MINISERIJA Černobil, koja se posljednjih tjedana prikazivala na HBO-u, srušila je sve rekorde popularnosti. Nakon posljednje, pete epizode, na temelju glasova više od 130.000 gledatelja, izbila je na prvo mjesto na IMDB-ovoj listi 250 najbolje ocijenjenih filmova i serija svih vremena s ocjenom 9,7 od mogućih 10.

Očekivano, ovaj snažni filmski dokument o najvećoj nuklearnoj nesreći u povijesti probudio je znatiželju gledatelja. Mediji širom svijeta stoga posljednjih dana konzultiraju svjedoke iz vremena SSSR-a, nuklearne fizičare, stručnjake za nuklearnu sigurnost, političke komentatore i sl. u nastojanju da doznaju što je sve u seriji autentično, što je fikcija, što je pretjerano, a što propušteno itd. Likovi, scenografija, događaji, brojke, društvene okolnosti, zdravstvene implikacije... sve se preispituje i ocjenjuje.

Producent - pobornik nuklearne energije

U navedenom kontekstu posebno se nameće pitanje kako bi na mnijenje javnosti, inače nesklone nuklearnoj energiji koja se povezuje s bombardiranjima Japana, obogaćivanjem urana za oružje i prijetnjama nuklearnog rata, mogao utjecati HBO-ov novi uradak.

To je posebno zanimljivo jer je pisac Černobila, Craig Mazin, u svojem tvitu u travnju, prije početka prikazivanja serijala, napisao: „Lekcija Černobila nije da su suvremene nuklearne elektrane opasne. Pouka je da su laganje, arogancija i suzbijanje kritike opasni.“

U razgovoru s novinarima kasnije je rekao da je on pobornik nuklearne energije te da se Černobil ne bi mogao dogoditi u SAD-u.

„Mislim da je nuklearna energija esencijalna za borbu protiv klimatskih promjena“, izjavio je Mazin.

Stručnjak za nuklearnu sigurnost: Nema većih propusta u seriji

Naš stručnjak za nuklearnu sigurnost, dr. sc. Zdenko Šimić, nakon što je odgledao svih pet epizoda, za Index je rekao da HBO-ov serijal zaslužuje pohvale jer u njemu nema većih propusta.

„Pojednostavljenja i nerealno dramatiziranje u službi su medija i umjetničke interpretacije. Naglašavanje kritičnog doprinosa tajnovitosti, straha i netransparentnosti u tadašnjem SSSR-u više je nego uspješno odrađeno. Možda i previše, uzme li se u obzir da su se velike tehnološke katastrofe sa sličnim osnovnim uzrocima događale i u razvijenijim, demokratskim zemljama. Primjerice, rukovodstvo i politika bili su uzrok eksplozije Challengera, a nepotpuno informiranje i obuka pilota nedavno su rezultirali s dvije avionske nesreće“, rekao je Šimić.

„No šteta je što će serija ipak, neopravdano i bez namjere, učvrstiti brojne negativne mitove o nuklearnoj energiji“, dodao je naš stručnjak.

Nuklearna energija kao rješenje za klimatske promjene

Tema serijala osobito je aktualna jer se posljednjih godina nuklearna energija sve češće spominje kao moguće prijelazno rješenje za problem klimatskih promjena, osobito u Velikoj Britaniji, SAD-u, Indiji, Kini i Rusiji. Naime, komercijalna fuzija još nije na vidiku, a udio obnovljivih izvora u proizvodnji energije, iako im cijene ubrzano padaju, zbog nepouzdanosti uzrokovane ovisnošću o vremenskim uvjetima, zbog nekompatibilnosti s postojećim sustavima opskrbe energijom, osobito električnim mrežama, te zbog problema sa skladištenjem velikih količina energije, raste nedovoljnom brzinom da bi sami po sebi riješili problem emisija stakleničkih plinova. Neki stručnjaci stoga kao optimalan model predlažu kombinaciju tzv. fleksibilnih nuklearki s obnovljivim izvorima, a u mnogim zemljama raste broj nuklearnih zelenih i ekomodernista (koji smatraju da postojeće probleme treba rješavati boljim i čišćim tehnologijama) sklonih takvom rješenju.

Na tom tragu, skupina znanstvenika iz U.S. Department of Energy's (DOE) Argonne National Laboratory i Massachusetts Institute of Technology (MIT) prošle je godine u časopisu Applied Energy predstavila rješenje koje, prema autorima, predstavlja trostruki dobitak: fleksibilne nuklearke (koje ne moraju raditi stalno punim kapacitetima već ih mogu dosta brzo mijenjati) mogle bi povećati efikasnost i sniziti cijene struje za potrošače, mogle bi omogućiti bolje korištenje obnovljivih izvora, a u konačnici zajedno s obnovljivim izvorima mogle bi smanjiti emisije stakleničkih plinova.

Serijal Černobil i strah od nuklearne energije

HBO-ov serijal svakako je dobro napravljeno potresno svjedočanstvo o najtežoj nuklearnoj nesreći u povijesti. Pritom treba imati na umu da je Černobil, uz japansku Fukushimu, koja je bila neusporedivo manjih razmjera, bio jedina nuklearna havarija najviše sedme razine prema INES-u (International Nuclear Event Scale).

Kako bi zorno prikazali dramu koja se zbivala 1986., ali i potencijalne posljedice koje su se mogle dogoditi da je havarija eskalirala, autori su se potrudili da se u serijalu scene strave i užasa izmjenjuju gotovo bez predaha. Osobne drame pojedinaca koji nose priču izmjenjuju se s grupnim tragedijama ljudi koji su bili izloženi velikim dozama zračenja. Nižu se prizori zaposlenika elektrane koji provjeravaju što se dogodilo s reaktorom, vatrogasaca koji su prvi izašli na lice mjesta kako bi gasili požar, radnika elektrane koji su riskirali živote kako bi spriječili eskalaciju havarije u moguću novu eksploziju, rudara koji su goli na visokim temperaturama kopali rov za eventualno postavljanje hlađenja ispod reaktora u slučaju da rastaljena jezgra probije betonski pod i krene prema podzemnim vodama, ljudi prikladno nazvanih bioroboti (slika gore) koji su se po 90 sekundi izlagali najekstremnijem zračenju tijekom kojeg su primali maksimalnu životnu dozu zračenja kako bi krov elektrane očistili od visoko radioaktivnih dijelova reaktora razasutih u eksploziji, tisuća likvidatora koji su obavljali razne mučne operacije čišćenja, uključujući odstrel napuštenih životinja i kućnih ljubimaca, te drama stotina tisuća stanovnika koji su morali napustiti svoje domove.

Dokumentarističkoj uvjerljivosti, ali i sumornosti serijala značajno pridonosi dobar izbor naselja i interijera iz 80-ih koji, iako nisu snimani na stvarnim lokacijama, već uglavnom u Litvi, predstavljaju vrlo uvjerljive replike prizora iz SSSR-a onoga doba. Štoviše, neke scene, poput čišćenja krova nuklearke, odgovaraju dokumentarnim zapisima sve do najsitnijih detalja kao što su primjerice prigodno napravljene zaštitne olovne pregače i maske. Snimanja zgrade elektrane odrađena su na deaktiviranoj elektrani istog tipa - RBMK Ignalina u Litvi.

Da drama bude snažnija, sve to začinjeno je zvučnim kulisama sastavljenim od prijeteće glazbe, sirena za uzbunu, pucnjeva i pucketanja Geigerovih brojača, čak i tamo gdje ih nije bilo.

Fikcija i pretjerivanja u službi drame

Mazin je prije početka emitiranja tvrdio da će se miniserija držati činjenica.

„Odlučio sam se za manje dramatičnu verziju stvari“, rekao je dodavši kako ne želi prijeći granicu i upasti u senzacionalizam.

No treba istaknuti da serijal ipak nije u cijelosti vjeran stvarnim događajima. U njemu ima podosta fikcije koja bi se mogla opravdati željom autora da dramaturški pojačaju priču te stvore napetost i dojmove opasnosti bez suvišnih ulaženja u detalje tehničke prirode.

Prije svega treba napomenuti da jedan od glavnih likova u serijalu, fizičarka Ulana Komjuk (slika gore), nije postojala. Njezin lik izmišljen je kao kompozitni predstavnik brojnih znanstvenica i znanstvenika koji su sudjelovali u sanaciji posljedica havarije. Komjuk utjelovljuje prkos sustavu koji je nastojao sakriti razmjere katastrofe kako bi sačuvao privid uređenosti i tehnološke moći SSSR-a, a time i njegov ustroj koji je iznad svega služio potrebama partijskih dužnosnika. No čak i iz same serije jasno je da sovjetske vlasti nisu dugo mogle skrivati razmjere nesreće od američkih satelita te europskih detektora i znanstvenika.

Mazin je objasnio da je preko Komjuk posebno htio odati priznanje sovjetskim ženama koje su u to vrijeme u SSSR-u u znanosti bile zastupljenije nego u zapadnim zemljama.

Pretjerivanje u prikazima posljedica zračenja

No upućene, osobito one sklone nuklearnoj energiji, a nesklone preuveličavanju njezine opasnosti, značajno više od izmišljene heroine mogla bi zasmetati neka pretjerivanja u prikazima posljedica zračenja.

Primjerice, helikopter koji se tijekom akcije sanacije nad elektranom srušio nikako se nije mogao raspasti na sastavne dijelove od preleta na tako velikoj visini. Istina je da se u Černobilu dogodila jedna nesreća helikoptera, no nju nije uzrokovalo zračenje već sudar s tornjem.

Poseban problem nekima bi mogli predstavljati zastrašujući prizori ozljeda i umiranja ljudi izloženih zračenju. Naime, iz njih bi neupućeni mogli zaključiti da su posljedice radijacije bile dramatičnije i masovnije nego što su bile u stvarnosti.

Primjerice, u prvoj epizodi vidi se mladi zaposlenik nuklearke koji otvara vrata dvorane u kojoj je smješten reaktor nakon čega razni dijelovi njegova tijela počinju krvariti. To se nije moglo dogoditi od zračenja, već eventualno od vrelih para. Isti radnik nešto kasnije izvlači kolegu, koji je sav crven i krvav po licu i rukama i spušta ga na tlo te se stječe dojam da ga je ostavio da popuši svoju posljednju cigaretu.

Kada se tome dodaju vatrogasci koji se previjaju od bolova nakon kratkog kontakta s komadima reaktora ili padaju dok nose ranjenike u nosilima, stvara se impresija da su deseci ljudi angažirani u ranim fazama spašavanja padali mrtvi. No prema službenom izvješću UN-a u nekoliko sati nakon eksplozije poginula su samo dva radnika. Pritom nijedan od njih nije umro od zračenja. Jedan je poginuo pod ruševinama eksplozije, a drugi od posljedica požara.

Tek dva tjedna kasnije počeo je umirati veći broj najsnažnije ozračenih radnika i vatrogasaca. No, ponovno, prema UN-u opekline od požara u tome su imale važnu ulogu.

„U pet slučajeva ozljede kože (od zračenja i opeklina) bile su uzrok smrti... šest oboljelih koji nisu zadobili fatalne opekline kože preživjelo je“, piše na 624. stranici UN-ova izvješća.

Naravno, autori s pravom mogu reći da nedosljednosti u prizorima patnji ne impliciraju nedosljednosti u činjenicama o stvarnim žrtvama budući da se one u serijalu ne navode. Također, opravdano mogu reći da je pretjerivanje u prikazima inicijalnih stradanja prihvatljivo kao vizualizacija onoga što je slijedilo, a to je da je većina najsnažnije ozračenih umrla već kroz nekoliko tjedana. Naime, ukupno je izravno od posljedica zračenja umrlo 28 vatrogasaca i radnika elektrane. Oni u početku nisu izgledali tako loše kako to prikazuje serijal; čak 26 ih je drugi dan do Kijeva išlo autobusom na putu prema Moskvi, a samo dvoje trebalo je transport kolima hitne pomoći. No situaciju u kojoj netko danas izgleda dobro, dok je u stvarnosti osuđen na skoru smrt, teško je jednostavno, a vjerodostojno filmski opisati.

Pretjerane procjene mogućih posljedica

U serijalu su također pretjerane neke brojke i procjene mogućih posljedica daljnje eskalacije havarije.

Primjerice, Komjuk u drugoj epizodi kaže da bi nova eksplozija reaktora mogla imati snagu između 2 i 4 megatone što bi ugrozilo „stanovništvo Kijeva i dio u Minsku“.

Potom dodaje da bi oslobođeno zračenje utjecalo na „cijelu sovjetsku Ukrajinu, Latviju, Litvu, Bjelorusiju, Poljsku, Čehoslovačku, Mađarsku, Rumunjsku i veći dio Istočne Njemačke“.

U ovim procjenama previše toga temelji se na hipotezama, čak i prema ocjeni Jana Haverkampa, stručnjaka za nuklearnu energiju u Greenpeaceu. On smatra da su obje poscjene, kako ona snage eksplozije, tako i ona kontaminacije pretjerane.

„Oni ne spašavaju svijet“, rekao je Haverkamp za Science Alert. „Takva situacija mogla bi se dogoditi da je cijela rastaljena jezgra ušla u podzemne vode“, dodao je pojasnivši da je i to bilo malo vjerojatno jer se otapanje jezgre, kada krene, odvija na vrlo neujednačen, nepredvidljiv način.

Razmjeri žrtava Černobila

O broju žrtava černobilske havarije naveliko se spekulira već desetljećima. Precizan broj oboljelih i umrlih od posljedica zračenja nije lako utvrditi jer je teško reći tko je desetljećima kasnije obolio zbog zračenja, a tko iz drugih razloga. On se može pokušati ugrubo procjenjivati na temelju porasta broja incidencija određenih bolesti među ozračenom populacijom. No to je prilično nezahvalno jer se tako mogu dobiti samo korelacije, a ne i stvarne uzročne veze.

Činjenica je da je veliki broj ljudi, osobito likvidatora (oko 270.000), bio izložen količinama zračenja (oko 100 mSv, odnosno milisiverta) značajno većim od onih koje su uobičajene u prirodi (između 1 i 10 mSv u godini dana). Prema izvješću komisije UNSCEAR (United Nations Scientific Committee on the Effects of Atomic Radiation) 134 likvidatora bila su izložena zračenju u dozama koje su uzrokovale akutnu radijacijsku bolest (ARS). Od njih je tijekom 1986. umrlo njih 28. Ostali oboljeli umrli su kasnije, no prema UNSCEAR–u njihove smrti nisu sve nužno morale biti posljedice zračenja.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u svojem izvješću piše kako se tijekom života ljudi izloženih jakom zračenju može očekivati povećanje smrti od raka. No taj porast teško je precizno odrediti jer se pojava raka može povezati s brojnim drugim čimbenicima kao što su stres, loše navike, loš zdravstveni sustav i sl., a poznato je da je u Ukrajini, Bjelorusiji i Ruskoj Federaciji generalno posljednjih desetljeća došlo do pogoršanja kvalitete zdravstvene usluge i socijalne skrbi, a za mnoge i drugih životnih uvjeta.

Procjene WHO-a

Prema WHO-u, u navedenim zemljama do 2006. dijagnosticirano je oko 5.000 slučajeva raka štitnjače kod osoba koje su u vrijeme havarije bile mlađe od 18 godina (zračenje snažnije utječe na mlade koji su još uvijek u razvoju, čije se stanice mnogo brže dijele nego one starijih ljudi). Značajan dio tih bolesti vjerojatno je uzrokovan zračenjem, no dio se može pripisati intenzivnijem praćenju, odnosno boljem otkrivanju. S druge strane intenzivan nadzor raka štitnjače omogućio je da se brojni tumori otkriju u vrlo ranoj fazi. To je pak omogućilo rano liječenje koje je i inače vrlo uspješno čak i u slučajevima poodmakle bolesti štitnjače.

Na temelju iskustava s nuklearnim bombama bačenim na Japan zna se da visoke doze zračenja također mogu uzrokovati neke vrste leukemije. Kod preživjelih u Hirošimi i Nagasakiju povećanje incidencije otkriveno je dvije do tri godine nakon bombardiranja. Neka novija istraživanja pokazala su da se kod jako ozračenih likvidatora učestalost leukemije također povećala. No takav razvoj stvari nije zabilježen kod manje ozračenih likvidatora i stanovnika kontaminiranih zona.

Ekspertna skupina WHO-a pokušala je utvrditi mogući rast učestalosti drugih oblika raka, međutim, nije naišla na povećanja. U manje kontaminiranim europskim zemljama uopće se ne očekuje porast koji bi bio dovoljno velik da se može utvrditi sa statističkim značajem.    

WHO piše da se procjenjuje da bi havarija u konačnici mogla uzrokovati oko 4.000 dodatnih smrti od raka među najizloženijima tijekom njihova života (240.000 likvidatora, 116.000 evakuiranih stanovnika i 270.000 stanovnika koji i danas žive u strogo kontroliranim zonama u kojima je kontaminacija radioaktivnim cezijem značajno viša od prirodne).

Što je uzrokovalo černobilsku nesreću?

Danas se sa sigurnošću može tvrditi da su glavni uzroci nesreće u Černobilu bili nesiguran dizajn sovjetskog nuklearnog reaktora tipa RBMK te pogreška nedovoljno stručnih ljudi. Zaposlenici elektrane u kritičnom su trenutku radili na eksperimentu koji je trebao utvrditi mogu li turbine nakon prekida vanjskog dotoka struje, zahvaljujući preostalom tlaku, osigurati dovoljno energije za održavanje sustava hlađenja reaktora dok se ne uključe dizel agregati. Naime, sustavu agregata bilo je potrebno oko minute da postigne punu učinkovitost, a hlađenje u tom razdoblju nije smjelo prestati. Sovjetski stručnjaci radili su na unapređenju tehnologije i rješavanju tog problema, no dotad provedeni eksperimenti, iako su bili uspješni, nisu dali zadovoljavajuće rezultate. Stoga su, nakon određenih poboljšanja, krenuli u još jedan test.

Eksperiment koji je doveo do eksplozije trebala je provesti dnevna smjena stručnjaka koji su bili uvježbani za tu zadaću, no on je odgođen zbog pada u opskrbi strujom u sustavima u Kijevu pa je odgođen za kasnije. Konačno ga je provela noćna smjena koja nije bila uvježbana za sve moguće ishode. Za lošu odluku da se eksperiment nastavi unatoč ovakvim okolnostima optužen je Anatolij Diatlov, zamjenik glavnog inženjera elektrane i glavni negativac u filmu. On je za svoje propuste osuđen na 10 godina zatvora, no pušten je 1990. u sklopu opće amnestije. Umro je 1995. u 64. godini života od zatajenja srca.

Nepovjerenje, nezadovoljstvo i uvod u raspad SSSR-a

Havarija je imala brojne posljedice, neke negativne, ali i neke pozitivne, od kojih je dio zabilježen u serijalu.

Kako je najavio autor teksta, Černobil, među ostalim, nastoji pokazati ključne slabosti ondašnjeg korumpiranog, autokratskog sovjetskog sustava (laganje, aroganciju i suzbijanje kritike) koje su dovele do katastrofe i njezine eskalacije.

Sovjetskim vlastima najviše se zamjeralo to što su dva dana skrivali katastrofu, čak i od vlastitog stanovništva, a pitanje je koliko bi im trebalo da je priznaju da švedski meteorolozi nisu zabilježili neuobičajeno visok stupanj radioaktivnosti nad Švedskom.

Uloga tadašnjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova i sovjetskih vlasti u zataškavanju nesreće uzrokovala je teške kritike svijeta te veliko nezadovoljstvo i pad povjerenja među stanovništvom, osobito u Ukrajini u kojoj su žrtvovani životi vatrogasaca. U konačnici ona je imala utjecaja na ubrzavanje raspada Sovjetskog Saveza, što je Gorbačov potvrdio u svojoj knjizi.

Havarija je, među ostalim, uzrokovala podizanje razina sigurnosti nuklearki širom svijeta. No također je potaknula širenje paranoje od nuklearne energije i jačanje antinuklearnog raspoloženja.

Trebamo li se bojati nuklearne energije ili održavanja statusa quo?

Kako smo već naveli, serijal Černobil djeluje zastrašujuće, no autore bi ipak bilo teško optužiti da im je cilj bio širenje straha od nuklearne energije.

To bi bilo neočekivano s obzirom na to da je Mazin pronuklearac i to s punim pravom. On je vrlo vjerojatno svjestan činjenice da brojke pokazuju kako je nuklearna energija, koja čini gotovo 11% svjetske proizvodnje, najsigurniji oblik energije. Naime, prema podacima o ukupnom broju smrtnih slučajeva po proizvedenom petavat satu (PWh) nuklearna energija sigurnija je čak i od solarki koje se postavljaju po krovovima kuća (koje proizvode manje od 1% energije). Na vrhu liste očekivano je ugljen u čijoj je proizvodnji na svijetu umrlo oko 100.000 ljudi po PWh. Krovne solarke su na 5. mjestu s 440 smrti po PWH, dok je nuklearka na začelju s 90 smrtnih slučajeva po PWh (tablica dolje).

Ako se realne opasnosti nuklearne energije i razmjera katastrofe u Černobilu žele još bolje razumjeti, u kontekstu svakako treba navesti najveću energetsku havariju u povijesti – pucanje brane hidroelektrane Banqiao u Kini 1975. u kojem je život izgubilo više od 170.000 ljudi. Također, procjenjuje se da je samo u Kini u nesrećama u rudnicima ugljena u 2005. poginulo gotovo šest tisuća radnika. Samo godinu kasnije poginulo je nešto manje od pet tisuća. Osim toga, 2004. oko 600.000 kineskih rudara bolovalo je od bolesti koja se naziva 'crna pluća'. Svake godine taj se broj u Kini poveća za 70.000. Samo u SAD-u u proteklih 100 godina u ugljenokopima je poginulo više od 100.000 ljudi.

Zagađeni zrak svake godine ubije više od sedam milijuna ljudi

U navođenju posljedica različitih vrsta energija konačno ne bi trebalo smetnuti s uma ni oko 400.000 smrtnih slučajeva što ih godišnje samo u Europskim gradovima uzrokuje zrak onečišćen fosilnim gorivima. Prema WHO-u zagađeni zrak vodeći je uzrok smrti u okolišu – svake godine ubije više od sedam milijuna ljudi u svijetu. A s povećanjem potrebe za energijom možemo očekivati samo povećanje zagađenja zraka i porast globalnog zatopljenja! U tom sumornom kontekstu poruka Mazina s početka našeg teksta itekako ima smisla.

Dakle, ako još niste pogledali serijal, preporučujemo vam da uživate u uzbudljivoj drami, no isto tako savjetujemo da pritom na umu imate navedene brojke i kontekst.