ŠPANJOLSKA središnja banka zaključila je 2025. godinu sa zlatnim i deviznim rezervama vrijednim gotovo 94 milijarde eura, što je rekordna razina otkad postoje usporedivi podaci. Taj porast ponajprije odražava golemu potražnju za zlatom na međunarodnom tržištu kao sigurnim utočištem za imovinu u godini obilježenoj geopolitičkom i financijskom nesigurnošću.

No u Španjolskoj zlato nikada nije samo knjigovodstvena stavka, već i pitanje povijesnog sjećanja, a malo je izraza s tolikim nabojem kao što je "moskovsko zlato", jedna od najkontroverznijih epizoda u španjolskoj ekonomskoj i političkoj povijesti 20. stoljeća, piše Euronews.

Zlato za financiranje rata

Prije 1936. španjolske zlatne rezerve nisu bile iznimne u svjetskim razmjerima, ali su bile dovoljne da zemlju pozicioniraju na globalnoj financijskoj karti. Prema povjesničarki Magdaleni Garrido Caballero, profesorici suvremene povijesti na Sveučilištu u Murciji, to je zlato Španjolskoj davalo određeni manevarski prostor u međunarodnim transakcijama, iako znatno manji od onog kojim su raspolagale velike gospodarske sile.

Taj je prostor, međutim, nestao izbijanjem Španjolskog građanskog rata. Diplomatska izolacija Druge Republike, pojačana Odborom za neintervenciju, ostavila je republikanskoj vladi malo mogućnosti za financiranje nabave oružja i zaliha.

U tim izvanrednim okolnostima, republikanska vlada odlučila je prenijeti većinu zlatnih rezervi Banke Španjolske u inozemstvo, prvenstveno u Sovjetski Savez. Cilj je bio jasan: platiti oružje, zalihe i vojnu pomoć kako bi se podržali ratni napori. Transfer je bio stvaran i dobro dokumentiran - u listopadu 1936. oko 510 tona zlata otpremljeno je iz skladišta Algameca u Cartageni. Nije to bila improvizirana ni tajna operacija, već svjesna odluka legitimnih vlasti Republike u kontekstu sveopćeg rata.

Razotkrivanje mitova

Suvremena historiografija razotkrila je mnoge mitove stvorene u desetljećima koja su uslijedila. Garrido Caballero ističe da je ključna zabluda ideja da je zlato moglo - ili trebalo - biti vraćeno. Istraživanja povjesničara poput Ángela Luisa Viñasa i Pabla Martína Aceñe pokazuju da je zlato potrošeno tijekom rata kroz provjerena i dokumentirana plaćanja, što je Republici omogućilo da se gotovo tri godine odupire vojnom ustanku. Iz te perspektive, "moskovsko zlato" nije predstavljalo ni krađu ni pljačku Sovjetskog Saveza, već operaciju financiranja provedenu u izvanrednim okolnostima. Dio zlata prodan je u istu svrhu i Francuskoj, iako ta epizoda nikada nije dobila istu simboličku težinu.

Oruđe Francove propagande

Nakon rata, Francov režim pretvorio je "moskovsko zlato" u moćno propagandno oružje. Prema Garrido Caballero, režim je iskoristio tu epizodu kako bi opravdao teškoće poslijeratnog razdoblja, ojačao sliku izrabljivačkog sovjetskog neprijatelja i delegitimirao Drugu Republiku.

To se pitanje desetljećima provlačilo kroz diplomatska izvješća, domaći i međunarodni tisak te službene govore. U međunarodnoj zajednici, međutim, to pitanje nije imalo velikog odjeka. Ujedinjeno Kraljevstvo smatralo ga je bilateralnim pitanjem između dviju država, dok su sovjetske vlasti dosljedno tvrdile da od zlata koje je poslala Republika nisu preostale nikakve rezerve.

Gdje je danas španjolsko zlato?

Gotovo 90 godina kasnije, pitanje se i dalje povremeno postavlja: gdje je španjolsko zlato? Odgovor je mnogo manje dramatičan od mita koji se uporno održava.

Španjolska danas posjeduje oko 281 tonu zlata, koja se čuva u Banci Španjolske te u depozitima u Sjedinjenim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu i Švicarskoj, prema podacima Svjetskog vijeća za zlato. To zlato nije povezano s količinama poslanim u SSSR, već je rezultat desetljeća monetarne politike, europskih integracija i upravljanja imovinom unutar Eurosustava.

Od povijesne traume do financijske imovine

Rekordna razina rezervi iz 2025. ne znači da je Španjolska vratila svoje izgubljeno zlato. Ona je, umjesto toga, odraz rasta cijene tog metala na međunarodnim tržištima. Danas zlato više ne služi kao puno pokriće za nacionalnu valutu niti se koristi za financiranje ratova.

Umjesto toga, ono funkcionira kao imovina koja pruža stabilnost, utjecaj i povjerenje u globaliziranom financijskom sustavu. Usporedba 1936. i 2025. godine otkriva duboku promjenu. Tijekom Građanskog rata zlato je bilo opipljiv resurs o kojem je ovisio opstanak vlade. Danas to više nije slučaj.