NIKAD se ne zaboravlja kad liječnik prvi put odustane. Kada vam kaže da ne zna što učiniti - nema daljnjih pretraga niti može ponuditi liječenje. Ostajete sami. Meni se to dogodilo u dobi od 27 godina, a događa se i mnogima s kroničnom boli, za The Atlantic piše Kieran Setiya.

Osjećao sam da nešto nije u redu

Ne sjećam se koji sam film išao pogledati, ali znam da sam bio u The Oaks Theatreu, starom umjetničkom kinu na periferiji Pittsburgha, kad me bol probola u kuku. Nakon toga uslijedila je hitna potreba za mokrenjem. Nakon što sam odjurio u toalet, osjećao sam se bolje, ali napetost mi je prolazila kroz prepone.

Kako su sati prolazili, bol se pretvorila u potrebu za ponovnim mokrenjem, što me probudilo usred noći. Otišao sam u kupaonicu, ali kao da sam bio u nekom ružnom snu, mokrenje nije pomoglo. Čudan osjećaj se zadržao, neosjetljiv na povratnu informaciju tijela. Proveo sam noć u halucinantnoj nesanici izvaljen na podu kupaonice, s vremena na vrijeme mokreći u uzaludnom pokušaju da odgodim somatski alarm.

Moj liječnik primarne zdravstvene zaštite pretpostavio je da imam infekciju mokraćnog sustava. Ali test se pokazao negativnim - kao i detaljniji testovi, uključujući cistoskopiju, u kojoj je mladi urolog proveo staromodni cistoskop kroz moju uretru u mučnim pomacima, poput teleskopske radioantene. Osjećao sam kao da nešto nije u redu, ali liječnik nije pronašao vidljivu leziju ili infekciju.

Nakon godina i godina konzultacija stigla dijagnoza

Uslijedile su godine besplodnih konzultacija, od kojih je posljednja donijela etiketu, kronična bol u zdjelici - što objašnjava vrlo malo - te obeshrabrujuću prognozu. Stanje nije razjašnjeno i ne postoji pouzdano liječenje. Živim s boli kao pozadinskom bukom čiji bljeskovi s vremena na vrijeme desetkuju san.

Svima je jasno da je bol loša i da zahtijeva pomno ispitivanje. Ali kao filozof, pitam se zašto je to tako loše - posebno u slučaju kao što je moj. Bol koju osjećam iz dana u dan nije iscrpljujuća. Na svoje olakšanje, mogu prilično dobro funkcionirati, a nedostatak sna je najgori od svega. Što još reći o štetnosti boli?

Nema riječi kojima bi se opisala bol

Virginia Woolf možda je najbolje shvatila da nema riječi kojima bi se opisala bol. "Engleski jezik, koji može izraziti misli Hamleta i tragediju Leara", napisala je Woolf, "nema riječi za drhtavicu i glavobolju". Njezinu ideju razvila je književna i kulturološka kritičarka Elaine Scarry u "The Body in Pain" (Tijelo u boli), knjizi koja je postala klasik. "Fizička bol, za razliku od bilo kojeg drugog stanja svijesti, nema referentni sadržaj. Nije ni od čega i ni za što. Upravo zato što ne nema nikakav objekt, bol se više od bilo koje druge pojave opire objektivizaciji u jeziku", napisala je Scarry.

Ali kao netko tko živi s boli već 19 godina, mislim da su Woolf i Scarry u krivu. Fizička bol ima "referentni sadržaj" i predstavlja dio tijela koji je oštećen ili ugrožen čak i kada, kao u mom slučaju, to zapravo nije. Bol može biti varljiva. I imamo mnogo riječi za to: pulsiranje, žarenje i stiskanje su dobre riječi za mene.

Ta bol predstavlja tijelo u nevolji, stavljajući ga u fokus, pomaže nam da bolje razumijemo zašto je loše. Bol remeti ono što filozof i liječnik Drew Leder naziva "transparentnošću" zdravog tijela. Obično ne obraćamo pažnju na samo tijelo, umjesto toga mi komuniciramo sa svijetom "kroz" njega, kao da je transparentan medij. Bol muti tjelesno staklo. Zato bol nije loša samo kao takva već i zato što onemogućuje pristup bilo čemu dobrom.

Čini se da nikad neće nestati

Ovo objašnjava jednu od iluzija boli. Ponekad pomislim da ne želim ništa više od toga da me ne boli - ali čim bol nestane, tijelo se povlači u drugi plan i postaje necijenjeno. Radost oslobađanja od boli je poput slike koja nestaje kad je pokušate pogledati, poput paljenja svjetla da vidite mrak.

Filozofija osvjetljava drugu stranu boli - na način koji ima praktične ishode. To ima veze s razumijevanjem stalne boli kao nečeg većeg od pukog niza atomiziranih osjeta. Privremenost boli mijenja njen karakter.

Iako ne osjećam uvijek izraženu bol, nikad nisam svjestan početka ili olakšanja boli. Dok shvatim da je nestala s radara pozornosti, već je neko vrijeme izostala. Kada je bol nezaobilazna, čini se kao da je tu oduvijek i da nikada neće nestati. Ne mogu projicirati budućnost bez boli: nikada neću biti fizički spokojan.

Leder, koji također pati od kronične boli, prati njezine učinke na pamćenje i iščekivanje: "S kroničnom patnjom bezbolna prošlost gotovo je zaboravljena. Dok smo intelektualno znali da nas nekoć nije boljelo, izgubili smo tjelesno sjećanje na to. Slično tome, bezbolna budućnost može biti nezamisliva."

Dvije pouke

Kieran ističe kako iz ovoga možemo izvući dvije pouke. Prva je da se moramo usredotočiti na sadašnjost, a ne na ono što dolazi u budućnosti:

Ako možete tretirati bol kao niz samostalnih epizoda, možete umanjiti njenu moć. Pokušavam živjeti prema onome što zovem "pravilo Kimmy Schmidt", prema junakinji sitcoma koja je izdržala 15 godina u podzemnom bunkeru uz mantru "možeš sve podnijeti na 10 sekundi". Moje jedinice vremena su duže, ali dajem sve od sebe da ne projiciram dalje od njih. Možete imati dobar dan dok osjećate bol u zdjelici. A život je samo jedan dan za drugim.

Druga lekcija je da ono što filozofi nazivaju "odvojenost osoba" možda nije tako važno kao što se čini. Moralni filozofi su tvrdili da briga za druge ne utječe na njihovu štetu. Ako morate birati između agonije za jednu osobu ili blage glavobolje za mnoge druge, trebali biste odabrati glavobolje, bez obzira na njihov broj. Ublažavanje male boli za mnoge ne može ublažiti agoniju jednoga, jer bolovi pogađaju različite i odvojene ljude. Ne zbrajaju se.

Imaju li ovakvi kompromisi smisla unutar jednog života? Filozofi često kažu da imaju, ali ja sam počeo vjerovati da je to pogrešno. Ako je ono što sam proživljavao bio samo niz atomiziranih bolova, bez učinaka na pamćenje ili iščekivanje, mislim da ne bi imalo smisla mijenjati ih za kratkotrajnu agoniju - trosatnu operaciju obavljenu bez anestetika, recimo - kao što ne bi imalo smisla zamijeniti milijun blagih glavobolja za agoniju jedne osobe. Ako bih se odlučio podvrgnuti toj operaciji, to bi bilo zbog vremenskih učinaka kronične boli, sjene koju ona baca na prošlost i budućnost.

Ne možete mokriti ni za svoju prošlost ni za budućnost

Puno se govorilo o nepodjeljivosti boli, o tome kako nas dijeli jedne od drugih. Zapravo, s vremenom se bol više ne može dijeliti. Moja je svekrva jednom retorički upitala: "Zašto se jedan muškarac ne može pomokriti za drugog muškarca?"

"Ali ne možete mokriti ni za svoju prošlost ni za budućnost. I dok premošćujemo jaz između sada i onda kako bismo suosjećali sami sa sobom u drugim vremenima, suosjećamo i s patnjom drugih. Samosuosjećanje nije isto što i suosjećanje za druge ljude, ali ovi osjećaji nisu toliko različiti kao što se čine. Postoji utjeha u solidarnosti, u dijeljenju iskustva kronične boli, u moći suosjećanja da probije granice koje nas dijele od drugih ljudi i nas samih", zaključuje Kieran Setiya za The Atlantic.