Dnevnik gradske cure: 365 je prošlo dana, bez tebe bolje saaam

Dnevnik gradske cure: 365 je prošlo dana, bez tebe bolje saaam

Foto: Šime Eškinja, Ilustracija Index

SRETAN rođendan. Prvo, mojoj mami. Pedeset i sedam godina, i svaki vikend na Jarunu rola 24km. Pleše salsu. Pjeva u 3 zbora. I svejedno svaki dan stigne skuhat ručak kad dođe s posla, da bi mog brata koji previše radi dočekalo toplo jelo.

I sretan rođendan mojoj kolumni.

Znam da sam u ovoj kolumni obećala nastavak Janeza od prošlog puta, čak mi se javilo i dosta cura koje su me pitale gdje sam pobogu pronašla zgodnog slovenca, ali roćkas je roćkas, (ili ročkas, kažu da se može pisat na oba načina). Od prvog roćkasa je prošlo novih 365 dana. Pedeset i dva nova tjedna. Pedeset i dvije tisuće eura novih honorara zajebavam se nismo u Europskom parlamentu. Btw super mi je kako smo u nedjelju gledali kako se ljudi sa plaćom od 3 tisuće eura bore za plaću od 8 tisuća eura. Rekla bih parada šupaka, ali neću, jer sam pristojna i Sanader nije bio.

U zadnjih godinu dana sam naučila puno. Naučila sam na japanskom reć da ne razumijem japanski. 日本語を話しません。Naučila sam da volim Mojito, što i nije neko znanje za pohvalit se, ali je životno znanje o alkoholima koje voliš, što isto nije za bacit. Naučila sam se tuširat plastičnim vrčevima, jer moj stanodavac u Londonu nije smatrao potrebnim naglasit da nema tuš u kadi (truestory). Naučila sam da postoji Željka Markić.

Ali najviše sam naučila upravo u prošlom tjednu. Za početak, u ponedjeljak sam naučila da, kad šalješ pomoć nekom u Slavoniju, moraš napisat slovo H na proizvod, da se, kako kaže moja kolegica s posla, "ne bi ponovio Kerum." Prije 2 tjedna nisam ni znala za to slovo H.

Naučila sam da će se u ovakvim situacijama neki ljudi, koji ne bi pomogli vlastitoj mami ponijet vrećice s placa, gurati u prve redove, slikati selfije i sve lijepiti na Fejs, da svi vide kako su veliki. Naučila sam i to da me to jako živcira. Toliko jako da sam napisala hejterski status o njima. A onda sam od drugih, u komentarima naučila da nije bitno tko pomaže zbog slike, tko pomaže jer misli da mora i tko pomaže jer to stvarno osjeća kao svoju moralnu obvezu - bitno je da pomaže.

I fakat. Ak se slikaš, možda 5 tvojih frendova na Fejsu kaže: "Jebote, idem i ja, kaj čekam?" Ak se sto ljudi slika, to je već 500 ljudi na nasipu. To je više nego na Dinamovoj utakmici. I tko sam ja da ti kažem kaj ćeš TI radit dok pomažeš i da razmišljam zašto je tvoja slika na Fejsu? Tamo si, radiš nešto, to je početak i kraj priče. I ok je da se vidi tko pomaže. Ak mogu stavit na Fejs da jedem triple bacon cheese u centru,  slikat Mojito iz 9 kuteva i za to dobit 500 lajkova, zašto da ne slikam kak pomažem? Skriveni motiv ili ne, ne ide nikom na dušu osim tebi. U današnje vrijeme, zapravo je kul vidjeti tko pomaže.

Još važnije od toga, bitno je vidjeti tko NE pomaže. A imaš ih. Evo najgluplji mogući primjer: Je li normalno da moj prijatelj Domen, glumac u Sloveniji, prihode od svoje sljedeće predstave daje žrtvama poplava, znači Domen, iz Slovenije (koji je btw isto zgodan Slovenac), a u isto vrijeme za Željku Markić čuješ manje nego za Claudiu Beni?

Zato je dobro slikat tko pomaže. Ko na celeb partyu. Vidiš tko je došo, i vidiš tko nije došo. Kaj misliš, koliko obitelji stane u Žacovo palačoidno odmorište tam kod Dubrovnika ili gdjeveć? Ovo čak ni nema veze s mojim neslaganjem sa Žacovim teorijama, ovo ima veze sa zdravim razumom. Ili se obitelj spašava samo za novce i PR? Koliko je Slavonaca primila/pomogla Žac? Ta jedna koja je pričala o obitelji i spašavanju iste više nego Mišo Kovač o samom sebi? Koja može udomit barem jednu slavonsku obitelj? Slavonsku obitelj koja bi nju, da je situacija obrnuta, ne samo primila, nego i ugostila, natrpala kulenom, rakijom i snovima o toplom čobancu kojih se ne bi mogla riješit još mjesecima. Al sad, kad obitelj nema ni za kemijsku kojom zaokružiš "ZA", fuck them, odjebat ćemo šljivovicu i preć na bisku.

I kad to vidiš,  onda te više ni ne živciraju PR fotke na kojima prosci s naslovnica ljube bebe ko da je Election week u House of cards, ni ljudi koji se check-inaju na nasipu - barem su tamo.

Naučila sam i da Milanović treba novu izjavu, jer ima uzorak, gle:
Nakon Nadana Vidoševića: Ja ću inzistirati na detaljnoj istrazi da vidimo kako je do toga došlo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Nakon Lovrić-Merzel: Ja ću inzistirati na detaljnoj istrazi da vidimo kako je do toga došlo.

Nakon Linića: Ja ću inzistirati na detaljnoj istrazi da vidimo kako je do toga došlo.

Poplave: Ja ću inzistirati na detaljnoj istrazi da vidimo kako je do toga došlo.

Tko ti je pisao tekst, Asaf Avidan?

Naučila sam da jedna kutija za cipele može mobilizirat cijelu Hrvatsku, i bit vrhunac nečijeg dana. Dana žene koja ju šalje, i one koja ju prima. Zbog te kutije imam i novu prijateljicu. Ne znam kak se zove, ali znam da je jedna moja "ženska kutija" u njenim rukama i da možda čita knjigu sam joj poslala. I na knjigu sam napisala H, jer nikad ne znaš kad će Kerumu past na pamet da otvori knjižaru. Naučila sam i da ima ljudi koji će popljuvat svaku ideju, pa čak i ideju o kutiji u koju žene stavljaju ženske potrepštine i šalju ih drugim ženama. Naučila sam (upravo sad)  i da na internetima postoji rasprava koju vode "Mrzitelji cheesecakea", u kojoj opisuju koliko jako i intenzivno mrze čizkejk, tak da očito postoje ljudi koji mrze i mekane peseke i gumene bombone i duge i SVE što je lijepo.

Naučila sam da postoje ljudi koji govore stvari tipa: "Šta šeraš obavijesti što treba donijeti i kamo, moja kuma je bila BAŠ na terenu a ja sam zvao onaj broj i to dvaput a ti šeraš što da se donese" - jer je za neke "ja sam bolje od tebe pomogao Slavoncima" jedini način da se osjete živima. I nek je - ak će on više pomoći samo zato da bi se mogao pohvalit da je najviše pomogao, by all means, pomaži bolje od mene.

Naučila sam i da postoje šupci koji ukradu stvari za humanitarnu pomoć i spreme ih u crnog Merđu jer eto, benzin je skup a vlasnik jeftin. I da ga oni koji ga presretnu ne mogu uhitit, jer "humanitarna pomoć nije ničije vlasništvo što znači da ovo nije krađa." Znam da zvuči naivno, ali mislila sam da je nemoguće da postoje i takvi ljudi. Al kao što grupa mrzitelja čizkejka dokazuje, sve je moguće.

I najvažnije od svega - naučila sam da se ne treba zamarat tim šupcima. Ružna mi je ta riječ, zvuči vulgarno. Eshoulsi. To je bolje. Čemu se zamarat eshoulsima? Tebi neće bit bolje jer se zamaraš, eshoul neće prestat bit eshoul jer se ti zamaraš, što znači da samo trošiš energiju na gluposti.  Bivši dečko, šef, bilotko - ne treba se zamarat, ni tražit isprike. "Možda on inače nije šupak, ali se samo pod kutem od 45 čini ko da je, čekat ću dok se ne vrati na nulu."

Naučila sam da se u životu najbolje maknut od šupka, a ne muku mučit kako da od govna napraviš pitu koja ne smrdi.

Znaš zašto? Jer te sutra može potopit Sava.  I onda, kad sjediš bez ičega, onda je tak svejedno. Al kad već sjediš mokar, bolje je ne sjedit pored šupka . Sad ovu prethodnu rečenicu pogledaj ponovno, ali umjesto da ju  čitaš, otpjevaj ju ko Gibonni. Jelda da zvuči pametnije i dublje?

Kam idem s ovim? Ne znam, ko Plan 21. Mislim da je ono što želim reć sljedeće: U svijetu od 7 milijuna ljudi (zajebavam se, forumašu, jel ti srce malo poskočilo od radosti?)… U svijetu od 7 milijardi ljudi,  naletit ćeš na Žacoidne eshoule sto puta. I sto puta ćeš se naživcirat.  Ali naletit ćeš i na ljude ko što je mali Ivan - dečko kojeg sam upoznala u subotu. Ima 3 godine, i u kamion za Slavoniju je stavio svoju najdražu igračku, za nekog tko je ostao bez svoje. I onda skužiš da je svijet puno ljepši kad obraćaš manje pažnje na Žacove ovog svijeta, a više pažnje na Ivane. I kak kaže moj frend Mate: Za svaku minutu ljutnje, gubiš 60 sekundi sreće.

Enivej, sretan roć/čkas mojoj kolumni, sljedeći tjedan stiže prava, vesela, rođendanska s poklonima i tortama i srećom. Za uvid u sadržaj i sočne detalje nazovi 060 90 11.

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara