumni i feljtona. Posljednja, 21. knjiga Trošenje života. Gdje li je život što ga izgubih živeći?, bit će tiskana koncem 2023.

Pored toga što je bio autorom mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova i voditeljem brojnih znanstvenih projekata, prof. dr. sc. Miroslav je Bertoša ta nova naučena znanja i stečena saznanja, napose pak znanstvenu osjetljivost prema problemima prošlosti, prenosio mnogim naraštajima hrvatskih studenata povijesti. 

Osim na matičnome Odsjeku za povijest puljskoga Filozofskog fakulteta, tijekom radnoga vijeka, ali i dugo nakon umirovljenja, predavao je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, Odjelu za informatologiju i komunikologiju Sveučilišta u Zadru, Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, poslijediplomskim doktorskim studijima sveučilištȃ u Dubrovniku i Splitu, a na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli na studiju kulture i turizma do 2021. godine.

Prof. dr. sc. Miroslav Bertoša usavršavao se u mnogobrojnim domaćim i inozemnim ustanovama. Između ostalog, u dva je navrata bio na višemjesečnim specijalističkim tečajevima na L’École des Hautes Etudes en Sciences Sociales u Parizu, gdje je istraživao i u Bibliothèque Nationale i Archives Nationales – Affaires Étrangères. 

Preko 50 godina je istraživao u venecijanskom arhivu 

U tom su smislu vrlo značajna i njegova redovita godišnja arhivska i bibliotečna istraživanja u Archivio di Stato di Venezia koja su trajala više od 50 godina. U okviru međunarodne razmjene znanstvenika, usavršavao se u Istituto di Storia della Società e dello Stato Veneziano i Istituto „Venezia e l’Oriente“ znamenite venecijanske Fondazione Giorgio Cini. U sklopu međunarodne razmjene znanstvenika boravio je na Sveučilištu u Macerati. Godina 2014., 2015. i 2016. obavljao je višetjedna istraživanja u Archivio Segreto Vaticano i Biblioteca Apostolica Vaticana.

Bio je suradnik brojnih domaćih i inozemnih edicija – znanstvenih, stručnih i popularnih; pokretač i uređivač periodika „Radovi Pedagoške akademije u Puli“. Obnašao je dužnost glavnog urednika „Problema sjevernoga Jadrana“ te člana uredništva „Starina HAZU“.

Dugogodišnja suradnja s Leksikografskim zavodom „Miroslav Krleža“ u Zagrebu najviše je došla do izražaja kada se (uz prof. dr. sc. Roberta Matijašića) prihvatio posla glavnog urednika „Istarske enciklopedije“. Za to je izdanje (iz 2005.) napisao veliki broj natuknica.

Dugo je objavljivao i u novinama 

Osim znanstvenim radom, prof. dr. sc. Miroslav Bertoša bavio se i publicistikom pa je od 1991. do 2002., u redovitim novinskim kolumnama „Glasa Istre“ pod naslovom „Domišljanje Istre: između povijesnog i fikcijskog“ i „Početak tisućljeća: Dijalozi i solilokviji“, objavio 588 nastavaka osebujnih eseja u kojima se prožimaju povijest, kultura i politika.

Bio je suradnik Centra za povijesna istraživanja u Rovinju/Centro di Ricerche Storiche di Rovigno i njegovih edicija, objelodanjenih pod vodstvom dugogodišnjega direktora dr. sc. h. c. Giovannija Radossija. Više je desetljeća surađivao s državnim arhivima u Rijeci, Pazinu i Veneciji. Surađivao je s najznačajnijim kulturno-znanstvenim ustanovama u Puli, poput Sveučilišne knjižnice, Povijesnog i pomorskog muzeja Istre, Arheološkog muzeja Istre, Gradske knjižnice i čitaonice i dr. 

Surađivao je s Čakavskim saborom i njegovim katedrama (posebice u Istri) te nizom znanstveno-stručnih skupova. Bio je stalni suradnik Zavičajne naklade „Žakan Juri“, Istarske književne kolonije „Libar od grozda“, Istarske naklade u Puli i dr.

Više je godina obnašao funkciju honorarnog voditelja pulskoga Centra Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ iz Zagreba. U dvama je mandatima bio jedan od trojice dopredsjednika Hrvatskoga nacionalnoga komiteta za povijest, a od 1994. do 1998. članom Nacionalnoga vijeća za visoku naobrazbu pri tadašnjem Ministarstvu znanosti i tehnologije.

Pet je puta bio članom Matičnoga povjerenstva (sada Matičnog odbora) za područje humanističkih znanosti – polje povijesti, povijesti umjetnosti, arheologije, znanosti o umjetnosti, etnologije i antropologije.

Bio je članom Hrvatskog odbora UNESCO-a, članom predsjedništva Hrvatskog odbora za povijesne znanosti koji je radio na organiziranju Prvoga kongresa hrvatskih povjesničara te članom zajedničkog dijela hrvatsko-talijanskog, a potom i hrvatsko-slovenskog povijesnog povjerenstva.

Na njegov poticaj otvoren studij povijesti u Puli 

Godine 1994. na njegov je poticaj otvoren novi (tada dvopredmetni) studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Puli. Osim što je sastavio nastavni plan i program studija, prof. dr. sc. Miroslav Bertoša je bio osnivač Odsjeka za povijest; obnašao je funkciju njegova prvoga pročelnika, uspješno okupivši niz uglednih znanstvenih i nastavnih predavača i suradnika. U svojstvu člana radne skupine Nacionalnoga vijeća za visoko obrazovanje sudjelovao je i u osnivanju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Prof. dr. sc. Miroslav Bertoša radio je i u diplomaciji te je bio prvi generalni konzul Republike Hrvatske u Trstu od 1995. do 1999. godine. Osim što je obavljao redovite konzulske poslove, poglavitu je pozornost svrnuo na kulturno zbližavanje dviju zemalja i afirmaciju hrvatske kulture i znanosti u području „Triveneta“ (regije Furlanija-Julijska Venecija, Trentino-Alto Adige i Veneto). 

U tu je svrhu osnovao posebnu dvotjednu tribinu nazvanu „Treći kat“ / “Terzo piano“, čija je djelatnost bila osobito zapažena i znatno je doprinijela kulturnoj, gospodarskoj i političkoj suradnji toga područja s tek stvorenom i na početku još teritorijalno neoslobođenom i neintegriranom Republikom Hrvatskom.

Dobitnik brojnih priznanja 

Prof. dr. sc. Miroslav Bertoša još je od srednjoškolskih dana dobitnikom niza nagrada i javnih priznanja. Dvaput je nagrađen na Poletovu natječaju za „najbolje radove đaka srednjih i njima sličnih škola na području SFRJ“. Godine 1969. primio je nagradu Mate Balota / Mijo Mirković, a 1990. nagradu Istaknuti kulturni radnik grada Pule. Godine 1994. odlikovan je Državnom nagradom za znanstveni rad Bartol Kašić, a 1997., odlukom predsjednika Republike, Redom hrvatskog trolista i Spomenicom Domovinske zahvalnosti.

Za izniman doprinos unapređivanju povijesne znanosti, posebice za dugogodišnje proučavanje povijesti Pule i Istre, 2006. primio je Nagradu Grada Pule za životno djelo.

Nagradu Ivan Lučić za životno djelo, za višedesetljetni znanstveno-istraživački rad i nastavnu djelatnost na visokoškolskim institucijama diljem Hrvatske, u svibnju 2015. dodijelili su mu Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti i Društvo hrvatskih povjesničara.

Za iznimna postignuća u istraživanju povijesti sjevernoga Jadrana u ranome novom vijeku, koja su otvorila put novim historiografskim pristupima prošlosti i sadašnjosti Istre, 2021. dobio je i nagradu Humanističnog društva Histria iz Kopra.

Pokopan je danas na groblju Moj mir u Pazinu.