LJUBICA Š. iz Beograda, logoraški broj 75744, preživjela je dva susreta s Josefom Mengeleom, monstrumom iz Auschwitza. Jedna je od rijetkih iz kontingenta "živog ljudskog materijala", koja je preživjela neljudske eksperimente, pisao je Blitz u srpnju 1985. godine.

"Moje ime nije važno - mi se i danas raspoznajemo po brojevima. Ja sam 75744, to mi je tri godine bilo i ime i prezime.

Nikad mi nije palo na pamet da skinem ovaj istetovirani broj: previše je bilo pogleda koji su me, nijemo, molili da nikad ne zaboravim te strahote. Čak ne poznajem nikog tko je skinuo taj pečat!

Plašim se, danas, da nisam nešto preuveličala, da sam izmiješala san i javu... Ali, kad se sretnem s nekim tko je preživio iste te strahote, shvatim da sam mnogo toga zaboravila, potisnula duboko u sebe, da nikad ne izađe do svijesti.

Ovaj broj može zavarati nekog: Auschwitz je najveća grobnica čovječanstva svih vremena. Mi, preživjeli, samo smo kap u moru. Brojevi su se ponavljali, ponovo su utiskivani brojevi umrlih, bilo je različitih boja, ne računajući one s Davidovom zvijezdom, kojih je bilo najviše...

Uhapsili su me u Ljubljani početkom 1943. godine, kao taoca. Pohađala sam I. razred gimnazije kada je rat počeo ili peti osmogodišnje po novom sustavu. Imala sam tada dvanaest godina.

Putovali smo do Auschwitza tri tjedna. Nas, Jugoslavenki, bilo je pet, možda šest. Sve ostalo bilo je "židovski transport", u vagonima koji su priključeni usput, možda u Beču? Pamtim, svi putnici našeg vlaka, osim nas par, otišli su ravno u - krematorij.

Udarao se korbačem po čizmi i pjevao neku ariju. Tek kasnije saznala sam da je to Mengele

Na rampi "Birkenau" vršena je selekcija. Primijetila sam čovjeka koji se korbačem udarao po čizmi: pjevao je neku ariju iz "Tosce". Tek kasnije saznala sam da je to Mengele. Imao je tamne oči i tamnu kosu... jedna noga bila mu je malo kriva, sigurna sam da bih ga i danas prepoznala.

Pomno nas je pregledao, zagledajući se svima u oči, i izdvajao, izdvajao... Mi nismo znali zašto. Pomislio je da sam Židovka, možda zbog moje izrazito crne kose. Imam plave oči i izgleda da ga je to posebno zainteresiralo. Pitao me je odakle sam, a kad sam mu odgovorila, pomalo razočarano je rekao:

"A, bio sam u Jugoslaviji, prije rata. Penjao sam se na vaš Lovćen..."

Djelovao je ljubazno... bar mnogo ljubaznije nego ostali, kojima se zlo probilo kroz kožu i prepoznavalo se po nekakvoj ružnoći. U svari - bio je cinik; to sam ustanovila kasnije, kad sam saznala i djelomično vidjela što radi.

Nisam bila Židovka, i on je izgubio interes za mene. Ali, i dalje sam bila interesantna za druge liječnike. Predana sam nekom doktoru Lucasu, kako sam kasnije saznala, kao materijal za eksperimente. Mengele se bavio isključivo blizancima i očima... genetikom valjda. Bio je opsjednut očima. Nekoliko puta ulazila sam u njegovu kancelariju i vidjela bezbroj posuda s ljudskim očima, koje su me gledale, onako, izvađene iz duplji, kao žive... sanjam te oči ponekad.

Na meni su vršili četiri vrste eksperimenata. Zarazili su me malarijom, dizenterijom i obje vrste tifusa. Sjećam se, na goli trbuh stavili su mi nekakvo sito u kojem je bio roj komaraca koji su me bjesomučno ujedali... Mislila sam da ću rastrgnuti kožu s trbuha, poslije...

Opisala stravične eksperimente na ljudima u tvornici smrti

Sami Nijemci nazivali su Auschwitz - "tvornicom smrti". Logor je to i bio. Kapacitet krematorija bio je 30.000 ljudi dnevno, ali to nije bilo dovoljno. Jedne noći, u ljeto 1944. godine, zapalili su cijeli ciganski logor. Gorjelo je čitave noći i vriska se čula do neba... Preko 30 tisuća ljudi - žena i djece... Njih nisu razdvajali, bile su tu čitave obitelji.

Spaljivali su polijevajući ljude benzinom. Kasnije, kad im je benzin bio potreban za druge stvari, slagali su red leševa, red cjepanica, a logoraši su, dolje, hvatali loj i polijevali odozgo, da bi lakše gorjelo.

Ali, eksperimenti na ljudima bili su najgori. U mojoj baraci, u uglu, bilo je neko nesretno stvorenje s izobličenom glavom ogromnih dimenzija, toliko otečenom da se oči, nos, i usta uopće nisu vidjeli. Stalno je ječalo. Glava je bila tolika da nije moglo ležati već je sjedilo u uglu poduprto nekim letvama... Svakog dana su ga odvodili nekud...

Ili; žena koja je ležala ispod mene. Njoj su izvadili kost iz potkoljenice. Tkivo se raspadalo, pretvaralo u pihtijastu masu... Umrla je u strašnim mukama.

Žene i muškarce sterilizirali su rentgenskim zrakama. Mi smo to nazivali "crveno svjetlo".... U logoru se govorilo nekakvim posebnim, internacionalnim jezikom, univerzalnim žargonom i svi smo to prihvaćali dopunjavajući ga.

"Gledala sam kako je rasporio nekog Poljaka"

A Mengele je pjevao arije iz "Tosce" i vršio selekciju udarajući se korbačem po čizmi. Monstrum! Gledala sam kako je rasporio jednog malog Poljaka, živog, i izvadio mu pluća...

Imao je izvanredno pamćenje. Pred transport (nikad nismo znali idemo li u drugi logor ili u krematorij), kad sam ga posljednji put vidjela, prišao mi je i upitao me:

- Ti još nisi umrla?

Prije osamnaest godina uhvatili su neke liječnike iz Auschwitza i sudilo im se u Frankfurtu. Prijavila sam se za svjedoka, ali Nijemci izgleda nisu bili zainteresirani. Nisu mi čak,ni odgovorili. Mislim da je i doktor Lucas bio među njima!?

I sad čujem da je Josef Mengele mrtav. Da je umro i sahranjen negdje u Brazilu. Ja u to ne vjerujem. Znam da je živ, osjećam to, a taj osjećaj ne može me prevariti."

(Izvor: Miloš Lasić, Blitz, 1985.)