Dnevnik gradske cure: Kako sam upoznala slovenskog Vucu
Foto: Šime Eškinja, Ilustracija Index
PRIJE kurvi i janjetine, ajmo - 060 90 11. To ti je jedna kava manje. Hvala ti, super si. Možemo počet.
Bila sam na dejtu prošli tjedan. Ne na normalnom dejtu,bila sam na onom dejtu kad ti frendica kaže da zna jednog super tipa koji bi ti baš pasao jer ti voliš sir i on voli sir, i inače ste full slični po raznim sličnostima, tipa gasite kompjuter na shut down i jedete hranu na usta - takav dejt. U Sloveniji (jer zašto bi nešto bilo jednostavno, kad može bit u Sloveniji?)
Inače ne pristajem na takve pizdarije, ali taman se potrefilo da sam u razmaku od nekoliko dana saznala za dvije trudnoće u mojoj obitelji, a kad tak nešto saznaš, jajnici ti počnu šaptat ideje tipa: "Ajde, izađi van i oplemeni nas prije nego što se nepovratno posušimo."
I pristanem ja na dejt. Realno, u tjednu u kojem em saznaš za Katalenićevu stvar na engleskom (kojoj smo, btw utrostručili viewove na Youtubeu, to je grijeh koji svi nosimo na duši), em sestra od Bijonse prebije Đej zija u liftu dok se Bijonse tudleft tudlefta i pazi na haljinu, em skužiš da Minea, I.Bee i Ella imaju novu pjesmu o ljetu - u tom tjednu ti se ne čini sasvim neizglednim da ću i ja napokon upoznat muškarca svojih snova i odjahat s njim u suton, pa makar bio Slovenac. Ali, kao što Grumpy cat voli reć: NO.
Znaš ono kad dugo slušaš o nekom frajeru koji je "savršen za tebe", i opisuju ti ga s toliko žara u očima da očekuješ da će pred tebe doć tamnoputi princ sa sabljom i prstima koji se pretvaraju u samo-regenerirajuće ćevape (to bi bio najbolji X-Man) i da ćete s njegovim letećim konjem preskočit par dimenzija, odletjet u magični Disney svijet ili Maribor i živjet sretno do kraja života? E, to.
Inače ne dođe. Nikad. Već sam navikla na sranje. Uvijek ga opisuju kao visokog, tamnoputog surfera sa poludugom kosom i osmjehom od kojeg pucaju himeni, i uvijek se nadaš da će stvarno doć… A onda se pojavi tip koji izgleda ko da prodaje burek i pištolje u Vodicama. To čak nije toliki problem samo po sebi, ali od ovog koji se meni pojavi ne bi kupio ni burek, ni pištolj, ni samoglasnik na Kolu sreće.
Ok, činjenica je da ja imam specifičan ukus, i postoje bivši u mom životu zbog kojih više NIKAD, IKAD ne smijem kritizirat IČIJI stil oblačenja. Tipa, da sad vidim Sinišu Cmrka u trokutastom bikiniju na ananasiće i pelenama s portretom divikoze, još uvijek bi mogla reć: "Imam bivšeg koji se gore oblačio." Ne bi smjela prigovarat, i znam da je stil oblačenja osobna stvar, ko i herpes, ali jel se možemo dogovorit da na dejt, barem ne na prvi, ne obučeš premalu rozu lakost majicu kroz koju ti vidim cicice?
Ak se ja mogu počešljat, možeš i ti sakrit mušku dojku, a ne da cijelo vrijeme teško pratim razgovor jer tvoja mliječna žlijezda viri ispod krokodila i gleda me kroz čašu?
To je priča uvijek do sad. Ak nije rozi lakost. Nađe se neka krunica oko vrata ili tetovaža na listu koja predstavlja kineski znak za tribal. Jednom mi se pojavio tip u trapez hlačama (ono kad misliš da je skrivena kamera, a nije) i špic papku, i kad je vidio da mu gledam u cipele, rekao je: "To nam je za poslije, ak odlučimo izać van…" - di me planiraš izvest, u lunapark u Jugoslaviju? Realno, ne smeta mi tak jako kaj imaš na sebi, karikiram - ak si super tip, briga me jesi li modno osviješten ili ne. Na Milanovića možeš stavit najbolja odijela, i isti je k. Nije važno kaj imaš na sebi, važan je kompost koji imaš ili nemaš u duši. Ak je tip dobar, pretrpiš i lakost i dojku i krunicu. Ak nije dobar, sve ti smeta još više.
Ali ovaj put je došao super tip. Baš onakav kakvog zamišljaš. Zgodan, okupan suncem, hodajući lubrikant od čovjeka. Toliko zgodan da ti dođe da mu odeš ošamarit mamu jer ga je predobro napravila. Skoro mu i oprostiš što je Slovenac. I što se zove Janez. Fakat se zove Janez.
Uglavnom, Janez stiže. Prihaja. Sjeda u kafić. Ja već sjedim. Sjedimo. I dobro nam ide. Ne sjedenje, nego razgovor. Fakat dobro. Meni inače nejde dobro na spoju, ne kad mi se netko sviđa. Tad mi slučajno ispadne kapljica sline na stol i onda, umjesto da skrenem pozornost na nešto drugo i glumim da nisam pljunula na stol, kažem: "E, ja sam sad pljunula na stol. Ovdje tu. Slučajno, haha. Malo samo. Nisi ni vidio. Jer je bilo neprimjetno haha. Ja tebi ovo nisam morala ni reć, ali volim iskrenost. To je dobra kvaliteta. Sad ću pobrisat. Evo, ovo je bio dobar razgovor." Ovo se stvarno dogodilo.
Ali s Janezom je bilo drugačije. Sviđa mi se, i nisam rekla ništa glupo. To je čudnije od Conchite. Fakat mi se sviđa. Ima sve zube. Ima osobnu. I imamo tema za razgovor - on voli Mojito, ja volim Mojito, on voli knjige, ja volim knjige, on je bio na Baliju, ja sam Guglala Bali - meč mejd in heven. Baš ono, dođe ti da mu se usidriš na duši i budeš njegova plima i oseka (brijem da imam kronični Gibonnitis).
I onda se sve zasere. Uvijek se zasere kad najmanje očekuješ. U jednoj rečenici, od potencijalnog Picassa napraviš govno.
Sjedila sam okrenuta prema suncu, puštala da me ljubljanski povjetarac šamara po obrazima, i maštala o tome kak će nam se zvat djeca (šalim se, tek je prvi spoj, ali generalno, Mojca i Aleš), i taman u tom idiličnom trenutku, on postavi pitanje: "Pušiš?" - trik pitanje. Trik za moj mozak koji je u blizini tako zgodnog tipa jednako funkcionalan kao komad sira.
Mogla sam reć ne. Mogla sam. Nije komplicirano. Ko Grumpy cat, ko Žac Markić zdravom razumu, ko Katalenićeva karijera Kataleniću: NE. Mogla sam. Da jesam, sljedeći vikend bi možda pili slovenske sokove na Bledu, slušali Niku Zorjan i ljubili se na deželskim proplancima. Ali moj sir od mozga je imao ideju: "Ajde budi drugačija. Budi smiješna. Otkačena. Humoristična." Prfuknjena (to je slovenski izraz za ne znam šta, ali evo ga). Ja i moj sir, sad ćemo ti odgovorit na pitanje, ja i moj sir ćemo ti odgovorit full jako.
"Pušiš?" - pita on mene na prekrasnom slovensko-hrvatskom, i ja mu, na šaljivom, prekrasnom hrvatsko-slovenskom odgovorim: "Za 300 eura." Ahaha-HA?
Na skali od 1 do Tony Centinski, ta fora je full glupa. Naravno da je glupa. Trash. Glupa. Šugava. To je sasvim jasno svakome tko ima IQ veći od kišne gliste, ali kad se dijelio IQ, Janez je očito stajao u redu sa ona dva maturanta koja su na norijadi bacila fotografa u Manduševac.
Većina ljudi bi na tu foru reagirala baš tako - kao na glupu foru nervozne djevojke koja ima sir u glavi i odvikla se od spojeva sa muškarcima koji imaju sve kutnjake i hlače na obje noge, ali Janez je tu foru shvatio kao poziv na dugački, slovensko-hrvatski monolog o mojoj duši. I shit you not, prošli tjedan sam u Ljubljani pola sata slušala predavanje o ulozi žena u društvu i "kaj bi mi žene trebale".
Prepričam ga u sljedećoj kolumni, jer sam se u ovoj zalaufala previše, a moj prijatelj Janez mi je između ostalog rekao da današnje žene imaju previše slobode kad pričaju, true story.
Ukratko - u 2014. sam bila na spoju sa likom koji misli da žene moraju bit u kuhinji. Dođe ti milo kad vidiš Vucu nakon toga.
Čujemo se sljedeći tjedan - 060 90 11 (to se rimuje).
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati