SHARON je imala 21 godinu kada 24. travnja 2024. iz Kameruna stigla u Libanon. Ima jedan cilj: raditi, zaraditi nešto novca kako bi pomogla svojoj obitelji. Sve je organizirala posrednička agencija. No u jednom videu kasnije sažima svoje iskustvo: „Radila sam u otrovnoj obitelji.“ Bez plaće, bez pouzdanog ugovora, bez zaštite, i uz stalni osjećaj kako joj nitko ne može pomoći, piše DW.

Za njezinog prvog poslodavaca je radila samo jedan dan i to bez ikakve plaće. Druga obitelj zapošljava je dva tjedna, ali posredničkom uredu plaća samo 60 američkih dolara, a Sharon od toga nije vidjela ništa. U trećem kućanstvu izrabljivanje postaje sustavno.

Sustavno izrabljivanje

Od svibnja 2024. ne čisti samo stan, nego dodatno i dva poslovna prostora svojih poslodavaca. Osam mjeseci ne prima nikakvu plaću. Dogovorena mjesečna plaća iznosila je 200 američkih dolara. U globalnim razmjerima malo, za Sharon egzistencijalno. No poslodavci tvrde da su agenciji platili 2000 američkih dolara kako bi je "doveli“, kao da taj iznos onda nadoknađuje njezino pravo na plaću.

Dok Sharon nastavlja raditi, njezino zdravlje se pogoršava. Govori o bolovima u prsima i čestim krvarenjima iz nosa. Hrana postaje sredstvo pritiska: kada kaže da više ne želi raditi, tvrdi kako joj su uskraćeni obroci.

Tek kada stupa u kontakt s organizacijom "This Is Lebanon", stvari se počinju pomalo mijenjati. Ta se neprofitna organizacija se od 2017. zalaže za prava stranih radnica i ne ustručava se javno imenovati njihove "jamce“ tj. poslodavce, ako drugačije ne ide. Organizaciji uspijeva vratiti barem dio novca. No, potrebne su strukturne reforme i stvarna odgovornost poslodavaca.

Kafala kao sustav

Ono što je Sharon doživjela nije iznimka, već dio poznatog sustava. Kafala je arapska riječ za jamstvo, a kafala-sustav veže migrante uz njihove jamce. Taj sustav čini migrantice pravno ovisnima o poslodavcima. Najviše su pogođene žene iz afričkih i azijskih zemalja koje rade u privatnim kućanstvima.

Kućne pomoćnice isključene su iz radnog zakonodavstva, nedostaje im osnovna radno-pravna zaštita, a "jamci" im često oduzimaju pasoše. Kafala-sustav tako u potpunosti predaje "jamcima" svu moć i stvara uvjete u kojima dolazi do izrabljivanja, pa i nasilja. Ovaj sustav je raširen u mnogim arapskim zemljama, posebno onim bogatim.

Samoorganizacija umjesto državne zaštite

Melissa Kouame N'Guessan Epiphanie iz sindikata „UNION fait la force" ovu stvarnost opisuje s vjerodostojnošću koja se temelji na vlastitom iskustvu, jer je i sama prije nekoliko godina iz Obale Bjelokosti došla u Libanon: "Kafala-sustav ima goleme negativne posljedice za žene iz inozemstva.

Mnoge doživljavaju da im se oduzimau pasoši, da ih se ne uopće ne plaća ili sa zakašnjenjem i potpuni gubitak slobode." Njezin sindikat osnovan je u kolovozu 2023., a danas okuplja 30 žena iz više zemalja. "Zajedno smo već puno postigle“, kaže ona. Pružaju pomoć u slučajevima nasilja, za djecu, bolesne i beskućnike. Opisuje i kako pomoć često funkcionira: ne preko institucija, nego preko mreža.

Kada je neka žena u opasnosti, najprije se obavještava njezina zajednica; potom se ljudi mobiliziraju i alarmiraju sindikalnu mrežu koja organizira pomoć. Uz međunarodne i libanonske inicijative, važnu ulogu ima i organizacija Egna Legna Besidet koja pomaže ponajprije ženama iz afričkih zemalja, osobito iz Etiopije koje su u Libanonu zlostavljane ili zlorabljene.

Pravna stvarnost

Pravnu perspektivu iznosi Mohana Ishak, pravnica u organizaciji Kafa. Ta organizacija je osnovana 2005. i isprva se bavila problemom žena koje su bile žrtve nasilja u obitelji, a od 2010. intenzivnije prati i pitanje kućnih pomoćnica iz migracije. Ishak objašnjava temeljno načelo: kafil, odnosno jamac, plaća novac kako bi „doveo“ kućnu pomoćnicu i to mu, čini se,daje dojam prava vlasništva. 

Ovisno o zemlji porijekla, plaća se više ili manje. Također imaju ulogu znanje engleskog jezika, obrazovanje, ali i boja kože. Žene u pravilu smiju živjeti samo kod "jamca", često bez vlastite sobe; neke spavaju u kuhinji ili na balkonu. Neke se čak vode u druga kućanstva obitelji ili rade u tvrtkama – uglavnom bez dodatne naknade, kao u Sharoninom slučaju.

Tko ode, riskira kriminalizaciju. Ako netko napusti jamca, može biti uhićen. Prijete prijave zbog „kršenja ugovora“. Zaključak Mohane Ishak je jasan: „Ono što se ovdje u Libanonu događa jest moderno ropstvo.“

Sustav s ekonomskim interesom

Iako postoji telefonska linija Ministarstva rada za strane kućne pomoćnice, prema navodima organizacija „This Is Lebanon" i Kafa ona u praksi ostaje neučinkovita. Pritužbe često završe bez ikakvog ishoda. Dakle, radi se o formalnoj usluzi države koja ostaje bez posljedica. Još se ne nazire, hoće li se nova vlada ozbiljno pozabaviti tim pitanjem.

Unatoč godinama kampanja migrantskih organizacija i skupina za ljudska prava, kafala-sustav dosad nije ukinut. Jedan od glavnih razloga njegova je ekonomska važnost: samo posredničke agencije, koje se opetovano suočavaju s optužbama za izrabljivanje, prisilni rad i trgovinu ljudima, ostvaruju oko 57,5 milijuna američkih dolara godišnje.

2022. uspješno su blokirale uvođenje jedinstvenog standardnog ugovora o radu za migrantske kućne radnice. Najviši upravni sud presudio je da bi ugovor "štetio interesima agencija" – bez razmatranja obveza o ljudskim pravima.

Golem broj slučajeva

Razmjeri su veliki. Kafa procjenjuje da je prije pandemije korone u Libanonu po kućama bilo oko 250.000 stranih radnika. Nakon pandemije broj je pao na oko 60.000, a u međuvremenu ponovno porastao na približno 150.000. Iza tih brojki stoje životne priče poput Sharonine.

U veljači 2025. Sharon se uspijeva vratiti u Kamerun. Napustila je Libanon. U početku se od posrednika uspijeva izboriti se za samo 300 američkih dolara; poslodavci i agenti prebacuju odgovornost jedni na druge. Tek kada je "This Is Lebanon" bila nadomak toga da slučaj učini javnim, posrednik pristaje na nagodbu vjerojatno kako bi izbjegao negativan publicitet.