JEDNOG lijepog, sunčanog jutra (ovo sada puštam mašti na volju), uvaženi hrvatski diplomat Andrej Plenković, s kuferima u rukama, iz svog se briselskog ureda taksijem odvezao do zračne luke, a odande letom Croatia Airlinesa otišao, kako ja zamišljam, suznoga oka pun čežnje u svoju rodnu Hrvatsku.

Dobar posao u Hrvatskoj

A tamo je dojučerašnjeg djelatnika našeg Ministarstva vanjskih poslova čekao gorak kruh hrvatskog premijera. No, nije mu bilo žao, znao je da se žrtvuje za svoj narod i domovinu, ujedno barem malčice i popravljajući našu nezavidnu demografsku situaciju.

Po svemu sudeći, njegovo je iskustvo povratka u Hrvatsku bilo jako pozitivno. Toliko pozitivno, da se ovih dana odvažio ponuditi istu opciju i nama koji šljakamo po Frankfurtu i Corku. Dobro, ne baš istu, dakle ne čeka nas mjesto premijera, pa čak ni ministra, nego mogućnost da otvorimo lukrativni vodoinstalaterski obrt i za taj hrabri potez odmah dobijemo vrtoglavih 200 tisuća kuna.

Huda obrtnička sudba u Njemačkoj

Ja se sve pribojavam da se ovo ne razglasi po Njemačkoj, pa da, osim naših vodoinstalatera, keramičara i automehaničara, masovno krenu k Lijepoj Našoj i fetivi Nijemci, kemijajući kako bi se i oni mogli prvo dohvatiti naših dokumenata, a onda i statusa branitelja, pardon, iseljenika. 

U redu, sad ću pokušati biti krajnje ozbiljan i objasniti vam kako ovdje u Njemačkoj žive majstori. Uvodite struju u kuću? Taj posao, ako budete imali sreće, uradit će vam majstor za cijenu od nekih 15 tisuća eura. Samo za ruke, materijal ćete dodatno platiti. 

Trebate montirati radijator? Po komadu - 500 eura (opet govorimo o cijeni rada, ne materijala). Vama ovo zvuči nestvarno? Ja vam pričam na temelju vlastitih iskustava s majstorima, mogao bih vam podastrijeti i konkretne račune. 

Naravno, možete vi tu i tamo naći nekog Rumunja koji vam za povoljniju cijenu na crno sredi cijelu kupaonicu, ali i njemu je to usputni posao, hobi u slobodno vrijeme, dok on pravu lovu dere kao dobro plaćeni radnik u firmi. 

Njemačka lisnica u hrvatskom džepu

Daleko od toga da majstori u Hrvatskoj loše zarađuju, ali onoliko koliko on dobije kuna, toliko njegov kolega u Njemačkoj dobije eura. 

I sada onaj majstor koji je za nepunih mjesec dana rada stavio u džep 15 tisuća eura treba otići u Hrvatsku i za taj isti posao dobiti 15 tisuća kuna. 

A kao poticaj, eto njemu odmah možda i 200 tisuća kuna. Ona lova koju on ionako zaradi za nekoliko mjeseci rada. Da ne pričam o tome da bi onda uplaćivao u hrvatski, već davno odumrli mirovinski sustav, od kojega će jednoga dana njemu stizati tko zna koliko majušna crkavica, dok u Njemačkoj kreće u realizaciju ideja o dostojnoj, minimalnoj mirovini, kakvu naši penzići mogu samo sanjati.

Ili da krenemo uspoređivati medicinske usluge u Hrvatskoj i Njemačkoj, mogućnosti obrazovanja i još mali milijun stvari, pa da vidite isplati li se ikome za 200 tisuća kuna ostaviti Njemačku i onda raditi u Hrvatskoj. A nisam spomenuo našu birokraciju, porezni sustav, inspektore što vas svako malo kazne i slične prirodne ljepote naše nam domovine.   

Precijenjena nostalgija

Sve nas koji smo razasuti od Graza do Dublina itekako zna mučiti čežnja za zavičajem. Koliko god da će sve nas koji slično razmišljamo zapijenjeni desničari i domoljubi nazivati izdajicama, mi jedino Hrvatsku osjećamo kao svoju domovinu. Ali, koliko god mi tugovali za neobranom maslinom ili vjetrom s Dinare, lova je, da oprostite, lova. I jako je bila bitna u svakoj našoj odluci da se otisnemo u nimalo laganu pečalbu.

Istina, ima još puno toga čime nismo bili zadovoljni u svojoj domovini, ali glavna je bila računica da ćemo u Limericku ili Stuttgartu za posao koji nam u Hrvatskoj plate četiri soma kuna dobiti dva soma eura. Teško da će itko od nas zbog slavonskog zlatnog žita pristati opet na potplaćeni rad, zagarantirano niske mirovine, redove čekanja za preglede i korumpiranu administraciju. Toliko nitko od nas nije nostalgičan. 

Mjera za luzere

Možete nam odmah spočitnuti da smo zaklete jugokomunjare, ali vidjet ćete da se neće vratiti ni oni koji se biju u junačka hrvatska prsa po minkenskim pivnicama i mašu šahovnicom s prvim bijelim poljem. I oni su više-manje solidno uspjeli, puno bolje nego da su ostali u Dicmu ili Čavoglavama. 

Vratit će se samo oni koji se nisu snašli, kojima ne odgovara to što Nijemac ne cijeni kumstvo, nego samo pošten rad. Oni bi se ionako vratili, a sad ih čeka i 200 soma kuna gratis. 

A čeka ih i sretni Plenković, koji će onda svima ponosno pokazivati da je njegova mjera dala rezultata. Sve dok jednom ne izgubi premijersko mjesto, pa s puno bolnih uzdaha opet spakira kufere, taksijem se odveze do Plesa (pardon, Tuđmana), a onda zrakoplovom natrag u tegobni briselski diplomatski život. Iza njega će jamačno sjediti neki vodoinstalater koji se zbog nepunih 30 tisuća eura svojedobno vratio u Hrvatsku i shvatio da se gadno zeznuo. 

U sebi će tiho mantrati: "Jebalo me 200 tisuća kuna da me jebalo!"

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala