OČEKUJE se da će ruski BDP ove godine porasti za više od 3% u realnom iznosu, brže od 95% bogatijih zemalja. Nezaposlenost je blizu rekordno niskih razina, a rubalj dobro stoji. Inflacija je, doduše, visoka - cijene su porasle 8.6% na godišnjoj razini u lipnju, znatno iznad cilja središnje banke od 4%. No s porastom prihoda za 14% na godišnjoj razini, kupovna moć građana Rusije i dalje raste.

Rast nikad veći

Samo jednom u posljednja tri desetljeća rast je bio veći. Povjerenje građana Rusije u vlastitu financijsku situaciju nedavno je skočilo na rekordnu razinu, prema službenim podacima. Rast gospodarstva nije povezan s rastom izvoza plina i nafte, koji iz godine u godinu pada ako se gleda prema dolaru. 

Međutim, bilo bi pogrešno misliti da su uobičajeni pokazatelji stanja gospodarstva za makroekonomiste - inflacija, stope rasta BDP-a i tako dalje - primjenjivi za razumijevanje onoga što se događa u Rusiji. To vrijedi i kada ti čimbenici idu u "korist" zapadnoj javnosti, pa i sada kada joj to ne ide u "korist".

I na početku rata mnogi zapadni analitičari, ne poznavajući dovoljno kontekst ruskog gospodarstva, tumačili su da Rusija nema mogućnosti financijski izdržati dugotrajan rat uzimajući ranije spomenute pokazatelje kao "sveto pismo". Ubrzo se pokazalo da to što Rusija ima BDP na "razini Italije" neće utjecati na ratni tijek, barem u nekoliko idućih godina, i da se utjecaj sankcija neće odviti onako kako zapadna javnost tumači. Sankcije su, pokazalo se, alat koji godinama usporava i ograničava zemlju na koju se primjenjuje. Tako i sada rast BDP-a ne znači da u Rusiji "cvjeta tisuću cvjetova".

Sankcije i trgovinski rat

Strategija trgovinskog rata sa Zapadom isprva se za Rusiju činila prilično uspješnom. U 2022. godini ruski su prihodi od energije porasli, dok je europsko gospodarstvo pretrpjelo bolan udarac. Ali već 2023. godine tržište plina se stabiliziralo, a europsko gospodarstvo prilagodilo visokim cijenama, zbog čega su prihodi Rusije od plina naglo pali. I u ovoj godini taj trend se nastavio, odnosno Ruska Federacija ima manje prihode od prodaje plina.

Ruska Federacija nema klasično plansko gospodarstvo, no smiješno bi bilo pričati o tržišnom gospodarstvu. Riječ je nekakvom dirigiranom modelu, koji podrazumijeva aktivnu državnu intervenciju u svim ekonomskim i gospodarskim procesima.

Ekonomski smjer tako je usmjeren na dva glavna cilja. Prvo, potrebno je osigurati dovoljne resurse (materijalne i ljudske) za izvođenje vojnih operacija. Drugo, stanovništvo treba zadržati osjećaj normalnosti, kao da se ne radi o ratu, već o "specijalnoj operaciji" koja ni na koji način ne utječe na kvalitetu života. Bez toga bi stabilnost političkog režima bila upitna.

Do 2022. godine Rusija je imala značajne devizne rezerve, zalihe vojne opreme različite starosti (do 70 godina) i moderniziranu proizvodnu bazu u mnogim industrijama. Rat i sankcije doveli su do toga da su se ta štednja i rezerve počele naglo smanjivati. Sve potrebe gospodarstva - tekuća potrošnja, povećanje zaliha, nabava investicijskih dobara koja stvaraju mogućnosti za održavanje i širenje proizvodnje u budućnosti - mogu se pokriti ili iz domaćih izvora ili iz uvoza.

Povećanje proizvodnje 

Značajno povećanje proizvodnje unutar Ruske Federacije prije rata bilo je nemoguće: nije bilo neiskorištenih kapaciteta ni viška radne snage. Nakon početka rata pojavile su se rezerve: mnoge strane tvrtke (primjerice, proizvođači automobila, kućanskih aparata i elektronike) napustile su rusko tržište. Istovremeno, potražnja za takvim proizvodima nije smanjena i pokriva se uvozom (uglavnom Kina, ponešto Turska).

Slično je i u vojnoj industriji, ona ne može bez povećanog uvoza: zalihe oružja i streljiva brzo se troše, a još uvijek nema dovoljno rezervi za značajno širenje proizvodnje unutar zemlje. Za plaćanje uvoza može se koristiti ili tekuća devizna zarada ili devizna štednja. Tu dolazimo do odgovora na pitanje zašto je Rusija godinama stvarala zalihe deviza i razbijanja iluzije da se Kremlj nije ozbiljno pripremio za ovaj rat.

Problem ljudskog kapitala

Rusija, dakle, sada povećava i povećavat će vojnu proizvodnju godinama bez obzira na završetak rata, pa čak i desetljećima, kao što je to činila od kraja Drugog svjetskog rata do početka 1970-ih. Drugo specifično proračunsko ograničenje s kojim će se rusko gospodarstvo sve više suočavati jest nedostatak ljudskog kapitala. Problem je postojao i prije rata.

Rat je naglo pogoršao taj problem: mladi Rusi masovno su bježali u inozemstvo kako bi izbjegli regrutaciju i mobilizaciju. Osim toga, smanjio se broj gostujućih radnika: na njih su utjecali pad rublja, poteškoće koje su se pojavile s prijenosom novca u domovinu i prijetnja da padnu pod napad regruta (slučaj Indijci na frontu).

Kao rezultat toga vojska, nova vojna industrija i staro predratno gospodarstvo natječu se za sve manji broj radnog i vojno sposobnog stanovništva. U Rusiji danas postoji gotovo puna zaposlenost, što vlasti i propagandisti s ponosom ističu. No riječ je o pregrijavanju gospodarstva, a razlog tome nije višak investicijskih projekata, već nedostatak radne snage.

Radni resursi i proizvodni kapaciteti praktički su iscrpljeni, a građevinski i bankarski sektor nakon ukidanja povlaštenih hipoteka više nisu zaštićeni od utjecaja visokih kamata. Pojednostavljeno rečeno, Rusiji nedostaju dva milijuna radnika, a sve više poduzeća koja nisu u vojnoj industriji suočava se sa zaduživanjem uz kamatnu stopu koja ide i do 20%.

Ministar obrane je doktor ekonomije

Kremlj je, naravno, svega toga svjestan i upravo zbog toga je kao ministar obrane postavljen doktor ekonomije Bjelousov. Ruska Federacija želi izbjeći scenarij SSSR-a i zbog toga je ministru postavljen ambiciozan zadatak da pronađe ravnotežu između "oružja i maslaca". I tu je potrebno jasno postaviti stvari. 

"Maslac", odnosno hrana, prepušten je tržišnom sektoru i vjerojatno se Ruska Federacija neće suočiti s takvim nestašicama s kakvima su se suočili SSSR krajem 80-ih i Ruska Federacija početkom 90-ih. Socijalistička utopija korištenja rata kao faktora "razvoja" vjerojatno se neće pretvoriti u potpunu katastrofu sovjetskog tipa samo zahvaljujući djelovanju zakona tržišta na određene sektore.

To dovodi do kaotičnih situacija u gospodarstvu, ali upravo zbog toga Ruska Federacija može biti sigurna da njeni građani neće ostati gladni. No i sam rast BDP-a i BDP-a per capita u ovakvom slučaju ne znači mnogo. Valja podsjetiti da je BDP bio u porastu i u SSSR-u praktički do njegovog raspada, a u samoj zemlji bile su velike nestašice svega, ponajviše hrane. 

Ruskoj Federaciji takav se scenarij vrlo vjerojatno neće dogoditi. Također, sva predviđanja slažu se da RF uz svoje zalihe još nekoliko godina može ovim tempom voditi rat u Ukrajini.