MNOGE je razljutila činjenica da Miroslav Škoro naplaćuje navodno preskupu cijenu parkinga u blizini bolnice Merkur, a u cijeloj prepirci su iznesene brojne neistine, koje stvaraju lažne dihotomije između javnog i privatnog. Tako Škoro kaže da je na neki način prisiljen diktatom tržišta, a njegovi politički protivnici smatraju da se radi o iskorištavanju javnog interesa za privatnu korist. Ali istina je nešto kompliciranija. Ili, kako Škoro kaže u svojoj pjesmi, istina je voda duboka.

Odnos privatnog i javnog

Problemi odnosa između javnog i privatnog su sastavni dio svih ekonomskih politika, ekonomske misli i ekonomskih ideja. Ti problemi nisu inherentni kapitalizmu jer se slična pitanja prožimaju i u socijalizmu te komunizmu. Čak ni najčvršći oblik komunizma ne može zanemariti postojanje "privatnog", baš kao što ni najradikalniji oblik kapitalizma ne može zanemariti postojanje "javnog". Odnos između privatnog i javnog te balans između ta dva pojma, bilo da se radi o vlasništvu, pravima, obavezama, utjecaju ili slobodi, određuje upravo oblik socijalizma ili kapitalizma kakav postoji u nekom društvu. Neki oblici kapitalizma stavljaju veći naglasak na javno od drugih, baš kao što neki primjeri socijalizma stavljaju veći naglasak na privatno, iako oni neupućeni smatraju da kapitalizam postoji samo zbog zaštite privatnog te da socijalizam postoji zbog zaštite javnog.

Privatno vlasništvo i prava koja iz njega proizlaze su postojali i u Jugoslaviji. Dapače, Jugoslavija je u odnosu na SSSR i ostale komunističke države Istočne Europe bila bastion zaštite privatnog vlasništva. No naravno, u odnosu na Zapadnu Europu, SAD, Japan, Australiju i slične kapitalističke države, Jugoslavija je ipak bila socijalistička.

Jugoslavija je dosta rano shvatila da radikalni komunizam ne može funkcionirati pa se već nekoliko godina nakon završetka 2. svjetskog rata odustalo od radikalnih nacionalizacija poljoprivrednog zemljišta i sličnih stvari koje su trebale biti uvod u gospodarski sustav nalik na onaj u SSSR-u. Naravno, puno toga je nacionalizirano tj. oteto, posebno političkim protivnicima i disidentima, ali samoupravni socijalizam je ipak bio verzija socijalizma koja je nešto više uvažavala privatno i tržišne principe od socijalizma sovjetskog tipa. U stvarnosti je samoupravljanje postojalo samo na papiru i sve važnije odluke je ipak donosila država tj. partija, ali neki elementi tržišnog gospodarstva su postojali, za razliku od SSSR-a i sličnih zemalja, a time su privatno vlasništvo i privatni interesi imali bolju zaštitu.

Privatno je bilo dopušteno, ali se naglasak ipak stavljao na javno. Naravno, u političkom jednopartijskom sustavu kakav je bila Jugoslavija je javno često predstavljalo samo šifru za partijsko. Pozivanjem na javne interese se maskirala činjenica da se nešto koristi za privatne interese članova komunističke partije. Tijekom vremena je granica između javnog i privatnog postala maglovita i promjenjiva. Ljudi su znali da "javno" često znači "partijsko" i da je puno privatnog rezultat iskorištavanja javnog. Ponekad je zaista teško odrediti granicu između javnog i privatnog, ali je politički i gospodarski sustav Jugoslavije unio totalni kaos oko dva pojma pa su ljudi više i zaboravili što znači jedno, a što drugo. Oba pojma su iskorištavana u političke svrhe. Javno se koristilo za korupciju, nepotizam, podobnost, neaktivnost i opstrukciju, a privatno se koristilo na neodgovoran, bespravan i destruktivan način.

Stare navike teško umiru

Osamostaljenjem Hrvatske se situacija sporo mijenja. Stare navike teško umiru, nazvali vi to samoupravni socijalizam ili tržišno gospodarstvo. Devedesete je obilježila ta neusklađenost između privatnog i javnog. Javno postaje privatno po nejasnim, korumpiranim i protupravnim kriterijima. Privatno postaje parajavno i tako iskorištava političku zaštitu koja bi trebala biti ograničena na javno. Promijenila se vanjska forma javnog i privatnog, ali suština je ostala ista. Politička moć određuje taj odnos pa se javno iskorištava da bi se povećalo privatno, a privatno često nastavlja uživati iste privilegije kao i javno. Čak i kompanije koje su privatizirane po principu radničkog dioničarstva, što znači da su radnici udjele u njima kupili po bitno umanjenim cijenama od tržišnih, ostaju po načinu funkcioniranja javne kompanije koje služe političkoj eliti. Posljednja među njima koja je propala, Uljanik, na papiru je bila vlasništvo malih dioničara, tj. radnika, ali je u stvarnosti bila vlasništvo političkih elita koje su njom upravljale kao kvazijavnom kompanijom koja se iskorištava za privatne interese politički podobnih. Situacija sa Škorinim parkiralištem je primjer upravo takve nesređenosti odnosa između privatnog i javnog.

Na papiru je parkiralište privatno vlasništvo i kompanija koja naplaćuje parking ima apsolutno pravo sat parkinga naplaćivati koliko želi. Negirati to je potencijalno opasno i značilo bi da država ima pravo ograničavati korištenje svih površina u blizini bolnica ili drugih javnih institucija, jer cijena parkiranja je u tom slučaju samo vrh sante leda. Ako prihvatimo pretpostavku da se u blizini bolnica treba ograničiti cijena parkinga, onda je lako prihvatiti i da država ima pravo ograničiti cijenu najma u tim područjima. Ili da se može prisiliti one koji imaju puno prostora na privatnom posjedu da moraju dopustiti parkiranje posjetiteljima bolnice u svojem dvorištu. Može se tražiti i da se netko treba odreći svog privatnog zemljišta, uz naknadu ili bez nje, da se može izgraditi parking za posjetitelje bolnice, zabraniti stanovnicima uz bolnicu da parkiraju blizu svojih stanova da bi se stvorio prostor za posjetitelje bolnice i mnogo drugih stvari.

Nedostatak parkinga oko bolnica krivnja je javnih vlasti

Parking oko bolnica i drugih javnih ustanova je loše riješen, ali to je primarno krivnja javnih vlasti. Naravno da treba osigurati nesmetan prilaz bolnicama, ali za to postoje puno bolji načini, a koji ne zadiru u privatno vlasništvo te imaju i dodatne benefite. Mogao bi se bolje urediti javni prijevoz do bolnica pa bi tako i potreba za parkingom bila manja, a to bi bilo ujedno i dobro prometno i ekološko rješenje. Mogu se sagraditi bolnice na boljim lokacijama, recimo na periferiji gradova, gdje parking neće biti problem. Stare bolnice, koje su građene kada je automobila puno manje, mogu se reorganizirati u smislu da budu samo za hitne slučajeve za koje je bitna brzina reagiranja, a sve što nije pitanje brzine reagiranja može se premjestiti u nove bolnice izvan centara gradova. To bi vjerojatno bilo i efikasnije od toga da se nastavi po starome, samo uz dodatan parking. Čak i kada bi se površine uz te bolnice nacionalizirale, da posjetitelji imaju besplatan parking, to opet ne bi riješilo ostale probleme.

Da se radi samo o parkiralištu kao o privatnom vlasništvu, onda ne bi bilo ništa sporno. Tvrtka koja je u vlasništvu Miroslava Škore ima pravo naplaćivati parking koliko želi.

Zašto je baš Škoro dobio to zemljište?

Ali situacija nije sasvim čista. Sam način stjecanja zemljišta na kojem je sagrađeno parkiralište nije tržišni, odnosno posredno je zemljište Škorina firma dobila od grada. Stoga se postavlja pitanje zašto je baš Škoro dobio zemljište, i to po upola manjoj cijeni od tržišne. A sam način stjecanja zemljišta je u najmanju ruku čudan. To parkiralište bilo je u vlasništvu bolnice Merkur, odnosno Grada Zagreba, ali je potom 2006., pod čudnim okolnostima, Grad Zagreb tu parcelu mijenjao za zemljište u Resniku koje je navodno bilo potrebno za izgradnju pročistača otpadnih voda. Poslije višegodišnjih zavrzlama u koje su bili uključeni brojni akteri, kao što su Škorin kum, kumov sin i kumova majka, Grad Zagreb, HDZ i predsjednik đakovačkog HDZ-a, Škorina supruga i drugi te tvrtka u kojoj je Škoro suvlasnik grade parkiralište u prosincu prošle godine.

Znači, ne radi se o klasičnom primjeru privatnog vlasništva, nego o sumnjivom načinu prebacivanja javnog vlasništva u privatno vlasništvo, tj. s Grada Zagreba na Škoru i s njim usko povezane osobe. Potencijalno se radi o još jednom iskorištavanju javnog u privatne svrhe i staroj praksi zamagljivanja granice između javnog i privatnog.

Hrvatska je inače na ljestvici Indeksa vlasničkih prava najgora u EU. To znači da se privatno vlasništvo u Hrvatskoj baš i ne poštuje. Ni institucionalno ni društveno. To je rezultat raznih zloupotreba javnog za privatne interese od strane politički podobnih - nekada komunističke partije, a danas članova raznih stranaka i s njima povezanih interesnih struktura. Te interesne skupine su planirano zlostavljale pravni sustav da bi mogle iskorištavati javno za privatni interes. A to je iskrivilo društvenu percepciju o privatnom vlasništvu, pravima i obavezama. Danas Hrvati jednostavno ne razumiju koncepte javnog i privatnog. Iz toga proizlaze mnoge zablude i strahovi pa se tako građani i danas plaše pojmova kao što su privatizacija i liberalizacija pa zagovaraju više "javnog", koje se opet u trenutnom sustavu zloupotrebljava od strane onih kojima su puna usta pojmova kao što je "zaštita javnog interesa". Hrvatska se tako vrti u začaranom krugu društvenog nepovjerenja u kojem je svima jasno da je previše toga javno i da javno loše funkcionira, ali se istodobno još više boje privatnog i onoga što predstavlja.

Škoro sudjeluje u održavanju tog začaranog kruga.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala