Ivan Čović je inženjer strojarstva, dvostruki prvak Hrvatske u judu i osvajač medalja s europskih i svjetskih kupova. Ivan je po majci podrijetlom iz istočne Ukrajine, iz Luganska. I dan-danas vezan je za Ukrajinu. Za Index piše o događajima u ovoj zemlji, odnosima među ljudima te situacijama koje su dovele do ruske agresije.

OBRANA ruskog jezika je kontroverzno pitanje u Ukrajini još od njene neovisnosti 1991. godine. Od tada je ukrajinska vlada poduzela korake za ponovno stvaranje okruženja u kojem se govori ukrajinski jezik, posebno u središnjim, istočnim i južnim regijama. 

Vlada Ukrajine provela je dugoročne programe prevođenja materijala za vrtiće, škole i ostale ustanove na ukrajinski jezik, kao i mjere vezane uz prevođenje televizijskih emisija na ukrajinski. Te su mjere doživljene dvosmisleno: dio stanovnika smatrao je da je to razuman skup mjera usmjerenih na obnovu ukrajinskog govornog područja i jezičnu pravdu, dok ih je drugi dio doživljavao kao opasan napad na svoj materinski ruski jezik.

Osim toga, postoji teorija o nerazdvojnom prožimanju dviju kultura. Mišljenja zapadnih politologa o učinkovitosti i svrsishodnosti mjera ukrajinske vlade za zaštitu ukrajinskog od ruskog jezika također se razlikuju. 

Ruski jezik središnje pitanje

Za Rusku Federaciju i separatiste u istočnoj Ukrajini i posljednjih godina ruski jezik postao je središnje pitanje, što se više puta spominjalo u političkim govorima, rezolucijama, prosvjedima i slično. Kako je u Donbasu miješano stanovništvo, tako su pokušaj "ukrajinizacije" vidjeli kao prijetnju etnokulturološkom statusu quo, koji se povijesno razvijao što zbog priljeva radne snage iz različitih dijelova SSSR-a, što zbog graničnog položaja Donbasa.

Zakonom o jezicima, koji je donesen u Ukrajinskoj Sovjetskoj Saveznoj Republici 1989. godine, ukrajinski jezik usvojen je kao državni jezik. Ruski je naveden kao jezik komunikacije s drugim republikama Sovjetskog Saveza. Godine 1994. održan je referendum u Donjeckoj i Luganskoj oblasti na kojem je oko 90% ljudi podržalo zahtjev da ruski dobije status službenog jezika uz ukrajinski te da također bude službeni jezik na regionalnoj razini, ali parlament je to ignorirao.

U Ustavu Ukrajine, koji je usvojio parlament 1996. godine, ruski jezik u Ukrajini priznat je (zajedno sa svim ostalim jezicima) kao "jezik nacionalne manjine". Ukrajinski je jedini državni jezik; svaki drugi jezik proglašen je "jezikom nacionalne manjine". Ukrajina je 1996. godine potpisala Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima, ali ju je samo djelomično ratificirala, i to tek 2002. godine u parlamentu.

Kako je spomenuto, najveću podršku da ruski jezik bude službeni dala je regija Donbas. U prvom desetljeću ukrajinske neovisnosti Donbas je karakterizirala politička raznolikost. Ta faza je završena 2004. godine, kada je Donbas gotovo jednoglasno podržao Viktora Janukoviča na predsjedničkim izborima (91% u Luganskoj oblasti, 93% u Donjeckoj oblasti).

Politička elita, a kasnije i separatisti u Donbasu su davali veliku pozornost upravo statusu ruskog jezika, proglašavajući ga čak i službenim državnim jezikom Ukrajine u svojim rezolucijama i dokumentima. Stranka regija, najjača proruska stranka, optuživala je zapadnu Ukrajinu za "antiistočni fašizam" te je Narančasta revolucija 2004. godine upravo u Donbasu izazvala radikalne osjećaje.

Već tada razvile su se separatističke tenzije, kao što je zahtjev za referendum o preustroju Ukrajine radi zaštite prava lokalnog stanovništva, koji je, među ostalim, sadržavao pravo stanovnika na korištenje ruskog jezika u službene svrhe. Glavne poruke ipak nisu bile odvajanje od Ukrajine, nego federalizacija iste.

Ruski kao regionalni jezik

2006. godine gradska skupština Harkiva prva je proglasila ruski jezik regionalnim jezikom. Nakon toga gotovo su sve južne i istočne oblasti (Luganska, Donjecka, Nikolajevska, Harkivska, Zaporoška i Hersonska) te mnogi veći južni i istočni gradovi (Sevastopolj, Dnjepr, Donjeck, Jalta, Lugansk, Zaporižje, Krivi Rog) slijedili taj čin. 

Ipak, prijetnje o referendumu za preustroj Ukrajine nisu se ostvarile, a revanšistički osjećaji samo su ojačali poziciju Stranke regija u Donbasu, pa i na ostatku juga i istoka zemlje. Tako je na parlamentarnim izborima 2006. i prijevremenim izborima 2007. godine više od 70% birača u regijama Lugansk i Donjeck glasalo za Stranku regija. Tako su Janukovičevi partneri učvrstili svoje pozicije u Vrhovnoj Radi, a na predsjedničkim izborima 2010. uspio se osvetiti i sam Janukovič.

I opet najviše zahvaljujući apsolutnoj podršci Donbasa. U regiji Donjeck i Lugansk dobio je 90%, odnosno 89% glasova.

Za vrijeme Janukovičevog mandata donesen je i zakon o jeziku. Prema zakonu iz 2012. godine, ruski jezik imao je status službenog regionalnog jezika, što znači da su građani mogli koristiti ruski jezik u službenim državnim poslovima unutar svoje regije. Izglasavanje tog zakona nije prošlo mirno. Uz prosvjede ispred parlamenta, događale su se i tučnjave u parlamentu, čak je predsjednik parlamenta Vladimir Litvin pokušao dva puta odstupiti s mjesta predsjednika parlamenta kako bi izbjegao potpisivanje tog zakona, ali mu je oba puta parlament dao većinsku podršku i nije mu dozvolio odstupanje.

Kako bilo, zakon je na kraju izglasan. Stupio je na snagu 10. kolovoza 2012. Od tog su datuma razni ukrajinski gradovi i regije proglasili ruski regionalnim jezikom u svojoj nadležnosti, a to su općine Odesa, Harkiv, Herson, Nikolajev, Zaporižje, Sevastopolj, Dnjepr, Lugansk i Krasnij Luč te oblasti Odesa, Zaporižje, Donjeck, Herson, Nikolajev i Dnjepr. 

Isto tako, mađarski je postao regionalni jezik u gradu Beregove u Zakarpatskoj oblasti, moldavski u selu Tarasovci (Černovecka oblast), a rumunjski u selu Bila Cerkva, također u Zakarpatskoj oblasti. Ovi jezici su se koristili u radu i dokumentima gradske/oblasne uprave.

Ruski jezik nakon Majdana

Kada je nova ukrajinska vlada preuzela vlast nakon puča na Majdanu 2014., parlament je izglasao ukidanje zakona o jeziku koji je donesen 2012. tijekom Janukovičeva mandata. Ruska Federacija iskoristila je ukidanje tog zakona 2014. da osudi Ukrajinu zbog kršenja prava etničkih manjina. 

Čak je i Europski parlament pozvao Ukrajinu da zaštiti manjinska prava i jezike. Glavni tajnik Vijeća Europe sa žaljenjem je dočekao usvajanje zakona o opozivu. Visoki povjerenik OESS-a za nacionalne manjine izrazio je zabrinutost zbog mogućih daljnjih nemira. Bugarski i rumunjski ministri vanjskih poslova ocijenili su to kao korak u krivom smjeru, a grčki ministar vanjskih poslova izrazio je razočaranje. Mađarsko ministarstvo vanjskih poslova izrazilo je ozbiljnu zabrinutost, ističući da bi odluka "mogla dovesti u pitanje predanost nove ukrajinske administracije demokraciji". Poljski ministar vanjskih poslova nazvao je taj opoziv pogreškom. 

S obzirom na te pritiske, v.d. predsjednik Aleksandar Turčinov nije potpisao ukidanje zakona pa je status ruskog jezika zadržan. 

Travanj 2015. - morali su se mijenjati imena gradova, sela i trgova

U travnju 2015. Vrhovna Rada donijela je zakon o zabrani komunističke, kao i nacističke propagande i simbola. Nazivi gradova, sela, ulica i trgova koji su upućivali na komunističke parole i vođe potpali su pod zabranu i morali su se mijenjati. Nekadašnji Dnjepropetrovsk postao je Dnjepr ili Dnjipro, a Kirovograd je postao Kropivnjicki.

Derusifikacija ukrajinskih toponima podrazumijevala je i uklanjanje bilo koje informativne ploče napisane na ruskom jeziku sa željeznica i zračnih luka. Od prosinca 2016. godine sve informacije morale su se davati samo na ukrajinskom i engleskom jeziku. Organizirani su besplatni tečajevi ukrajinskog jezika za državne službenike koji rade u područnoj upravi Donjecka, a od siječnja 2017. ukrajinski je postao jedini jezik službene i međuljudske komunikacije u javnim institucijama.

Lipanj 2016. - ukrajinske radio stanice morale su četvrtinu dnevne liste pjesama puštati na ukrajinskom

U lipnju 2016. donesen je novi zakon koji zahtijeva od ukrajinskih radiopostaja da svaki dan puštaju kvotu pjesama na ukrajinskom jeziku. Najmanje četvrtina radijske dnevne liste pjesama od tada je morala biti na ukrajinskom jeziku, popevši se na 30% u 12 mjeseci i 35% godinu dana nakon toga. Zakon je također zahtijevao od TV i radijskih nakladnika da osiguraju da je najmanje 60% programa kao što su vijesti i analize na ukrajinskom jeziku. Zakon je stupio na snagu 9. studenoga, na Nacionalni dan ukrajinskog jezika i pismenosti.

Predsjednik Petro Porošenko pozdravio je zakon koji poziva ljude da svoju omiljenu ukrajinsku pjesmu dijele na društvenim mrežama, dok je proruski oporbeni blok kritizirao zakon i rekao da ljudi imaju pravo sami odlučiti što će slušati i na kojem jeziku. 

Prema Economistu, usvajanje zakona kojim se smanjuje rasprostranjenost ruskog jezika u Ukrajini moglo bi pomoći "zapaliti rat u toj zemlji; Vladimir Putin to je iskoristio kao dokaz da ukrajinski nacionalisti ondje žele izbrisati rusku kulturu."

U svibnju 2017. Vrhovna Rada donijela je analogni zakon koji propisuje kvote na ukrajinskom jeziku od 75% na svim televizijskim kanalima koji rade u Ukrajini.

Ukrajinski parlament usvojio je 5. rujna 2017. novu verziju zakona o obrazovanju (potpisao ga je predsjednik Porošenko 25. rujna, stupio na snagu 28. rujna 2017.). Dokument predviđa fazno uvođenje ukrajinskog jezika kao obaveznog od petog razreda naviše, uz dozvolu učenja drugog jezika kao dodatnog. Obrazovanje u srednjim školama i visokoškolskim ustanovama trebalo bi se odvijati isključivo na ukrajinskom jeziku. Od 2018. godine nastava na ruskom i drugim jezicima zadržana je samo u osnovnim školama. 

Zakon je izazvao negativnu reakciju u Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, koje su iskazale zabrinutost za manjinska prava Mađara, Rumunja i Bugara u Ukrajini. Budimpešta je čak 2017. godine izjavila da će Mađarska blokirati sve međunarodne inicijative Kijeva dok ukrajinske vlasti i Mađari Zakarpatja ne postignu sporazum o jezičnim pitanjima.

U isto vrijeme parlament Ruske Federacije usvojio je 27. rujna 2017. dokument "O nedopustivosti kršenja temeljnog prava autohtonih naroda i nacionalnih manjina Ukrajine da studiraju na svojim materinskim jezicima". Ruski parlamentarci istaknuli su kako novi zakon nije u skladu s načelima i normama Međunarodnog ugovora o građanskim i političkim pravima, konvencijom UN-a o pravima djeteta i drugim međunarodnim sporazumima te da je to "čin etnocida" ruskog naroda u Ukrajini.

Također, za vrijeme Porošenkova mandata 2019. godine izglasan je Zakon o potpori funkcioniranju ukrajinskog jezika kao državnog. Zakon regulira ukrajinski jezik u medijima, obrazovanju i poslovanju s ciljem jačanja njegove uloge u zemlji u kojoj velik dio javnosti još uvijek govori ruski.

Zakon zahtijeva da tiskane i internetske publikacije budu isključivo na ukrajinskom ili imaju ukrajinski prijevod, osim ako nisu na jeziku krimskih Tatara, engleskom ili bilo kojem drugom službenom jeziku Europske unije. Filmovi proizvedeni u Ukrajini moraju biti na ukrajinskom jeziku, a strani filmovi moraju biti sinkronizirani na ukrajinski osim ako ne zadovoljavaju određene standarde koje su postavile ukrajinske vlasti. TV i filmske distribucijske tvrtke moraju osigurati da je 90% cjelokupnog sadržaja na ukrajinskom jeziku. Izdavačke kuće su dužne tiskati, a knjižare prodavati najmanje 50% knjiga na ukrajinskom.

Sva kulturna, umjetnička, rekreacijska i zabavna događanja moraju biti na ukrajinskom jeziku, osim ako je uporaba drugih jezika opravdana umjetničkim razlozima ili u svrhu zaštite jezika etničkih manjina. Sve škole i sveučilišta moraju predavati na ukrajinskom jeziku, iako se posebna izuzeća primjenjuju na određene jezike etničkih manjina, na engleski i na druge službene jezike Europske unije.

Mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó rekao je da je zakon "neprihvatljiv" i da je to dio Porošenkove antimađarske politike. 22. svibnja 2019. predsjednik Nadzornog odbora Europskog parlamenta zatražio je od Venecijanske komisije analizu zakona. U prosincu 2019. Venecijanska komisija rekla je da nekoliko odredbi zakona nije uspjelo postići pravičnu ravnotežu između promicanja ukrajinskog jezika i zaštite jezičnih prava manjina.

Dolazak Zelenskog na vlast

Međutim, izbor Volodimira Zelenskog za novog predsjednika Ukrajine doveo je do zaokreta u mađarsko-ukrajinskim odnosima. U travnju 2019., prije imenovanja Zelenskog, Ukrajina je donijela novi zakon o obrazovanju u kojem se navodi da će ukrajinskim srednjim školama biti dopušteno korištenje manjinskih jezika. Ukrajinski je ostao službeni jezik u učionici, ali zakonom je sada manjinskim skupinama bilo dopušteno koristiti svoje jezike u tim obrazovnim okruženjima.

Zelenskij je tada radio na poštovanju preporuka Venecijanske komisije o ukrajinskom jezičnom zakonu pa se posebno sastao s glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom kako bi razgovarali o tim pitanjima. Od listopada 2019. godine Ukrajina je izmijenila svoj zakon o obrazovanju provedbom šest od sedam preporuka Venecijanske komisije.

Nedavno je ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba uvjerio Mađarsku i Venecijansku komisiju da će Ukrajina provesti i sedmu preporuku. Spremnost ukrajinske vlade na interakciju s tim međunarodnim tijelima pokazala je Mađarima da Ukrajinci aktivno rade na rješavanju ovog pitanja, a ti napori su počeli popravljati mađarsko-ukrajinski odnos.

Prema novom zakonu o jeziku, mediji su dužni proizvoditi određeni postotak svog sadržaja na državnom jeziku Ukrajine, dok sve visokoškolske ustanove moraju imati kapacitet za podučavanje autohtonih jezika svim studentima koji za to izraze želju. Mađarski i rumunjski jezik zapravo su snažno zaštićeni ovim zakonom. U nizu odredbi zaštićeni su kao jezik nacionalne manjine, a u ostalim odredbama prednost imaju kao službeni jezici Europske unije. Kritičari su tvrdili da, opravdano ili ne, protivljenje Mađarske ukrajinskom zakonu o državnom jeziku ipak ide na ruku Rusiji.

Od 1. rujna 2020. godine škole na ruskom jeziku u Ukrajini, u skladu s odredbama Zakona o obrazovanju, prešle su na državni jezik nastave. Mogućnost nastavka učenja ruskog jezika na osnovnoj razini obrazovanja rezervirana je samo za one učenike koji su se školovali prije 1. rujna 2018. godine.

Građani i ruski jezik

Kako građani prihvaćaju ruski jezik? Prema istraživanju javnog mnijenja Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju iz 2004. godine, broj ljudi koji koriste ruski jezik u svojim domovima znatno premašuje broj onih koji su na popisu stanovništva proglasili ruski materinskim jezikom. Prema istraživanju, ruski kod kuće koristi 43-46% stanovnika (drugim riječima, sličan udio kao ukrajinski), a govornici ruskog jezika čine većinu stanovništva u istočnim i južnim regijama Ukrajine, pa tako ruski jezik po regijama govore:

• Autonomna Republika Krim — 97% stanovništva
• Donjecka oblast — 93%
• Luganska oblast — 89%
• Odeska oblast — 85%
• Zaporoška oblast — 81%
• Harkivska oblast — 74%
• Dnjeprovska oblast — 72%
• Nikolajevska oblast — 66%

Ruski jezik dominirao je u neformalnoj komunikaciji i u glavnom gradu Ukrajine Kijevu, dok ga u središnjoj i zapadnoj Ukrajini koristi znatna jezična manjina (4-5% ukupnog stanovništva). 

Prema anketi RATING-a (sociološka ukrajinska neovisna udruga, nevladina istraživačka organizacija specijalizirana za provođenje svih vrsta socioloških istraživanja), u razdoblju od 2009. do svibnja 2012. godine smanjena je razina potpore za status ruskog jezika kao državnog (s 54% na 46%), a povećao se broj protivnika (s 40% na 45%).

U srpnju 2012. 41% ispitanika podržalo je ruski jezik kao državni jezik, a 51% se protivio tome. Među najvećim pobornicima dvojezičnosti bili su stanovnici Donbasa (85%), juga Ukrajine (72%) i istoka Ukrajine (50%).

Daljnja anketa koju je RATING proveo u rujnu i listopadu 2012. pokazala je da se 51% protivi davanju službenog statusa ruskom jeziku, dok ga 41% podržava. Najveće regije podrške bile su Donbas (75%), južni (72%) i istočni (53%), dok je gotovo 70% sjeverne i središnje Ukrajine te 90% zapadne bilo protiv.

Sljedeće istraživanje koje je u veljači 2015. (dakle nakon aneksije Krima i rata na istoku zemlje) proveo Kijevski međunarodni institut za sociologiju pokazalo je da je podrška ruskom kao državnom jeziku pala na 19% (37% na jugu, 31% u Donbasu i drugim istočnim oblastima).  

Da bi ruski jezik trebao biti službeni samo u regijama u kojima ga većina želi mislilo je 52% (zapad 44%, središnji 57%, jug 43%, istok 61%) ispitanika, a 21% je reklo da ga treba potpuno ukloniti iz službene upotrebe.

Prema zadnjem istraživanju Kijevskog instituta za sociologiju iz 2019. godine, 46% Ukrajinaca govori uglavnom ili samo ukrajinski jezik u razgovoru sa svojim najbližim rođacima, odnosno roditeljima, bakama i djedovima, braćom i sestrama (uključujući 32.4% koji govore samo ukrajinski). Također, 28.1% Ukrajinaca govori uglavnom ili samo ruski jezik (uključujući 15.8% koji komuniciraju samo na ruskom). Još 24.9% Ukrajinaca govori ukrajinski i ruski u jednakom omjeru.

Odgovori ispitanika na pitanje "Koliko bi vremena trebalo posvetiti učenju ruskog jezika u školama u kojima se govori ukrajinski?" raspoređeni su na sljedeći način:

• 29.9% – isto vrijeme kao i za učenje ukrajinskog;
• 25.9% – manje vremena nego za učenje ukrajinskog, ali više nego za učenje stranih jezika (engleski, njemački, itd.);
• 25.4% – isto ili manje vremena nego za učenje stranih jezika (engleski, njemački itd.)
• 7.8% – nema potrebe za učenjem;
• 11% - je oklijevalo ili odbilo odgovoriti.

Umjesto zaključka

Ovaj tekst donosi uvid u status ruskog jezika u Ukrajini od ukrajinske neovisnosti. Poanta ovog članka nije dati opravdanje ruskoj invaziji ili braniti ukrajinsku jezičnu politiku. Cilj je bio prikazati kompleksnost statusa ruskog jezika koji je kulturološki utkan u velik dio Ukrajine, kao i legitimnost ukrajinske politike da postavi ukrajinski jezik kao službeni jezik države. 

Jasno je i legitimno da se Ukrajina od svoje neovisnosti htjela na neki način izboriti za status ukrajinskog jezika kako bi kroz jezik izgradila, odnosno dovršila identitet suvremene ukrajinske nacije. Ipak, to se pokazalo jako složenim zadatkom jer se za veću integraciju ukrajinskog jezika moralo prvo izgurati ruski iz upotrebe, na što se nije gledalo blagonaklono u velikom dijelu države.

Također, Rusija je obilato koristila svaki pokušaj integracije ukrajinskog jezika kako bi optužila Ukrajinu za "etnocid" nad stanovnicima koji govore ruski. Naročito su se pojačali ruska retorika i utjecaj ruske politike na proruska područja nakon majdanskog prevrata, aneksije Krima i rata na istoku Ukrajine, a zauzvrat je Ukrajina još jače krenula u "ukrajinizaciju".

Ukrajina se na kraju izglasavanjem zakona izborila za ukrajinski jezik i njenu službenu upotrebu, što je, između ostalog, dalo "opravdanje" Rusiji za napad. Ipak, ruska invazija je još više učvrstila tu poziciju ukrajinskog jezika u službama i obrazovanju. No bez obzira na rusku invaziju i neprijateljski odnos s Rusijom, još postoji jako velik postotak stanovnika koji govore ruskim jezikom, što se vidi iz posljednjih istraživanja kijevskog instituta. I ne samo što dosta stanovnika razgovara na ruskom, mnogi čak podržavaju daljnju upotrebu ruskog jezika u obrazovanju i ostalim državnim službama.

Kakva je budućnost ruskog u Ukrajini?

Nije lako predvidjeti budućnost ruskog jezika u Ukrajini. Teško će ijedna buduća vlast u Ukrajini podupirati korištenje ruskog jezika s obzirom na to da je Rusija napala Ukrajinu. S druge strane, među govornicima ruskog i u neformalnoj komunikaciji ruski jezik svakako će se još dogledno vrijeme zadržati. 

Isto tako, važno je napomenuti da ne treba miješati podršku ili odbojnost prema Rusiji s odnosom prema ruskom jeziku u neformalnoj komunikaciji. Bez obzira na to koliki postotak stanovnika Ukrajine govori ruski, to nipošto ne znači da oni a priori podržavaju Rusiju ili da će rusku vojsku dočekati s cvijećem. Primjere toga možemo vidjeti u Mariupolju ili Harkivu, u kojima se vode najžešće bitke iako tamošnji stanovnici većinom govore ruski jezik.