POSVAJANJE je u Hrvatskoj oduvijek bila tema brojnih rasprava jer se potencijalni posvojitelji često žale na tromost sustava i duge godine čekanja na dijete. To je ujedno i jedan od razloga porasta trenda posvajanja djece iz drugih država, pogotovo iz Afrike gdje je u brojnim zemljama humanitarno stanje izuzetno teško.

"U prošloj godini posvojeno je 188 djece, a u Registar potencijalnih posvojitelja upisano je preko 1200 posvojitelja i svake godine upisuju se stotine novih. Jasno je da postoji nesrazmjer između ljudi koji su zainteresirani za posvajanje i djece koju se može posvojiti u Hrvatskoj", kaže osnivačica Udruge Adopta Diana Topčić Rosenberg te ističe da se broj posvojenja u Hrvatskoj povećava iz godine u godinu.

U Hrvatskoj dijete mogu posvojiti bračni i izvanbračni partneri zajednički, jedan bračni ili jedan izvanbračni partner ako je drugi bračni ili izvanbračni partner roditelj ili posvojitelj djeteta, zatim jedan bračni partner samostalno uz pristanak drugog bračnog druga te samci.

Posvojenje je u Hrvatskoj dug birokratski postupak

Svaki potencijalni posvojitelj kao prvi korak ka posvojenju podnosi centru za socijalnu skrb pisanu prijavu namjere posvojenja i pisani zahtjev za izdavanje mišljenja o podobnosti i prikladnosti za posvojenje.

Podobnost podrazumijeva pravne pretpostavke na strani potencijalnih posvojitelja, a prikladnost fizičke, psihičke i socijalne pretpostavke koje moraju imati potencijalni posvojitelji u odnosu na osobine i potrebe djeteta za posvojenje.

Usto, dužni su uz osnovne osobne dokumente priložiti i potvrdu liječnika o psihofizičkom zdravstvenom stanju, potvrdu poslodavca o zaposlenju i dokaz da se protiv podnositelja zahtjeva ni protiv članova njegova kućanstva ne vodi kazneni postupak. U roku od nekoliko tjedana od dostave dokumenata matičnom centru za socijalnu skrb, na adresu potencijalnih posvojitelja stići će poziv centra za socijalnu skrb s navedenim mjestom i terminom kada moraju pristupiti prvom dijelu procjene.

Potom matični centar za socijalnu skrb provodi stručnu procjenu o podobnosti i prikladnosti za posvojenje potencijalnih posvojitelja na temelju socijalne anamneze, mišljenja psihologa i preporuke stručnog tima sastavljenog od socijalnog radnika, psihologa i pravnika o sposobnostima podnositelja zahtjeva. 

Uloga Centra za socijalnu skrb

Potrebno je sudjelovati u programu stručne pripreme za posvojenje, nakon čega centar za socijalnu skrb izdaje mišljenje o podobnosti i prikladnosti za posvojenje u roku od šest mjeseci od zaprimanja pisane prijave i zahtjeva. 

Nakon toga se dostavlja stručno mišljenje podnositeljima zahtjeva te matični centar za socijalnu skrb potencijalnih posvojitelja iste, u roku od osam dana od dana dostave pozitivnog stručnog mišljenja o podobnosti i prikladnosti za posvojenje potencijalnih posvojitelja, upisuje u Registar potencijalnih posvojitelja.  

Potom nadležan centar za socijalnu skrb između potencijalnih posvojitelja koji su upisani u Registar potencijalnih posvojitelja izabire onoga koji je najprikladniji za određeno dijete, uzimajući u obzir osobine i potrebe djeteta opisane u izvješću o njemu te stručno mišljenje centra za socijalnu skrb o podobnosti i prikladnosti potencijalnih posvojitelja. 

Nakon utvrđivanja najprikladnijeg potencijalnog posvojitelja, matični centar za socijalnu skrb djeteta u suradnji s udomiteljem, ustanovom socijalne skrbi u kojoj je dijete smješteno ili drugom osobom kojoj je dijete povjereno na svakodnevnu skrb, priprema dijete za posvojenje. 

Posvojenje je zasnovano kada matični centar za socijalnu skrb posvojenika donose rješenje o posvojenju centra za socijalnu skrb kojim se zasniva posvojenje. Međutim, protiv rješenja o zasnivanju posvojenja  može se podnijeti žalba na rješenje ministarstvu, što može znatno odužiti postupak posvojenja. U slučaju da žalba nije podnesena u roku od osam dana, rješenje o posvojenju postaje pravomoćno.

Što je dijete mlađe, to se više čeka na posvajanje

Andreja Turčin, predsjednica udruge Adopta, objasnila nam je da nakon što se upišu u Registar potencijalnih posvojitelja, ljudi čekaju da budu izabrani kao najbolji posvojitelji, tj. da budu najbolje rješenje za neko dijete koje se nalazi u sustavu i koje ima ispunjene uvjete za posvojenje. Ako su potencijalni posvojitelji spremni posvojiti starije dijete, dakle, ono iznad pet godina starosti, ili dijete neke druge nacionalne manjine, najčešće romske, posvojenje će se realizirati prije.

"Očekuju li potencijalni posvojitelji dijete mlađe životne dobi, tj. do tri godine starosti, vrijeme čekanja na posvojenje je duže. Glavni razlog tome je što je u Hrvatskoj mali broj djece te dobi s uvjetima za posvojenje", kaže.  

Što se tiče posvajanja djece iz drugih zemalja, kazala je da su neki od razloga ti što im se ono čini jednostavnije i brže od čekanja i traženja djece kojoj bi mogli biti roditelji u Hrvatskoj, misle da su im veće šanse da posvoje mlađe dijete, imaju saznanja o gladnoj nezbrinutoj djeci u Africi pa žele pomoći, znaju nekoga tko je posvojio dijete iz druge države, pa im se to čini kao brz i jednostavan put do roditeljstva.

Ističe da su, prema iskustvima Adopte, prva dva navedena razloga glavni motivi zbog kojih se hrvatski državljani odlučuju na posvajanje djece iz drugih zemalja, najčešće onih trećeg svijeta.

"Većina posvojitelja želi mlađu i zdravu djecu"

Vlasta Grgec Petroci iz udruge Na drugi način, koja se bavi edukacijom i pripremom (potencijalnih) posvojitelja za posvojenje, odnosno pružanjem podrške prije, tijekom i nakon zasnivanja posvojenja, kaže da put posvojenja, odnosno postupak procjene prikladnosti i podobnosti nije ništa duži i kompliciraniji u Hrvatskoj nego u drugim zemljama.

"U Velikoj Britaniji je znatno kompleksnija procedura procjene za posvojenje koja traje osam mjeseci, a socijalna radnica provodi i do 10 razgovora s posvojiteljima u njihovom domu. U Sloveniji, Italiji, Švedskoj, Francuskoj gotovo da nema domaćeg posvojenja što se može objasniti razvojem alternativne skrbi (udomiteljstva) i podrške biološkim roditeljima za ponovno preuzimanje brige o djeci koja su prethodno bila izdvojena iz obitelji zbog čega je došlo do pomaka u smjeru odgađanja oduzimanja roditeljske skrbi", kaže.

Po tome Hrvatska ne odstupa od drugih država EU, a Grgec Petroci ističe kako nerijetko državljani Italije posvajaju djecu u Hrvatskoj sa zdravstvenim poteškoćama koja ne mogu naći posvojitelje iz Hrvatske jer posvojitelji uglavnom žele posvojiti mlađu i zdravu djecu. 

"Posvojenje nije uvijek najbolje rješenje za svako dijete"

Prema Konvenciji o pravima djeteta, svako dijete ima pravo na odrastanje u vlastitoj obitelji, na život sa svojim roditeljima, uz braću i sestre, a Grgec Petroci kaže da kada pravo djeteta na odrastanje uz biološke roditelje nije moguće ostvariti, tada je radi zaštite sigurnosti i najboljeg interesa njega nužno izdvojiti iz biološke obitelji.

"Iako posvojenje predstavlja izuzetno važnu mjeru zaštite djeteta kojemu se osigurava odrastanje u trajnom i stabilnom obiteljskom okruženju, posvojenju ipak uvijek treba pristupati kao jednoj od mogućih mjera zaštite djece koja ne mora uvijek biti najbolje rješenje za svako dijete.

Naime, posvojenje se zasniva ako je u skladu s interesima i dobrobiti djeteta. Realizacijom posvojenja prekida se odnos djeteta s biološkim roditeljima, a nerijetko i s drugim članovima obitelji - braćom i sestrama. Posvojenjem se ozbiljno i trajno mijenja tijek djetetova života.

Treba li posvojeno dijete održavati kontakt s biološkom obitelji?

Pri donošenju odluke je li posvojenje u skladu s dobrobiti djeteta, važno je procijeniti donosi li posvojenje za određeno dijete ukupni dobitak koji je veći od gubitka svih veza s biološkom obitelji, do čega dolazi unutar zatvorenog posvojenja kakvo još uvijek prevladava u Hrvatskoj", kaže.  

S obzirom na to da je i u Hrvatskoj posljednjih godina sve češći trend posvojenja starije djece koja su već imala ostvarenu vezu sa svojim biološkim roditeljima, Grgec Petroci ističe kako je važno razmatrati i mogućnost i način održavanja kontakata s članovima biološke obitelji, naročito s braćom i sestrama, u svim situacijama kad je to u skladu s dobrobiti djece.

Također se naglašava važnost zajedničkog smještaja braće i sestara prilikom posvojenja te održavanja kontakata s braćom i sestrama kada su djeca smještena odvojeno ako je u skladu s njihovim željama i/ili interesima. Primjerice, u Velikoj Britaniji predviđeno je da se kontakti mogu osiguravati i održavati i nakon zasnivanja posvojenja ako su obje strane suglasne, a u situacijama kada nema dogovora, način kontakata određuje sud.

Najčešće se ne radi o osobnim kontaktima, već razmjeni pismenih informacija jednom do dva puta godišnje između posvojitelja i biološke obitelji posredstvom agencije za posvojenje uz zaštitu identiteta i prebivališta posvojiteljske obitelji.

"Izravan kontakt s biološkom obitelji je rijetkost, a češće se događa upravo između braće i sestara koji nisu zajedno posvojeni. Pri tome je važno naglasiti da se u svim takvim slučajevima individualno razmatra korist za dijete, a ne za članove biološke obitelji", kaže Grgec Petroci.

Pri procjeni prikladnosti i podobnosti, posvojitelji mogu izraziti jesu li spremni na posvojenje mlađeg ili starijeg djeteta, jesu li spremni posvojiti braću i sestre, jesu li ili nisu spremni posvojiti dijete s manjim ili većim zdravstvenim i drugim poteškoćama ili dijete druge narodnosti ili nacionalnosti. Ponekad dužina čekanja na realizaciju posvojenja ovisi upravo o njihovoj samoprocjeni i spremnosti na posvojenje određenog djeteta.

Sustav je prepun oprečnosti

Paola i Robert Starčić su se u početku njihovog braka složili da će, nakon što dobiju biološku djecu, posvojiti dijete. Na koncu jesu posvojili, ali je taj proces za njih trajao tri godine.

"Kada se rodila naša prva biološka kći, zajedno s bebom od tri mjeseca u nosiljci, otišli smo u Centar za socijalnu skrb i prijavili se za posvojenje. Provjera i edukacija trajali su nekoliko mjeseci, nakon kojih smo upisani u Registar potencijalnih posvojitelja. Neki pojedinci iz Centra su nam rekli da imamo male šanse posvojiti dijete budući da već imamo biološko. Naša želja i misao vodilja bila je pomoći djetetu u potrebi, tako da se nismo dali pokolebati u našoj odluci", ispričala nam je Paola.

Robert nam priča kako postoje razlike pristupa unutar struke i sustava socijalnog rada te da se često radi o potpunim oprečnostima. Kazao nam je i kako su se u više navrata razočarali u apatiju socijalnih radnika.

"Jedni kad čuju da već imaš biološku djecu odmah te obeshrabruju i kažu da su tvoje šanse da ostvariš posvojenje vrlo male. Tako ispada da je to servis za parove bez djece, a ne interes djeteta. Drugi kažu da to što već imaš djecu nema nikakve veze i utjecaj na proces. Također svaki Centar ima svoje specifičnosti zbog ljudi koji rade.

"Neki socijalni radnici ne pokazuju empatiju"

Ima socijalnih radnika koji su hladni i ne pokazuju nikakav znak empatije, dok ima onih koji oduševljeno pokušavaju spojiti dijete s potencijalnim posvojiteljima. Jedna grupa savjetuje udomljavanje, a zatim posvojenje, dok druga tvrdi da takav tijek ne može uspjeti", kaže.

Rekao nam je da su on i supruga dosta ustrajali u zvanju Centara i slanju pisama kojima bi se predstavili, kako su im i savjetovali tijekom edukacije.

"Neki opet kažu da samo čekaš dok te ne pozovu iz sustava. Naše iskustvo s Centrom iz kojega smo na koncu pozvani da upoznamo dijete je zaista pozitivno i za svaku pohvalu, ali kao što sam već naveo, u nekim smo razgovorima bili razočarani i zatečeni hladnoćom socijalnih radnika.

Za razlog velikog broja djece, a mali broj ostvarenih posvojenja odgovori struke su raznoliki i uvijek se predstavlja da sve funkcionira bez greške. U dobroj namjeri i želji da bude lakše budućim posvojiteljima", zaključuje Robert.

U Registru djece s uvjetima za posvojenje postoje tzv. teže posvojiva djeca u koju spadaju djeca starije životne dobi, djeca sa zdravstvenim poteškoćama i djeca koja nisu hrvatske nacionalnosti, kao i braća/sestre koji se zajedno posvajaju, a Paola nam kaže da su bili otvoreni za sve spomenuto. 

"Nismo čekali da nas zovu, već smo se i sami pokrenuli na način da smo poslali pismo predstavljanja Centrima za socijalnu skrb u obližnjim gradovima i telefonski ih zvali. Nakon otprilike tri godine kako smo upisani u Registar i godinu dana našeg intenzivnijeg javljanja, rekli su nam da je jedan dječak ostvario uvjete za posvojenje: uskoro bi napunio četiri godine, imao je zdravstvene poteškoće i nije bio hrvatske nacionalnosti. Od tog poziva do kad smo službeno postali obitelj tog prekrasnog dječaka prošlo je dva mjeseca.

Rekli su nam da nema djece s ostvarenim uvjetima za posvojenje. U te tri godine primili smo samo jedan poziv od strane Centra za djevojčicu s teškim zdravstvenim stanjem, za koju smo procijenili da se mi ne bismo mogli brinuti za nju." 

Bivša ministrica Divjak: Potrebno je ubrzati cjelokupan proces

Bivša ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak jedna je od posvojiteljica koja je prošla dugačke birokratske procedure, a ispričala nam je koliko je potvrda trebala odnijeti, uključujući mišljenja liječnika, psihijatra, rezultate raznih psiholoških testiranja, uvjerenja o radnoj sposobnosti, potvrde o nekažnjavanju i iznosima plaće, a iz centra za socijalnu skrb obilazili su njezin dom kako bi vidjeli u kakvim uvjetima žive te procijeniti imaju li uvjete za smještaj djeteta. 

“Nakon što smo cijeli proces utvrđivanja da smo dobri potencijalni posvojitelji uspješno završili, još smo tri godine čekali dok nismo dobili informaciju da postoji dijete koje bismo mogli posvojiti.

Naša je Marta onda imala tri godine i još smo nekoliko mjeseci čekali da se završe sudski postupci posvajanja. Međutim, mi smo bili uspješni i zato što smo bili spremni posvojiti dijete starije od godinu dana, što je omogućilo da nakon tri godine i posvojimo dijete”, kaže Divjak.

Ona smatra da iako broj posvojitelja desetak puta nadmašuje broj djece koja se mogu posvojiti, da se neki posvojitelji teško odlučuju posvojiti starije dijete te da je stoga važno ubrzati cjelokupne postupke, kako djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi u domovima ili kod udomitelja ne bi provela godine i godine. 

“Umjesto toga djeci se mogla naći dobra obitelj jer je cilj posvojenja dobrobit djeteta. Nadalje, prije posvojenja, ali i nakon posvojenja jako je važna sustavna podrška roditeljima i djeci.

Danas moja kćer Marta i njezina kolegica Antonija vode inicijativu Moramovamneštoreći, za podršku djeci koja su bila posvojena, udomljenja ili su odrastala u domu baš zato što su uočile da se njima sustavno nitko ne bavi, posebno kad postanu odrasli ljudi”, kaže.