Čitajte s nama: 12. poglavlje "Prave propasti"
Foto: Press Foto
Dvanaesto poglavlje
Prošlo je nešto manje od tjedan dana. Ispraznio sam
drugu bocu viskija. Između pokušaja da izdržim to što je
Abby sve više vremena provodila s Parkerom, i njezinih
molbi da je oslobodim oklade kako bi mogla otići od mene,
u ustima mi je češće bio grlić boce nego cigareta.
Parker mi je u četvrtak za ručkom uništio iznenađenje
povodom njezinog rođendanskog tuluma, pa sam se morao
pomučiti i pomaknuti ga na petak uvečer umjesto u nedje-
lju. Bilo mi je drago što sam imao čime zabaviti misli, ali ni to nije bilo dovoljno.
U četvrtak navečer Abby i America su razgovarale u
kupaonici. Abbyno ponašanje prema Americi bilo je posve
drugačije negoli njezino ponašanje prema meni; sa mnom je
jedva pričala, jer sam odbio osloboditi je oklade.
U nadi da ću izgladiti situaciju, upao sam u kupaonicu.
„Hoćeš da odemo na večeru?”
„Ako želite ići, Shep predlaže da odemo do onog novog
meksičkog restorana u centru”, rekla je America, odsutno
češljajući kosu.
„Mislio sam da bismo Golubica i ja mogli večeras ići
sami.”
Abby je popravljala ruž. „Idem van s Parkerom.”
„Opet?” upitao sam i osjetio kako se mrštim.
„Opet”, zapjevušila je.
Čulo se zvono na vratima i ona je izletjela iz kupaonice
i jurnula ih otvoriti. Krenuo sam za njom, s namjerom da
pogledam Parkera svojim najubitačnijim pogledom.
„Dogodi li se ikada da ne izgledaš predivno?” pitao je
Parker.
„Sudeći po onome kako je izgledala kad je prvi put došla
ovamo, odgovor je potvrdan”, rekao sam bezizražajno.
Abby je pružila prst prema Parkeru i okrenula se. Očeki-
vao sam da će mi dobaciti nešto otrovno, ali samo se smješkala. Zagrlila me oko vrata i stegnula.
Već sam se pripremio na udarac, ali čim sam shvatio da
me grli, opustio sam se i privukao je k sebi.
Odmaknula se i nasmiješila. „Hvala ti što si mi htio organizirati rođendansku zabavu”, rekla je, s iskrenom zahvalnošću u glasu. „Možemo li na večeru neki drugi put?”
Oči su joj bile ispunjene toplinom koja mi je nedostajala,
ali uglavnom sam bio iznenađen time što mi je odjednom
bila u naručju, nakon što je jedva progovorila sa mnom
čitavo popodne i večer.
„Sutra?”
Ponovo me zagrlila. „Apsolutno.” Mahnula mi je, uhva-
tila Parkera za ruku i zatvorila vrata za sobom.
Okrenuo sam se i protrljao vrat. „Ja... Treba mi...”
„Piće?” zabrinuto me upitao Shepley. Pogledao je po
kuhinji. „Ostalo nam je samo pivo.”
„Onda idem do trgovine.”
„Idem s tobom”, javila se America i skočila, pa dograbila
kaput.
„Zašto ga ne odvezeš autom?” pitao je Shepley, bacajući
joj ključeve.
Pogledala je svežanj metala u ruci. „Jesi li siguran?”
Uzdahnuo je.
„Mislim da Travis ne bi trebao voziti. Bilo kamo... Ako
me razumiješ.”
Veselo je kimnula glavom. „Kužim.” Uhvatila me za
ruku.
„Idemo, Trav. Idemo te napuniti.” Krenuo sam za njom,
ali ona je naglo stala i okrenula se na peti. „Moraš mi nešto
obećati. Večeras nema svađanja. Utapanje tuge, to već
može”, rekla je, uhvatila me za bradu i zakimala mojom
glavom. „Zli pijanac, to ne.” Podizala mi je i spuštala glavu.
Odmaknuo sam se, odgurnuvši njezinu ruku.
„Obećavaš?” upitala je podigavši obrve.
„Da.” Nasmijala se. „Idemo onda.”
S prstima na usnama i laktom naslonjenim na vrata, gle-
dao sam kako svijet prolazi pored prozora. Zima je donijela sa sobom jak vjetar koji je šibao drveće i grmlje i ljuljao
viseće ulične svjetiljke. Abby je odjenula prilično kratku haljinu. Parkeru bi bilo bolje da mu oči ostanu u glavi, ako joj se slučajno podigne. Sjetio sam se kako su joj izgledala gola koljena, dok je sjedila pored mene na zadnjem sjedištu ovog automobila, i zamišljao sam Parkera kako gleda njezinu nježnu, sjajnu kožu, jednako kao što sam i ja činio, ali s
manje poštovanja a više pohote.
Baš kad je u meni opet počeo ključati bijes, America je
povukla ručnu. „Stigli smo.”
Reklama je blago osvjetljavala trgovinu. America me
brižno pratila kroz ulaz.
Vrlo brzo sam pronašao ono što sam tražio. Jedino piće
koje bi mi odgovaralo te večeri bio je Jim Beam.
„Jesi li siguran da ti to treba?” upitala je America, a glas joj je zvučao upozoravajuće. „Znaš da sutra trebaš pripre-
miti rođendanski tulum iznenađenja.”
„Siguran sam”, potvrdio sam i ponio bocu do blagajne.
Čim sam spustio stražnjicu na suvozačko mjesto, otvorio
sam bocu i otpio, zabacivši glavu na naslon. America me
pogledala, a onda ubacila u rikverc. „Ovo će biti zabavno, već vidim.”
Prije nego što smo stigli do stana, popio sam viski iz grlića boce, pa krenuo dalje.
„Nisi valjda”, rekao je Shepley, kad je vidio bocu.
„Jesam”, odgovorio sam i otpio još jedan gutljaj. „Hoćeš
malo?” upitao sam i okrenuo bocu u njegovom pravcu.
Napravio je grimasu. „Bože, ne. Moram ostati trijezan,
kako bih mogao reagirati kad navališ na Parkera, pun Jim
Beama.”
„Neće”, ubacila se America. „Obećao je.”
„Jesam”, priznao sam uz osmijeh. Već mi je bilo bolje.
„Obećao sam.”
Idućih sat vremena, Shepley i America davali su sve od
sebe da me ožive. Gospodin Beam se potrudio da me umrtvi.
Nakon sat i pol činilo mi se da Shepley priča sve sporije. America se hihotala zbog glupog izraza na mom licu.
„Vidiš? On je veseli pijanac.” Otpuhnuo sam. „Nisam
pijan. Ne još.”
Shepley je pokazao na tekućinu koje je bilo sve manje.
„Ako popiješ ostatak, bit ćeš.” Pogledao sam bocu, a zatim
i sat. „Tri sata. Sigurno se dobro provode.”
Podigao sam bocu prema Shepleyu, a onda je prinio
usnama i nagnuo dokraja. Ostatak sadržaja prešao mi je
preko usana i zuba, paleći me sve do želuca.
„Isuse, Travis”, rekao je Shepley i namrštio se. „Trebao
bi se onesvijestiti. Ne želiš biti budan kad dođe doma.”
Zvuk automobila koji se približavao stanu bio je sve glasniji, a potom je prestao. Dobro sam poznavao taj zvuk – bio je
to Parkerov Porsche.
Mlak osmijeh raširio mi se licem. „Zašto? Sad će početi
zabava.”
America me zabrinuto gledala. „Trav... Obećao si.”
Kimnuo sam glavom. „Jesam. Obećao sam. Samo ću joj
pomoći da izađe iz automobila.”
Noge su mi bile na mjestu, ali nisam ih osjećao. Naslon
kauča mi je bio odličan oslonac pri pijanom pokušaju hodanja.
Uhvatio sam se za kvaku, ali America me nježno primi-
la za ruku. „Idem s tobom. Da budem sigurna kako nećeš
prekršiti obećanje.”
„Dobra ideja”, složio sam se. Otvorio sam vrata, a viski
koji sam popio odmah je potaknuo adrenalin u meni. Por
sche se kratko zaljuljao, a prozori su mu bili zamagljeni.
Nemam pojma kako su mi se noge tako brzo kretale u
tom stanju, ali odjednom sam se našao u podnožju stubišta.
America me zgrabila za košulju. Koliko god bila sitna, bila je i neobično snažna.
„Travis”, glasno je prošaptala. „Abby mu neće dopustiti
da ode predaleko. Probaj se smiriti.”
„Samo ću provjeriti je li u redu“, rekao sam i napravio
nekoliko koraka prema Parkerovom automobilu. Šakom
sam udario po prozoru sa suvozačke strane, tako snažno da
sam se iznenadio što se nije razbio. Budući da nisu otvarali vrata, otvorio sam ih ja.
Abby je nešto petljala oko haljine. Kosa joj je bila u neredu, a na usnama više nije bilo ruža, pa je bilo jasno što su radili.
Parkerovo se lice ukočilo. „Koji ti je vrag, Travis?”
Stisnuo sam šake, ali sam osjetio na ramenu Americinu
ruku.
„Idemo, Abby. Moram razgovarati s tobom”, rekla je
America.
Abby je nekoliko puta trepnula. „O čemu?”
„Samo kreni!” prekinula ju je America.
Abby je pogledala Parkera. „Žao mi je. Moram ići.”
Parker je ljutito odmahnuo glavom. „Ne, u redu je. Samo
idi.”
Uhvatio sam Abbynu ruku dok je izlazila iz Porschea, a
zatim zalupio vrata. Abby se okrenula i stala između mene
i automobila, odgurnuvši me ramenom. „Koji je tebi kurac?
Prestani više!”
Porsche je zaškripao na parkiralištu. Iz džepa košulje
izvukao sam cigarete i zapalio jednu. „Sada možeš ući,
Mare.”
„Idemo, Abby.”
„Možeš li ostati, Abs?” rekao sam. Riječi su zvučale
suludo. Kako ih je samo Parker mogao izgovarati ozbiljnog
izraza lica. Abby je pokazala Americi da krene, a onda je
nevoljko pristala.
Gledao sam je na trenutak, pa povukao dim, dva.
Abby je prekrižila ruke. „Zašto si to napravio?”
„Zašto? Zato jer te drpao ispred moga stana!”
„Možda trenutačno živim kod tebe, ali ono što radim i s
kime, moja je stvar.”
Bacio sam cigaretu na zemlju.
„Zaslužuješ puno bolje od njega, Golube. Nemoj mu
dopustiti da te jebe u automobilu kao neku jadnicu s maturalne zabave.”
„Nisam imala namjeru seksati se s njim!”
Mahnuo sam rukom prema praznom mjestu gdje se
maloprije nalazio Parkerov automobil. „A što ste onda radili?”
„Ti se nikad nisi mazio s nekim, Travis? Nisi se nikad
zabavljao na taj način? Mazeći se, a da ipak ne odete predaleko?”
To je bilo nešto najgluplje što sam ikada čuo. „Koji je
smisao toga?” Poplavljela jaja i razočaranje. Baš zabavno.
„Ljudi koji hodaju ponekad se samo maze.”
„Prozori su bili zamagljeni, a auto se ljuljao... Kako sam mogao znati?”
„Možda me, za početak, ne bi trebao špijunirati!”
Špijunirati? Znala je da čujemo svaki automobil koji se
zaustavi ispred stana. I baš joj se mjesto pred mojim vratima učinilo odličnim za lizanje face frajeru kojeg ne podnosim? Razdražljivo sam protrljao obraze, trudeći se ostati smiren. „Ne mogu ovo više podnijeti, Golubice. Mislim da ću poludjeti.” „Ne možeš podnijeti što?”
„Ako budeš spavala s njim, ja to ne želim znati. Zaglavit
ću na dugogodišnjoj robiji ako saznam da te on... Ma!
Samo mi nemoj reći.”
„Travis”, bjesnjela je. „Ne mogu vjerovati da si to rekao! To je za mene ogroman korak!”
„To sve cure kažu!” „Ne mislim na droljice s kojima se ti družiš! Mislim na sebe!”
Spustila je ruku na grudi. „Ja nisam nikad... uf! Ma,
nema veze.” Napravila je nekoliko koraka, a ja sam je zgrabio za ruku i okrenuo prema sebi.
„Ti nisi nikad, što?” Čak i u ovakvom stanju, sinulo mi je što želi reći. „Čekaj. Ti si djevica?”
„Pa što?” vrisnula je, rumena u licu.
„Zato je America bila onako sigurna da nećeš otići pre-
daleko.”
„Imala sam samo jednog dečka tijekom sve četiri godine
srednje škole. On je bio mlad i ambiciozan, baptistički mini-
strant! Nikada se nije dogodilo...”
„Pa što se dogodilo nakon te dugotrajne apstinencije?”
„Želio je da se oženimo i ostanemo u... Kansasu. Ja
nisam.” Nisam mogao vjerovati u to što mi je ispričala. Ima skoro devetnaest godina, a još je djevica? To je u današnje doba nečuveno. Ne sjećam se da sam upoznao ijednu djevicu, još od početka srednje škole.
Obuhvatio sam joj lice rukama. „Djevica. Nikad ne bih
pogodio, pogotovo kad se sjetim kako si plesala u Crve-
nim...”
„Jako smiješno”, rekla je i krenula uz stepenice.
Pošao sam za njom, ali sam pao na jednu od stepenica.
Laktom sam udario u rub betonskog stubišta, ali nisam158
osjećao bol. Okrenuo sam se na leđa i počeo se histerično
smijati.
„Što to radiš? Ustaj!” rekla je i povukla me da se uspra-
vim. Oči su mi se zamaglile... i odjednom smo se našli na
Chaneyevom predavanju. Abby je sjedila na njegovom stolu
u nečemu što je nalikovalo maturalnoj haljini, a ja sam bio u boksericama. Prostorija je bila prazna i bio je ili sumrak ili zora.
„Ideš nekamo?” pitao sam, nimalo zabrinut zbog toga
što nisam odjeven.
Nasmijala se i nagnula da mi dotakne lice. „Ne. Ne idem
nikamo. Ostajem tu.”
„Obećavaš?” pitao sam i dodirnuo joj koljena. Raširio
sam joj noge, toliko da joj se zavučem među bedra.
„Na kraju krajeva, tvoja sam.”
Nisam bio sasvim siguran šta je time mislila, ali bacila
se na mene. Usne su joj putovale niz moj vrat i zatvorio
sam oči u potpunoj euforiji. Događalo mi se sve ono što
sam želio. Prstima mi je prelazila preko tijela i lagano sam uzdahnuo kad ih je zavukla u moje bokserice i stavila mi ruku na kurac.
I najjače uzbuđenje koje sam osjećao ranije, upravo je
zasjenjeno. Zavukao sam prste u njezinu kosu, spustio usne na njene i, ne gubeći vrijeme, milovao njezina usta jezikom.
Jedna od njezinih štikli pala je na pod, a ja sam pogledao dolje.
„Moram ići”, rekla je tužno.
„Zašto? Zar nisi rekla da nikamo ne ideš?”
Nasmiješila se.
„Potrudi se više.”
„Molim?”
„Potrudi se više”, ponovila je, dodirujući mi lice.
„Čekaj”, rekao sam, ne želeći da prestane. „Volim te,
Golubice.”
Polako sam treptao. Kad su mi se oči konačno usredo-
točile, prepoznao sam svoj ventilator na stropu. Tijelo me boljelo, a u glavi mi je tutnjalo sa svakim otkucajem srca. Iz hodnika do mene dopirao je Americin uzbuđeni, visoki glas. Za razliku od nje, Shepleyev duboki bas probijao se između Americinog i Abbynog.
Sklopio sam oči i utonuo u duboku depresiju. To je bio
samo san. Ništa od te sreće nije bilo stvarno. Protrljao sam lice i pokušao pronaći razlog da izvučem guzicu iz kreveta.
Kako god da sam se zabavio prethodne noći, nadao sam
se da je bilo vrijedno toga što sam se sad osjećao poput
zgnječenog mesa na dnu kante za otpatke.
Stopala su mi bila teška dok sam ih vukao po podu kako
bih podigao traperice, zgužvane u kutu. Navukao sam ih pa
oteturao do kuhinje, trzajući se od njihovih glasova.
„Vi ste jebeno preglasni”, rekao sam dok sam se zakop-
čavao.
„Oprosti”, rekla je Abby, jedva me gledajući. Nema sum-
nje da sam prethodne večeri učinio nešto glupo što ju je
osramotilo.
„Tko mi je uopće sinoć dopustio da toliko pijem?”
Americino lice se zgrčilo od gadljivosti.
„Sam si sebi dopustio. Otišao si i kupio cugu kad je
Abby izašla s Parkerom, a onda si sve to popio prije no što se vratila.“
Sjećanje mi se vraćalo u nekim zbrkanim dijelovima.
Abby je otišla s Parkerom. Bio sam u depresiji. Otišao sam u trgovinu s Americom.
„Jebote”, rekao sam, odmahujući glavom. „Je li ti bilo
zabavno?” pitao sam Abby.
Obrazi su joj se zacrvenjeli.
O, sranje. Gore je nego što sam mislio.
„Čekaj. Ti to ozbiljno?” upitala je.
„Zašto?” odvratio sam, ali zažalio sam čim sam to izgo-
vorio.
America je zahihotala, očito zapanjena mojim gubitkom
pamćenja. „Izvukao si je iz Parkerovog auta, potpuno si
pomahnitao kad si ih vidio kako se maze kao neki srednjoškolci. Zamaglili su stakla i sve ostalo!”
Trudio sam se prisjetiti što sam najbolje mogao. Maženje
mi nije zvučalo poznato, ali ljubomora jest.
Abby je izgledala kao da će poludjeti, pa sam ustuknuo
od njezinog pogleda.
„Ljutiš li se jako?” upitao sam je, očekujući da mi pištavi prasak probije ionako bolnu glavu.
Bijesno je odjurila do spavaće sobe, a ja sam pošao za
njom i tiho zatvorio vrata za nama.
Okrenula se. Izraz lica bio joj je drugačiji nego ranije.
Nisam bio siguran kako da ga protumačim.
„Sjećaš li se ičega što si mi sinoć rekao?” upitala me.
„Ne. Zašto? Jesam li bio bezobrazan prema tebi?”
„Ne, nisi bio bezobrazan prema meni! Ti... mi...” Prekrila je oči rukama.
Kad je podigla ruku, novi, blistavi komad nakita pao joj
je niz podlakticu i privukao moj pogled. „Otkud ti ovo?”
upitao sam i uhvatio je za zglob.
„Moje je“, rekla je i odmaknula se.
„Nisam to prije vidio. Izgleda novo.”
„Pa i jest.”
„Otkuda ti?”
„Parker mi ju je dao prije petnaestak minuta”, odgovo-
rila je. U meni je ključao bijes. Osjetio sam potrebu da nešto udarim kako bih se osjećao bolje. „Koji kurac taj kreten ima raditi ovdje? Je li prespavao tu?”
Prekrižila je ruke, nimalo zbunjena. „Otišao mi je jutros
kupiti rođendanski poklon i maloprije ga je donio.”
„Još ti nije rođendan.” Bijes je ključao u meni, ali činjenica da nije bila nimalo zastrašena, obuzdavala me.
„Nije mogao čekati”, rekla je i podigla bradu.
„Nije ni čudo da sam te morao izvlačiti iz auta, čini se
kao da ste...” Zašutio sam i stisnuo usne da ne izgovorim
ostatak. Nije bilo vrijeme da izbljujem riječi koje ne bih mogao povući.
„Što? Kao da smo što?”
Zaškripao sam zubima. „Ništa. Samo sam bijesan i htio
sam reći nešto usrano, što zapravo ne mislim.”
„Prije te ništa nije sprečavalo.”
„Znam. Radim na tome”, rekao sam i krenuo prema vra-
tima. „Pustit ću te da se odjeneš.”
Kad sam uhvatio kvaku, presjekao me bol od lakta naviše.
Dotaknuo sam ruku i opet me zaboljelo. Kad sam podi-
gao rukav, otkrio sam ono na što sam sumnjao: svježu
modricu. Misli su mi letjele u pokušaju da se sjetim što se dogodilo, i sjetio sam se kako mi je Abby rekla da je djevica,
sjetio sam se svog pada, smijeha, njezine pomoći pri svlačenju... Pa riječi da sam ja... O Bože.
„Sinoć sam pao na stepenicama. A ti si mi pomogla da
dođem do kreveta... ”, rekao sam i zakoračio prema njoj.
Sijevnulo mi je sjećanje na to kako sam se zaletio na nju dok
je, polugola, stajala ispred ormara. Zamalo sam je poševio
i oduzeo joj nevinost, posve pijan. Od same pomisli na ono što se moglo dogoditi, posramio sam se prvi put... dosad.
„Ništa se nije dogodilo”, rekla je, naglašeno odmahujući
glavom.
Zgrčio sam se.
„Zamaglili ste prozore Parkerova auta, a onda sam te
izvukao i pokušao...” Želio sam izbaciti to sjećanje iz glave.
Bilo mi je mučno. Srećom, zaustavio sam se, ionako oduzet
od alkohola, ali što da nisam? Nije zaslužila da joj prvi put bude tako ni s kim, a kamoli sa mnom. Čovječe. Neko vrijeme sam stvarno mislio da sam se promijenio. Trebali su
mi samo boca viskija i riječ ‘djevica’ da ponovo postanem
kreten.
Okrenuo sam se ka vratima i uhvatio za kvaku. „Posta-
jem jebeni psihopat zbog tebe, Golube”, zarežao sam preko
ramena. „Jednostavno nisam u stanju normalno misliti kad
god sam u tvojoj blizini.”
„Znači, ja sam kriva?”
Okrenuo sam se. Pogled mi je pao s njenog lica na kućni
ogrtač, na noge, pa na stopala, a onda se vratio na njezine oči. „Ne znam. Pamćenje mi je pomalo mutno... ali ne sjećam se da si rekla ne.”
Krenula je prema meni. U početku je izgledalo kao da se
sprema nasrnuti na mene, ali lice joj se smekšalo a ramena
opustila. „Što želiš da kažem, Travis?”
Pogledao sam u narukvicu, pa ponovo u nju. „Čekaj!
Nadala si se da se neću sjetiti?”
„Ne! Bila sam ljutita jer si zaboravio!”
Uopće mi nije bila jasna.
„Zašto?“
„Zato što bih... Da smo... a ti se nisi... Ne znam zašto!
Jednostavno sam bila...”
Samo što nije priznala. Morala je. Bila je ljutita na mene
zato što je bila spremna pokloniti mi svoju nevinost, a ja se
nisam sjećao što se dogodilo. To je to. To je bio moj trenutak.
Konačno ćemo riješiti naša sranja, ali vrijeme mi je istjecalo.
Shepley bi mogao naletjeti svakog trenutka i pozvati Abby
da ide s Americom u nabavku za tulum.
Pošao sam prema njoj i zastao na udaljenosti od nekoli-
ko centimetara. Rukama sam joj obuhvatio lice. „Što mi to
radimo, Golube?”
Pogled joj je krenuo od mog struka i lagano se podigao
do očiju.
„Reci ti meni.”
Lice joj je postalo bezizražajno, kao da priznaje da bi joj duboki osjećaji prema meni srušili čitav sustav.
Kucanje na vratima me razljutilo, ali sam ostao usredo-
točen.
„Abby?” pozvao je Shepley. „Mare ide u nabavku; rekla
mi je da te pitam želiš li poći s njom.”
„Golube?” Zagledao sam joj se u oči.
„Da”, viknula je Shepleyu. „I ja moram obaviti neke
stvari.”
„U redu, ona je spremna, može krenuti kad ti budeš
gotova”, odgovorio je i koraci su mu se udaljili hodnikom.
„Golube“, nastavio sam, u očajničkoj želji da ne odusta-
nem.
Uzmaknula je nekoliko koraka, izvukla neke stvari iz
ormara i provukla se pored mene. „Možemo li o ovome
razgovarati kasnije? Danas imam puno posla.”
„Naravno”, razočarano sam pristao.
Ovaj, i još mnogo drugih zanimljivih besteselera potražite u Fokusu!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati