"U SVIJETU kako ga ja vidim automobili bi pratili crnu crtu na cesti. Kada bi došlo do zastoja, auto bi to prepoznao ultrazvučnim senzorom te ne bi dolazilo do zastoja'', kaže Jona Važić, mlada robotičarka iz Osijeka. Ona je jedna od članica tima koji je protekle godine pobijedio gdje god se pojavio. Četiri mlade robotičarke idejama i izvedbom metu konkurenciju. I možda predstavljaju neku bolju Hrvatsku.

Sestra je navukla na robotiku

A sve je počelo tako što je njena sestra Nika krenula na robotiku prije nje. Malo po malo, uz sestrine priče, koje je na početku nisu previše zanimale, postala je ovisna o robotici.

"Nakon nekog vremena shvatila sam da je baš programiranje i takva vrsta posla zapravo budućnost svijeta i da želim nastaviti baviti se time", kaže Jona koja ipak ne bi željela ostati u Hrvatskoj. Barem ne za prvu ruku.

"Fakultet ne bih upisala u Hrvatskoj nego u nekoj naprednijoj zemlji. Nakon toga htjela bih voditi tvrtku sa svojom sestrom", kaže djevojčica koja će sljedeće godine upisati srednju školu. Njena sestra Nika, koja ju je i navukla na robotiku, ima još veće želje.

Apple, Google, NASA

"Za deset godina, kada završim fakultet, vidim se u nekoj većoj tvrtki. Nadam se Appleu, Googleu, ili najvećoj želji - NASA-i. Ciljevi su mi veliki i gotovo nemogući za ostvariti, ali nadam se da ću to svojim trudom postići", kaže Nika Važić.

Ove sestre polovica su tima iz Osijeka koji je od prve donacije mBota došao do prvog mjesta na Hackathonu, osvojio prva četiri mjesta na natjecanju mladih tehničara kojima je zadatak bio robotsko spašavanje žrtve, bio najbolji tim na konferenciji digitalnih stvaralaca, pobijedio na natječaju Pametna rasvjeta…

Natječu se na raznim platformama

"Osim Croatian Makers robotičke lige, radimo mnoštvo drugih stvari i s brojnim drugim tehnologijama. Većinu toga osigurali smo osvajanjem na raznim natjecanjima, prijavom na natječaje u kojima se donirala oprema ili poznanstvima i molbom za doniranjem. Sada osim s mBotovima radimo i s Abilix robotom, imamo napredni Make Block Ultimate set, radimo s micro:bitovima, Arduino platformom, STEMI Hexapodom i drugim tehnologijama uključujući i 3D modeliranje i ispis. S kojom tehnologijom radimo i u kojem trenutku ovisi postoji li neko natjecanje ili natječaj za koji se pripremamo, imamo li neku zanimljivu ideju koju želimo realizirati ili naprosto nismo dugo radili s nečim pa da se malo prisjetimo", kaže mentor tima Tomislav Pandurić koji djevojkama posvećuje dvadesetak sati tjedno. Bez puno podrške.

Škola ih ne podržava

"Naša škola nas ne podržava kao profesor koji nam je sve ovo omogućio. Bez njega ne bi bilo ni nas. Često nas nakon natjecanja svi pohvaljuju, no kada dođe do novca, nema ih nigdje", kaže Helena Floreani, treća članica tima, kojoj je san otvoriti vlastitu tvrtku. I željela bi da joj je u njoj partnerica prijateljica Jona.

Četvrta članica tima Klara Uranjek bi, poput kolegice Nike Važić, jednoga dana željela raditi u NASA-i.

"Željela bih programirati robote koji će ići u svemir. Da imam neograničene resurse, napravila bih robota koji će ljudima pomagati u svakodnevnim obavezama. I napravila bih lebdeću dasku ili automobil koji ne zagađuje zrak", kaže Klara.

Djevojkama koje su već dokazale da svašta znaju i mogu ipak treba podrška. A nje baš i nema.

Hvale se njihovim uspjesima, ali ne daju novac ni za baterije

"Škola nas nimalo ne podržava. Nisu nam htjeli kupiti robota za natjecanje. Niti jednu bateriju nam nisu htjeli kupiti. Toliko se trudimo, a školi je stalo samo do toga da se pohvali rezultatom koji ostvarimo, a kako ćemo do uspjeha doći, nije ih briga. Profesor nam je sve što treba svojim novcem kupovao", kaže Klara, mlada robotičarka, inovatorica, budućnost Hrvatske. Ili neke druge zemlje koja će je bolje podržavati.