MJESEC, naš najbliži nebeski susjed, nema vlastitu atmosferu, no čini se da mu Zemlja velikodušno "posuđuje" svoju već milijardama godina. Nova studija otkriva kako magnetsko polje našeg planeta možda usmjerava čestice iz Zemljine atmosfere izravno na Mjesečevu površinu, piše Science Alert.

Znanstvenike je dugo zbunjivalo iznenađujuće obilje hlapljivih elemenata, posebice dušika, pronađeno u mjesečevom regolitu - finoj, stjenovitoj prašini koja prekriva površinu. Uzorci koje su donijeli astronauti misija Apollo pokrenuli su brojna pitanja o njihovu podrijetlu.

Misterij mjesečeve prašine

Iako je solarni vjetar jedan od mogućih izvora tih tvari, sam po sebi ne može objasniti zabilježene razine. Udarci sićušnih meteorita također doprinose promjenama na Mjesečevoj površini, ali ni to nije bilo dovoljno objašnjenje.

Znanstvenici su ranije pretpostavljali da je Zemljina atmosfera mogla biti izvor samo u davnoj prošlosti, prije nego što je naš planet razvio svoje magnetsko polje. Vjerovalo se da bi to polje, jednom kad se formiralo, zarobilo većinu atmosferskih čestica i spriječilo njihov bijeg prema Mjesecu.

Novi pogled na magnetsko polje

Međutim, nova studija, koju su proveli astrofizičari sa Sveučilišta u Rochesteru, dovodi u pitanje tu pretpostavku. Tim je simulirao dva scenarija: model "rane Zemlje" bez magnetskog polja i s jačim solarnim vjetrom te model "moderne Zemlje" s jakim magnetskim poljem i slabijim solarnim vjetrom.

Na iznenađenje mnogih, scenarij moderne Zemlje pokazao se kao bolje objašnjenje. Proces funkcionira tako da solarni vjetar izbacuje nabijene čestice iz gornjih slojeva atmosfere, koje zatim putuju duž linija magnetskog polja našeg planeta.

Zemljina magnetosfera nije savršena kugla, već je zbog stalnog pritiska solarnog vjetra oblikovana poput repa kometa. Kada Mjesec na svojoj putanji prođe kroz taj magnetski rep, čestice iz Zemljine atmosfere talože se na njegovoj površini. Prethodne studije već su ukazale na sličan mehanizam koji bi mogao dostavljati kisik na Mjesec, stvarajući uvjete za nastanak vode, pa čak i hrđe.

Vremenska kapsula Zemljine prošlosti

Nova studija sugerira da se ovaj proces odvija milijardama godina, što je dalo dovoljno vremena da se hlapljive čestice nakupe u mjesečevom regolitu.

Budući da se Zemljina atmosfera tijekom tog dugog razdoblja drastično mijenjala, Mjesečeva površina mogla bi čuvati svojevrsnu vremensku kapsulu - vrijedne podatke o povijesti našeg planeta. Istraživanje je objavljeno u časopisu Nature Communications Earth & Environment.