AMERIČKI predsjednik Donald Trump sve više zaoštrava politiku prema Venezueli, a taj sukob ima i snažnu geopolitičku dimenziju. Osim Sjedinjenih Američkih Država, vlastite interese u toj južnoameričkoj zemlji imaju i Kina i Rusija, analizira DW.

Na Karibima raste zabrinutost zbog djelovanja američke ratne mornarice. Američki ratni brodovi više ne prate samo plovila za koja se sumnja da sudjeluju u krijumčarenju droge, nego se od prosinca 2025. sve češće fokusiraju i na naftne tankere koji prevoze venezuelansku naftu. Iako stručnjaci različito procjenjuju ulogu Venezuele u međunarodnoj trgovini drogom, gotovo svi se slažu u jednom: izvoz nafte ključan je za opstanak venezuelanskog gospodarstva.

Gospodarski iscrpljena Venezuela u velikoj mjeri ovisi o prihodima od nafte, a pritom raspolaže najvećim poznatim zalihama nafte na svijetu, koje premašuju 300 milijardi barela. Ta prirodna bogatstva igraju važnu ulogu u strateškim razmatranjima predsjednika Trumpa, no sama nafta ne objašnjava u potpunosti zaoštravanje sukoba. U igri su i širi geopolitički interesi, u kojima značajnu ulogu imaju Kina i Rusija.

Kineski interesi u Venezueli

Venezuelanska nafta trenutačno čini oko četiri posto kineskog uvoza, no taj udio raste. Prema procjenama dvojice ekonomskih analitičara koje citira Reuters, Kina bi u prosincu mogla dosegnuti rekordni dnevni uvoz veći od 600.000 barela, što bi činilo najveći dio ukupne dnevne proizvodnje Venezuele.

Za Peking je Venezuela važan dobavljač jer omogućuje jačanje energetske neovisnosti u globalnom natjecanju za sirovine. Posebno je značajna teška sirova nafta Merey, koju Zapad opterećuje sankcijama, što Kini omogućuje povoljniju kupnju. Zauzvrat, velike količine kineskog kapitala slijevaju se u Venezuelu, ponajviše kroz kredite. Prema procjenama, Caracas Pekingu duguje između 60 i 70 milijardi američkih dolara.

Venezuela je ujedno i tržište za kinesku tehnologiju. Velik dio vojne opreme dolazi iz Kine, a telekomunikacijska infrastruktura u znatnoj mjeri počiva na kineskim komponentama. U rujnu je venezuelanski predsjednik Nicolas Maduro u Caracasu predstavio novi Huawei pametni telefon, tvrdeći da mu ga je osobno poklonio kineski predsjednik Xi Jinping i da ga američke obavještajne službe ne mogu hakirati.

Ideološki, autoritarno-nacionalistički socijalizam koji zagovara Maduro dobro se uklapa u kinesku državnu doktrinu. Javnom osudom američkih poteza, poput zapljene naftnih tankera, Kina se pozicionira kao saveznik Caracasa. Istodobno, time se postiže i širi cilj: odvlačenje američke pozornosti od indo-pacifičke regije, gdje Kina želi ojačati svoju dominaciju i sve otvorenije polaže pravo na Tajvan.

Ruski interesi u Latinskoj Americi

Slično razmišlja i Moskva, koja preko savezništava u Latinskoj Americi nastoji dovesti u pitanje američku prevlast. Vladimir Putin je još 2001. prvi put primio tadašnjeg venezuelanskog predsjednika Huga Chaveza, nakon čega je Rusija postala najveći dobavljač oružja Venezueli.

Tijekom ruskog rata u Gruziji 2008. Venezuela je priznala Južnu Osetiju i Abhaziju kao neovisne države. Nakon Chavezove smrti 2013., njegov nasljednik Maduro nastavio je njegovati bliske odnose s Moskvom.

Kada je 2019. Madurova vlast bila ozbiljno ugrožena, a tadašnji predsjednik parlamenta Juan Guaido proglasio se legitimnim privremenim predsjednikom uz brzu potporu SAD-a, Rusija je reagirala slanjem vojnih zrakoplova s vojnicima i opremom.

„Moskva je na neki način spasila Madura“, rekao je politolog Vladimir Rouvinski sa sveučilišta Icesi u Kolumbiji u razgovoru za DW. „Po prvi put nakon kubanske krize SAD je bio prisiljen izravno pregovarati s Rusijom o situaciji u Latinskoj Americi.“ Ipak, Rouvinski smatra da u aktualnoj krizi Rusija neće pružiti jednako snažnu potporu, a zasad se njezina pomoć svodi uglavnom na političke izjave.

Što želi Washington?

Predsjednik Trump je sredinom prosinca na društvenoj mreži Truth Social zatražio od Venezuele povrat „nafte, zemlje i druge imovine koju su nam ranije ukrali“. Time se referirao na nacionalizaciju venezuelanske naftne industrije iz 2007. godine, za koju sve američke kompanije nisu dobile odštetu.

Jedina iznimka je Chevron, koji zahvaljujući posebnom aranžmanu i dalje posluje u zemlji. No američkim naftnim kompanijama znatno je isplativija eksploatacija nafte u susjednoj Gvajani, iako Venezuela polaže pravo na njezino pogranično područje Essequibo. Time se otvara drugi strateški motiv za pritisak na Madurov režim.

Trump je već u svom prvom mandatu znatno proširio sankcije koje je uveo Barack Obama i pokušao potaknuti promjenu vlasti u Caracasu. Njegov tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton nazvao je Venezuelu, zajedno s Kubom i Nikaragvom, „trokutom terora“. Iako je Bolton kasnije smijenjen, cilj svrgavanja Madura danas je ponovno u središtu američke politike, i to odlučnije nego ikad prije.