JOŠ U LISTOPADU je Služba sigurnosti Ukrajine (SBU) počela provoditi istrage u objektima Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata (UPC-MP) u različitim regijama diljem Ukrajine. Naknadno su iz SBU-a objavili da su istražne radnje u tijeku. Naveli su da se provode operativne mjere u okviru kaznenog postupka koji se vodi protiv optuženih, za koje postoji sumnja da su prekršili zakon o ravnopravnosti građana, što podrazumijeva i vjersko opredjeljenje.

Priopćeno je da se mjere provode s policijom i specijalnim jedinicama u sklopu suprotstavljanja subverzivnim aktivnostima ruskih specijalnih službi u Ukrajini. Iz SBU-a su naglasili kako se vrši inspekcija institucija UPC-MP-a, između ostalog, kako bi se spriječilo korištenje vjerskih zajednica kao središta širenja ruske propagande te da se zaštiti stanovništvo Ukrajine od provokacija i terorizma.

Vijeće za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine (RNBO) uvelo je sankcije protiv svećenika UPC-MP-a, izvijestila je Ukrajinska Pravda. Među svećenicima koji su na listi sankcija su i mitropolit Pavel, iguman Kijevo-pečerske lavre, te još desetak svećenika. Vjeruje se da su svećenici povezani s centrima utjecaja u Ruskoj Federaciji.

Odluku o sankcijama usvojio je RNBO 1. prosinca, nakon "preispitivanja aktivnosti vjerskih organizacija na teritoriju Ukrajine u kontekstu ruske vojne agresije i radi osiguranja duhovne neovisnosti".

Istog dana RNBO je zatražio zakonsku zabranu rada UPC-MP-a u Ukrajini te je pokrenuta revizija zakonitosti boravka UPC-MP-a u Kijevo-pečerskoj lavri. Predsjednik Zelenski je 1. prosinca dao izjavu vezanu za taj prijedlog RNBO-a:

"Danas je održan sastanak RNBO-a. Sastanak na kojem smo razmotrili brojne činjenice, veze pojedinih vjerskih krugova u Ukrajini s državom agresorom."

Na sastanku predsjednika i RNBO-a izvedene su četiri točke. Prva točka je da se podnese prijedlog Vrhovnoj Radi o onemogućavanju djelovanja vjerskih organizacija na teritoriju Ukrajine koje su povezane s centrima utjecaja u Ruskoj Federaciji.

Druga točka je osigurati Državnoj službi za etnopolitiku i slobodu savjesti provođenje provjere Statuta o upravljanju, prema kojem bi se trebalo preispitati postojanje crkveno-kanonske veze UPC-a s Moskovskom patrijaršijom.

Treća točka je osigurati provjeru postojanja pravne osnove i usklađenosti s uvjetima korištenja imovine koja se nalazi na području Nacionalnog povijesnog i kulturnog kompleksa  Kijevo-Pečerski, koju koriste vjerske organizacije. Četvrta točka je da sva tijela odgovorna za pitanja vezana uz osiguranje nacionalne sigurnosti trebaju intenzivirati mjere za otkrivanje i suzbijanje subverzivnih aktivnosti ruskih specijalnih službi u vjerskom okruženju Ukrajine.

Multikonfesionalnost

Iako je stanovništvo u Ukrajini većinski kršćansko (87.4% u 2018. godini), Ukrajina baštini svojevrsnu multikonfesionalnost. Ta religijska raznolikost se očituje u pripadnosti različitim pravoslavnim crkvama te pripadnosti najvećoj zajednici grkokatolika ili katolika bizantskog obreda u svijetu. Osim toga, postoji i velik broj deklariranih kršćana bez konfesionalne pripadnosti.

Povijesna složenost i prepletenost utjecaja u Ukrajini dovela je do toga da od ukrajinske samostalnosti 1992. godine postoje dvije dominantne pravoslavne crkve, kao i treća, manje dominantna, ali također povijesno postojana i objašnjiva. Prema Razumkov Centru, u 2018. godini Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije (UPC-KP) je obuhvaćala 38.1% pravoslavnih vjernika u Ukrajini.

Druga, Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije (UPC-MP) imala je 23% pravoslavnih vjernika, a treća, znatno manja Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva (UAPC) 2.7% pravoslavnih vjernika. Čak 32.3% ili gotovo trećina pravoslavnih vjernika nije se smatrala pripadnikom nijedne Crkve.

Povijest Pravoslavne crkve

Kristijanizacija područja današnje Ukrajine krenula je u 10. stoljeću. Prema dostupnim zapisima, 988. godine je formirana Kijevska mitropolija pod Carigradskim patrijarhatom. Poznato je da, kada je Carigrad u 15. stoljeću zauzet od Osmanlija, Pravoslavna crkva u Moskvi se nametnula kao nasljednica "prave" Kršćanske crkve, a Moskvu se nazivalo "trećim Rimom".

U naredim godinama i stoljećima Ukrajina je postala središte borbi različitih struktura za moć unutar Pravoslavne crkve. Pravoslavne parohije na teritoriju današnje Ukrajine u potpunosti su svedene pod jurisdikciju Moskve.

Uspostava Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve

Nakon dolaska boljševika na vlast i transformacije Ruskog Carstva u Sovjetski Savez, religija je izgubila svoje mjesto u društvu. Zbog otvorene podrške bjelogardejcima Ruska pravoslavna crkva je bila na udaru boljševika.

Odmah nakon uspostave vlasti krenuli su hapšenja, pogubljenja i represije. U tijeku revolucije i u situaciji oko Prvog svjetskog rata, Ukrajina je 1918. godine proglasila svoju političku neovisnost. Tada je uspostavljen UAPC.

Zanimljivo je da su tada Sovjeti, unatoč antireligioznoj kampanji diljem SSSR-a, vidjeli UAPC, ali i druge nacionalne Crkve, kao dobro oruđe da se suzbije utjecaj Ruske pravoslavne crkve (RPC), na koju je režim gledao s velikom dozom sumnje.

RPC se oštro protivio formiranju UAPC-a, što nije spriječilo njegovo formiranje, a čak je i unatoč kontroverzama oko kanonskog prava ekumenski patrijarh Grgur VII. u Istanbulu (Carigradu) priznao UAPC 1924. godine. Kako je PC u potpunosti decentraliziran, ekumenski patrijarh nema stvarnu vlast nad drugim crkvama te taj čin patrijarha nije mogao "natjerati" ruski PC da prizna UAPC.

Primat Ruske pravoslavne crkve u sovjetskom periodu

UAPC je u prvom desetljeću sovjetske vladavine, kada je toleriran, stekao velik broj sljedbenika, naročito među seljacima. No već 30-ih godina Sovjeti su preokrenuli tu politiku i krenuli s likvidacijom nacionalnih crkvi, između ostalog i UAPC-a. Većina crkvene imovine je prenesena na RPC. Nakon Drugog svjetskog rata RPC je stekao monopol u Ukrajinskom SSR-u. UAPC i Ukrajinska grkokatolička crkva su nastojali izbjeći prelazak pod Moskovsku patrijaršiju. Cjelokupni sovjetski stav prema ukrajinskim crkvama bio je negativan zbog toga što su u nekim slučajevima surađivale s nacistima.

Mnogi vjernici i svećenici su se pod raznim pritiscima okrenuli RPC-u, ali su neki to odlučno odbili. Moskovska patrijaršija je nakon sinoda u Lavovu 1946. godine, na kojem su prekinute kanonske veze s Rimom, dobila potpunu vlast nad ukrajinskom Crkvom. UAPC i Ukrajinska grkokatolička crkva postali su organizacije koje su djelovale ilegalno, uglavnom u zapadnom dijelu Ukrajine.

Kasniji sovjetski period

Osamdesetih, u jeku opće liberalizacije sovjetske politike, sovjetska vlada se javno ispričala za ugnjetavanje vjere i obećala je vratiti svu imovinu zakonitim vlasnicima. Kao rezultat toga, tisuće zatvorenih vjerskih objekata su vraćene izvornim vlasnicima. Za objekte Pravoslavne crkve u Ukrajini se kao vlasnik vjerskih objekata proglasio Ukrajinski egzarhat (upraviteljstvo) RPC-a, dok su u područjima na zapadu Ukrajine stvari bile složenije.

Ukrajinska grkokatolička crkva je uspjela preživjeti u dijaspori i u ilegali te je iskoristila priliku da odmah oživi u Ukrajini. U tom periodu često su se događali sukobi oko crkvenih objekata, ali je RPC polako gubio svoj utjecaj na zapadu Ukrajine.

Moskovska patrijaršija daje autonomiju ukrajinskom PC-u

Također, ponovno je oživio UAPC, koji je slijedio primjer Grkokatoličke crkve. Znalo se događati da se vlasnik objekta mijenja više puta u nekoliko dana, što je dovodilo do sukoba. U to se umiješala i policija i često je sve na lokalnoj razini izgledalo prilično kaotično jer su i lokalne vlasti suosjećale s nacionalnim osjećajima građana.

Kako bi riješili sukobe, Moskovska patrijaršija je podigla Ukrajinski egzarhat na razinu autonomne Crkve 1990. godine. Tako je nastao ukrajinski PC Moskovske patrijaršije sa službenim sjedištem u već spomenutoj Kijevo-pečerskoj lavri. Novoizabrani patrijarh RPC-a, Aleksej II., ustoličio je u katedrali Svete Sofije u Kijevu mitropolita kijevskog Filareta.

Zanimljivo je da je upravo mitropolit Filaret uz Alekseja II. bio jedan od kandidata za patrijarha RPC-a te da je mitropolit još 1989. godine bio protivnik legalizacije Ukrajinske grkokatoličke crkve. Optuživan je za suradnju s KGB-om te za sprječavanje ponovne uspostave Ukrajinske grkokatoličke crkve (UGC). Ipak, ubrzo nakon što je izabran za mitropolita kijevskog, zatražio je od RPC-a da dodijeli UPC-u autokefalni status, odnosno potpunu autonomiju od RPC-a.

Neovisnost Ukrajine

U siječnju 1992. godine uz podršku političkog vrha Ukrajine, na čelu s predsjednikom Kravčukom, mitropolit Filaret je sazvao sabor u Kijevo-pečerskoj lavri, koji je usvojio zahtjev za autokefalnošću UPC-a upućen moskovskom patrijarhu. U svibnju 1992. godine na saboru u Harkivu Filaret je suspendiran i ekskomuniciran zbog "sudjelovanja u raskolničkim aktivnostima", a na čelo UPC-MP-a je postavljen mitropolit Vladimir.

Ubrzo nakon toga trojica episkopa lojalnih mitropolitu Filaretu s UAPC-om su organizirali tzv. ujedinjujući sabor, u kojem je formirana Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevskog patrijarhata (UPC-KP) sa sjedištem u katedrali Svetog Volodimira u Kijevu. Bitno je naglasiti da je sabor imao podršku ukrajinskih vlasti na čelu s predsjednikom Kravčukom. UPC-KP nije priznat tada ni od jedne druge pravoslavne crkve te je smatran "raskolničkom crkvom". Za poglavara je izabran mitropolit Mstislav, dotadašnji poglavar UAPC-a, ali je Filaret de facto bio glavni.

To se nije svidjelo svim episkopima i dijelu klera, koji su smatrali Filareta ostatkom režima koji je proganjao pripadnike UAPC-a te se nakon smrti mitropolita Mstislava 1993. godine dogodio raskol. Opet je u tome svemu došlo do sukoba vezanih za imovinu pa su se regionalne vlasti služile i paravojnim postrojbama kako bi provodile racije i kontrolu imovine. Predsjednik Kravčuk je intervenirao tako što je vjerske objekte koji su bili i dalje zatvoreni dao na upravu UPC-KP-u. Nakon izbora Leonida Kučme za predsjednika većina sukoba je stala, a vlast je zauzela neutralan stav prema sve četiri glavne religijske skupine (UPC-KP-u, UPC-MP-u, UAPC-u i UGC-u).

Kroz naredne godine UPC-MP je uglavnom podržavao prorusku političku grupaciju okupljenu oko Partije regija i Viktora Janukoviča, dok su ostale tri crkve podržavale proeuropskog Juščenka. Kako su UPC-KP i UAPC dijelili proukrajinske stavove, nekoliko je puta dolazilo do neuspješnih pokušaja novog ujedinjenja u zajedničku Crkvu.

Period poslije Majdana sve do ruske invazije 2022. godine

UPC-MP se nakon Majdana u 2014. godini našao na udaru zbog protuukrajinskih i proruskih postupaka njegovog klera. U periodu od 2014. do 2018. godine oko 60 parohija Moskovske patrijaršije je prešlo pod Kijevsku patrijaršiju, što Moskovska patrijaršija smatra nezakonitim. Prema Razumkov Centru, broj vjernika UPC-KP-a porastao je u relativnim brojkama s 12% u 2000. na 25% u 2016. godini. S tim da je velik broj vjernika došao iz onog dijela koji se dotad nije opredijelio za neku od crkvi, što se može tumačiti kao posljedica politizacije u crkvenim redovima.

Krajem 2018. godine SBU je proveo racije diljem zemlje po objektima UPC-MP-a, a u odsutnosti je na šest godina osuđen jedan od svećenika zbog ometanja Oružanih snaga Ukrajine tijekom rata 2014. godine. Nakon racija nekoliko je parohija napustilo UPC-MP i pridružilo se UPC-KP-u.

Pravoslavna crkva Ukrajine

Kako bi dobili tomos autokefalnosti od Ekumenskog patrijarhata u Carigradu, odnosno Istanbulu, 5. siječnja 2019. godine, UAPC, UPC-KP i dio UPC-MP-a se ponovno ujedinjuju u jednu crkvu, Pravoslavnu crkvu Ukrajine (PCU). Naravno, to je naišlo na oštro protivljenje RPC-a, kao i ruskog političkog vrha. Sukob između Ekumenskog carigradskog patrijarhata i RPC-a opisivalo se kao najveći pravoslavni raskol još od raskola 1054. godine. PCU je dobio priznanje od Aleksandrijske patrijaršije, grčkog PC-a, kao i od ciparskog PC-a.

Iako je PCU dobio potporu carigradskog patrijarha, opet je došlo do sukoba između crkvenih poglavara UPC-KP-a i UAPC-a, mitropolita Filareta i mitropolita Epifanija. Nakon proglašenja PCU-a Epifanije je postao mitropolit Kijeva i cijele Ukrajine. Sukob je nastao zbog nesuglasica oko modela upravljanja i imena.

Iako su službeno UAPC i UPC-KP prestali postojati, Filaret je odlučio sazvati novi sabor uz još dva episkopa i nekoliko svećenika i poništiti odluke sabora o ujedinjenju. U siječnju 2020. godine UPC-KP je objavio kako je službeno povučen potpis o raspuštanju iz prosinca 2018. godine. Sinod PCU-a je odlučio da Filaret ostaje dio episkopata PCU-a, ali je izgubio kanonsku odgovornost i prava povezana s upravljanjem eparhije, te da UPC-KP više ne postoji.

Velika većina pravoslavnih vjernika u Ukrajini, njih 78%, prema istraživanju iz ove godine izjašnjava se članom Pravoslavne crkve Ukrajine, što se može smatrati uspješno provedenim ujedinjenjem Pravoslavne crkve u Ukrajini.

Invazija na Ukrajinu

Nakon invazije na Ukrajinu poglavar UPC-MP-a mitropolit Onufrij rekao je da je ruska invazija "ponavljanje Kainovog grijeha", koji je ubio brata iz zavisti. Nakon invazije mnoge parohije UPC-MP-a signalizirale su svoju namjeru da se pripoje PCU-u.

Dana 12. svibnja sinod UPC-MP-a sastao se prvi put od početka rada i dao izjavu potpore Oružanim snagama Ukrajine te osude ruske invazije. Nedugo nakon toga su proglasili neovisnost od RPC-a, maknuli Moskovsku patrijaršiju iz imena i statut prilagodili statutima autokefalnih crkvi. Sada preimenovani u UPC, izgubili su kontrolu nad svojim eparhijama na Krimu, koje su 2014. godine zadržali bez obzira na aneksiju Rusije.

Iako se UPC svrstao na stranu Ukrajine u ovom ratu, SBU je otvorio 23 kaznena postupka protiv svećenika iz spomenute crkve. Predsjednik Zelenski je podnio prijedlog Vrhovnoj Radi u kojem se službeno zabranjuju sve aktivnosti UPC-a u Ukrajini. Istog dana, prema dostupnim izvorima, tvrdilo se da je Kijevo-pečerska lavra prebačena u vlasništvo PCU-a, ali su to negirali iz UPC-a.

Nastavak izgradnje ukrajinskog identiteta

Odvajanje Ukrajinske pravoslavne crkve od utjecaja Rusije je zadnji veliki korak prema dovršetku izgradnje nacionalnog identiteta Ukrajine. Od ukrajinske neovisnosti 1991. godine Rusija je imala nadzor nad religijskim strukturama u Ukrajini.

U nadolazećim godinama je taj nadzor pomalo gubila, da bi ga invazijom na Ukrajinu gotovo u potpunosti izgubila. Iako je ruski politički vrh vjerojatno, kao i u slučaju nekih drugih struktura, smatrao da će invazijom zadržati moć, dogodilo se upravo suprotno od očekivanog, odnosno reakcija Ukrajine bila je potpuno odstranjivanje "ruskog elementa" iz još jedne bitne sfere društva.

Godinama unazad Rusija je uspijevala održavati svoj utjecaj preko društvenih sfera kao što je religija. No nakon invazije ukrajinske na vlasti svaki, pa i najmanji pokušaj iskorištavanja ruskog utjecaja u Ukrajini u ovom ratu, reagiraju njegovim potpunim izbacivanjem. Ubrzavanje dovršetka nacionalnog identiteta Ukrajine započelo je ruskom invazijom, a jedinstvena Pravoslavna crkva Ukrajine je zadnji korak prema tom dovršetku, stoga ne trebaju čuditi ovakvi postupci ukrajinskih vlasti prema svećenicima naklonjenim ruskoj strani.