"SJETIMO se građanskog rata. Imamo iste igrače, iste scenarije, iste kriminalce koji koriste iste recepte tajnih službi. Nisu se potrudili ni promijeniti taktiku. Populacija se polako polarizira i svi sastojci građanskog rata poprimaju oblik. Kako ćemo to zaustaviti?", uvod je u temu na internetskom forumu libanonskog portala Naharnet. To je samo jedno u nizu pitanja, analiza i predviđanja koje u Libanonu poprimaju sve pesimističniji ton, budući da malo tko, stručan ili nestručan, vidi nekakav izlaz iz brižno isplaniranih pat-pozicija koje danas blokiraju cijelu državu do te mjere da se zaista počinje činiti kako je građanski rat jedini moguć ishod.

Libanon je danas podijeljen, a podjela je drukčija nego prije 20 godina, kad je izbio kršćansko-muslimanski građanski rat., a opet je i slična. Ni tada taj rat nije bio direktno religijski, nego se u toj nesretnoj zemlji skupilo dovoljno interesnih frakcija koje su ga inicirale i krvavo nastavile kroz 15 godina. Danas se u Libanonu sukobljavaju kršćani s kršćanima, šijiti sa sunitima, druzi sa šijitima, sunitski militanti sa cijelom vojskom, padaju bombe, pokušava se uvući Izrael u sukob, što je prošle godine i uspjelo, Sirija je ušla na libanonski teritorij, Iran već godinama igra svoje igre, a Hezbollah je više nego spreman poslušati ako stvar zagusti. Usto, jednostavno ne postoji dovoljno jak nacionalni korpus koji bi ujedinio Libanonce pod zajedničkom zastavom, pod kojom bi pretpostavili svoju zemlju razmiricama. Stvari su izrazito komplicirane, interesi brojni, a napetost jako velika.

U međuvremenu se približava rujan i izbor predsjednika, zasad se ne čini kao da će tu biti kompromisa, a spominje se i najgora moguća opcija, ona o dvije vlade. Palestinski izbjeglički kampovi puni su, kako su zadnja tri mjeseca pokazala, radikalnih militantnih grupa koje izgleda samo čekaju naredbu pa da krenu u akciju, a očekuje se da će do kraja godine s radom krenuti međunarodni tribunal osumnjičenima za ubojstvo bivšeg premijera Rafika Haririja. Sirija je obećala da do formiranja tog tribunala neće doći, unatoč rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a. UN svoje rezolucije u Libanonu ne uspijeva provoditi, mirovna misija UNIFL-a, sastavljena od 13 000 vojnika iz brojnih zemalja svijeta, dezorijentirana je i nekoordinirana, nesposobna zaustaviti Hezbollahovo naoružavanje i kopanje bunkera pred vlastitim očima. Kad najave da će malo pojačati sigurnost, teroristi (kojima Hezbollah očigledno dopušta da rade na njihovom teritoriju) im raznesu pokoje oklopno vozilo i poubijaju određen broj vojnika (kao što je slučaj sa španjolskim vojnicima ubijenim prije mjesec dana).

Prosirijski kamp, predvođen Hezbollahom, pokušava prosvjedima i zasad demokratskim sredstvima blokirati rad vlade i parlamenta, ali to neće moći raditi vječno. Što će se dogoditi nakon toga? Malo je vjerojatno da će organizacija koja je vrlo vjerojatno jača od regularne libanonske vojske (Hezbollah se, unatoč rezolucijama VSUN, odbija razoružati i ponosno objavljuje kako je obnovio svoj kompletan arsenal) jednostavno povući. No, Hezbollah je zadnji adut, prije toga se može iskoristiti još pokoja replika Fatah al-Islama, grupe koja je libanonskoj vladi nanijela štetu čije će puno značenje tek izaći na vidjelo. Da stvari budu gore, globalna džihadska mreža je odlučila u zadnjih godinu dana pojačati svoju prisutnost u Libanonu, sa ciljem kontriranja iranskoj dominaciji. Zasad u Libanonu vlada ono jezivo, mračno ozračje neizvjesnosti, u kojemu mogućnost građanskog rata visi nad svim glavama. Ne zna se hoće li do njega doći, ali ako dođe lako bi se mogla ostvariti ona prijetnja sirijskog predsjednika Bashara al-Assad o tome kako će zapaliti cijeli Bliski istok, od Kaspijskog mora do Sredozemlja.

Jovan Dragišić

>>Ostale komentare Indexovog novinara Jovana Dragišića možete pročitati na njegovom službenom blogu jovandragisic.bloger.hr