PREMA najnovijim podacima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, u Hrvatskoj je trenutno 2864 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. 1963 ih je smješteno u udomiteljskim obiteljima (uključujući i srodničke udomiteljske obitelji), 240 djece koristi uslugu organiziranog stanovanja, a 661 ih je smješteno kod pružatelja usluga za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

No ovu temu nikako ne treba gledati samo kroz brojke. Zato smo odlučili razgovarati s onima koji svakodnevno rade s tom djecom kako bi nam ispričali kakva je situacija na terenu.

Centar za pružanje usluga u zajednici Klasje Osijek

Naš prvi sugovornik je Vedran Škugor iz Centra za pružanje usluga u zajednici Klasje, koji djeluje u Osijeku i okolici. Ove godine obilježili su 152 godine otkako pružaju smještaj za djecu bez odgovarajuće skrbi roditelja.

Teško je reći koliko je djece tijekom stoljeća i pol prošlo kroz njihovu ustanovu, no Vedran kaže da je svakom od njih pružena ljubav i toplina. Posebno im je drago kad im se jave bivši korisnici: "Ima jako puno lijepih priča, mnogi od njih su sada roditelji, uspješni ljudi, imaju dobre živote i pokušavaju živjeti onako kako su ih naši odgojitelji učili."

Razlozi dolaska u dom su različiti, no pokušavaju što manje govoriti o tome, a više se posvetiti djetetu: "U adaptaciju uključujemo sve, od djelatnika stručnog tima (psiholog i socijalni radnik), odgojitelja do djece s odjela, kako bi taj prvi kontakt s domom prošao što je lakše moguće. Dosta se razgovara s djetetom, upoznaje ga se s načinom rada, djeca pokušavaju prikazati kako izgleda ritam jednog dana. Činimo sve kako bi se dijete što bezbolnije adaptiralo na promjenu."

"Ovo je puno više od posla. Ovo je način života"

Nas je zanimalo imaju li dovoljno mjesta za svu djecu i dovoljno stručnjaka koji se o njima brinu. "Trenutno skrbimo za oko 190 djece kroz različite usluge koje pružamo", kaže Škugor i dodaje kako se ta brojka mijenja gotovo svakodnevno. "S njima trenutno radi 79 zaposlenika, od teta spremačica, kuhara, odgojitelja, stručnih timova do računovodstva", opisuje.

Dodaje kako su trenutno prekapacitirani na svim odjelima na kojima pružaju uslugu smještaja. "Možemo reći da se osjeti porast broja izdvajanja djece iz obitelji, što utječe i na potrebe za povećanje kapaciteta naše ustanove, kako prostornog, tako i stručnog.

Trenutno nam fali stručnog kadra, od psihologa, rehabilitatora, logopeda do socijalnih pedagoga. Realno, teško je privući kadar zbog sve većeg pritiska na sustav socijalne skrbi. U teškim smo vremenima, sve su teži životni uvjeti, pandemije, ratovi, sve to pridonosi težini i zahtjevnosti ovog posla."

No vodi ih velika motivacija jer, kako kaže, ovo je puno više od posla: "Ovo je način života jer naš posao ne završava kad izađemo iz ustanove i zatvorimo vrata, i dalje smo angažirani, uvijek se pitate jeste li mogli još što napraviti. Vrlo dinamičan i zahtjevan, ali i jako lijep posao. Lijep jer znate da direktno nekome pomažete u životu. Ovaj posao može vam pružiti pravu emociju, što mislim da ne može nijedan drugi. I na kraju dana, najveća nagrada svima nama, pa samim time i motivacija mene i mojih kolega, je onaj iskreni dječji osmijeh i zagrljaj. Posao koji se radi s puno ljubavi."

"Imamo velik problem s brojem udomitelja"

Još jedan izazov im je smanjen broj udomitelja: "Nažalost, imamo velik problem s brojem udomitelja, koji su opcija alternativne skrbi za dijete, koji su obitelj, a to je ono što svakom djetetu treba." Zbog toga djeca ostaju u ustanovi dulje nego što bi trebala. Naime, prema Zakonu o socijalnoj skrbi, djeca mlađa od 7 godina u domu bi trebali boraviti samo privremeno, maksimalno šest mjeseci.

Škugor kaže da je to u praksi, nažalost, drukčije: "Djeca ostaju dulje od tih šest mjeseci, poneki i po nekoliko godina." Ipak, nada se poboljšanju situacije: "Mogu reći da smo u ovoj godini intenzivno radili s našim nadležnim ministarstvom i centrima za socijalnu skrb po tom pitanju te se nadamo da ćemo vrlo brzo vidjeti i rezultate."

Problem prekapacitiranosti pokušavaju riješiti i izvaninstitucijskim uslugama, koje smatra boljom alternativom klasičnom smještaju u ustanove: "Uvijek je bolja opcija manja grupa djece, udomiteljska ili posvojiteljska obitelj, ili povratak u primarnu obitelj kad se za to ostvare uvjeti. Poludnevni boravci i organizirana stanovanja uz sveobuhvatnu podršku (4-6 djece uz nadzor odgojitelja) su trenutno dvije usluge koje dosta pomažu u samoj prevenciji."

"Najveći izazov je krenuti samostalno u život"

Kad izlaze iz sustava, Škugor kaže da je mladima najveći izazov krenuti samostalno u život: "Kao i svi u današnjim nesigurnim vremenima, ne znaju što ih čeka. Odgojitelji i svi uključeni u rad s mladima pokušavaju ih na najbolji način pripremiti na izazove koje donosi život. Kroz uslugu organiziranog stanovanja uz povremenu podršku pripremamo mlade na taj korak. Oni žive samostalno u stambenim jedinicama, uz određeni mjesečni budžet.

Samostalno obavljaju kupovinu, kuhaju si, spremaju, dakle, uče se svim životnim vještinama koje će im biti potrebne nakon izlaska iz sustava. Sve to, naravno, uz našu podršku i redovne obilaske odgojitelja (oko triput tjedno). Po izlasku iz ustanove ostajemo s njima u kontaktu kako bismo im maksimalno olakšali prve korake u život."

Svi im možemo pomoći

Dodaje da im pomažu i različite zaklade i donatori, koji svojim djelovanjem omogućuju djeci sigurnost nakon izlaska. Na naše pitanje koji su im trenutno najveći izazovi i kako im ljudi mogu pomoći, kaže: "Izazovi su svakim danom sve veći. Od prostornih, financijskih u vidu povećanja cijene energenata, cijene hrane, svi svakodnevni problemi koje imaju, nažalost, i svi drugi.

Trenutno nam je najveći problem fizički prostor zbog povećanja broja smještene djece. Prostor koji treba biti adekvatno opremljen, kreveti, posteljina, jastuci, radni stolovi, ormari, sve je to nešto što je svima koji rade u ustanovama potrebno. Isto tako, dječja higijena, pelene, vlažne maramice, šamponi, kreme za bebe su nam uvijek potrebni.

Ovim putem iskreno zahvaljujem u ime naše djece i svoje osobno svim dobrim ljudima na njihovim donacijama, nerijetko i riječima podrške koje nam jako puno znače. Također bih zahvalio i našim volonterima, koji su nam velik izvor pomoći", zaključuje Škugor.

Perspektiva iz Lipika

Za drugu perspektivu pitali smo ravnatelja Centra za pružanje usluga u zajednici Lipik Ivana Pušćenika. Ovaj mali slavonski grad broji tek oko tri tisuće stanovnika, no tijekom 100 godina, koliko postoji ovaj Centar, pružili su dom preko 10 tisuća djece. Posebno se sjećaju izazovnog razdoblja Domovinskog rata kad je dom bio uništen, ali i obnovljen u rekordnom roku.

No mlađe generacije kao najizazovnije vide razdoblje deinstitucionalizacije i transformacije. "Morali smo značajno promijeniti način rada, ali i način razmišljanja", priča nam ravnatelj. Primjerice, 2008. su uveli uslugu poludnevnog boravka, a zatim su 2015. počeli s terenskim uslugama savjetovanja i pomaganja obitelji, kojim pokrivaju tri županije: Sisačko-moslavačku, Požeško-slavonsku i Bjelovarsko-bilogorsku. "Iako smo dnevno znali raditi i više od 100 km, i ovaj smo izazov svladali uspješno", prisjeća se.

"Kapaciteti su potpuno popunjeni"

Stalno uvode nove usluge, a i kod njih je sve više izvaninstitucijskih usluga. "Svoje daljnje aktivnosti usmjeravamo u otvaranje stambenih zajednica (kuća, stan) kako bismo što više djece mogli uključiti i o njima skrbiti u okviru izvaninstitucijske usluge organiziranog stanovanja", pojašnjava.

Trenutno uslugu smještaja pružaju za 35 djece, a u organizirano stanovanje uz sveobuhvatnu i povremenu podršku obuhvaćeno je još njih 9. "U ovom trenutku spomenuti kapaciteti su potpuno popunjeni", priznaje.

I on primjećuje porast potrebe za uslugom smještaja djece i kaže da se trude reagirati u okviru mogućnosti. "Ponekad jednostavno ne možemo udovoljiti potrebama s terena jer imamo popunjen kapacitet, ali vjerujemo da će se i ove poteškoće s vremenom riješiti. No u slučaju hitnih mjera izdvajanja djece (primjerice, usred noći) uvijek ćemo reagirati bez obzira na kapacitete jer zdravlje i život djeteta moraju biti iznad svega", ističe.

"Djeca dolaze sa sve više traumatskih iskustava"

Kako kaže, djeca im najčešće dolaze zbog traumatskih iskustava u primarnoj obitelji (alkoholizam, nasilničko ponašanje, zlostavljanje, zanemarivanje…). "Postupak prijema za dijete je također traumatsko iskustvo i trudimo se da mu olakšamo taj prvi kontakt s ustanovom. Na prijemu je prisutan stručni tim i odgojitelj te se djetetu pruža podrška, upoznaje ga se s prostorom, drugom djecom i aktivnostima. Ostali korisnici budu pripremljeni za dolazak novog djeteta kako bi mu i oni pružili podršku i bili oslonac", opisuje.

Zbog toga je djeci potrebno pružiti i psihoterapijsku podršku. "Djeca dolaze sa sve više traumatskih iskustava i potrebna im je i psihoterapijska podrška. Kako bismo djeci osigurali potreban tretman, u ustanovi smo organizirali podršku djeci u vidu rada dječjeg psihijatra i psihoterapeuta", kaže. 

"Najčešće se djeca vraćaju u svoju obitelj"

Pušćenik kaže da su se djeca prijašnjih godina u domu zadržavala i do desetak godina, no u zadnjih pet godina primjećuje trend kraćeg boravka: "Primjerice, 2015. godine prosjek boravka korisnika u našoj ustanovi iznosio je 4,7 godina, a 2019. godine 3,6 godina."

Ističe da je jedan od ciljeva njihovog rada da se ostvare uvjeti za povratak djeteta u biološku obitelj: "Najčešće se djeca i vraćaju upravo u svoju obitelj. U 2022. godini 14 djece otpušteno je u biološku obitelj, a 5 djece je otpušteno u udomiteljske obitelji. Nažalost, u posvojiteljsku obitelj nije otišao nijedan naš korisnik. Razlog je možda to što u našoj ustanovi korisnici uglavnom imaju više od 7 godina."

Djeci koja izlaze iz ustanove treba prilika za prvo zaposlenje

Na pitanje što je mladima najveći izazov kad izlaze iz sustava, kaže da je to pronaći posao i financijski se osamostaliti. U tom pogledu puno im znače stipendije i angažman zaklada. "Pokušavamo svakom djetetu koje odlazi od nas u samostalan život osigurati položen vozački ispit, ali i prvo zaposlenje u našoj lokalnoj zajednici. 

U tome imamo dosta uspjeha te bih iskoristio ovu priliku da zahvalim lokalnim firmama i poslodavcima koji našim štićenicima pružaju priliku za prvo zaposlenje. Mislim da su ove stvari jako bitne za kakvu-takvu pravu priliku i start u samostalnom životu", ističe.   

Kad je riječ o potrebama ustanove, kaže da su u suradnji s resornim ministarstvom i kroz EU projekte započeli s obnovom infrastrukture i ulaganjima. No u prvi plan stavlja uvjete za život i razvoj djece: "Potrebna nam je podrška za polaganje vozačkog ispita, za adaptaciju dva stana u stambene zajednice za starije štićenike, za obnovu dječjeg igrališta, dvorišta i dječjih sprava te senzornog parka u dvorištu naše ustanove za rad s djecom s teškoćama u razvoju, za vanjske podrške stručnjaka volontera u radu s djecom te mogućnost prvog zaposlenja… 

Zahvaljujem svima koji nam pomažu ili će nam tek pomoći, svim našim dosadašnjim donatorima, našoj lokalnoj zajednici, svaka pomoć i donacija nam je uvijek dobrodošla, kao i podrška našoj djeci u svakom obliku. Mi kao ustanova možda jesmo smješteni u malom gradu, ali obavljamo jednak posao i skrbimo na jednak način za djecu u potrebi kao i ustanove u velikim centrima, samo što se ponekad za nas manje čuje jer smo manji", zaključuje.

Kako bi dječji domovi dočekali zimu barem malo bezbrižnije, pobrinuo se i PPD, koji je odlučio podmiriti troškove režija struje i plina svim dječjim domovima i SOS dječjim selima u Hrvatskoj kroz šest mjeseci sezone grijanja 2022./23. Višak od doniranih sredstva domovi i SOS sela će operativno moći koristiti za potrebe razvoja i poboljšanje uvjeta boravka djece. U suradnji s nadležnim ministarstvom i domovima pokrenuta je i medijska kampanja kako bi motivirali i ostale da pokušaju pomoći domovima za nezbrinutu djecu, kojima je svaka vrsta pomoći itekako dobrodošla. 

Sadržaj donose Index i PPD u suradnji te u skladu s najvišim profesionalnim standardima. 

*Index i PPD donose serijal članaka i videa na temu dječjih domova u Hrvatskoj u sklopu velike kampanje Ne zaboravi na domove. U kampanji donosimo priče s terena, kao i iskustva ljudi koji su odrastali u dječjim domovima diljem Hrvatske s ciljem senzibiliziranja javnosti za ovu temu.