Foto: Ilustracija Index

LJETO osim glupih komaraca, vrućine i smrada u tramvaju donosi još jednu, meni jako iritantnu pojavu: Prekide. Ako ovo nikada niste doživjele, smatrajte se sretnima, jer mnogim tipovima baš u ovim mjesecima narastu ogromna jaja, koja su savršen sastojak u njihovom ljetnom receptu za uživanje na moru - bez cure. To se dogodilo i mojoj frendici Marini: Njen donedavno savršeni plan u kojem cijelo ljeto uživa u naručju svog dečka srušio se brže od njujorških Twinsa. Njegova izlika: “Mislim da nam treba malo odvojenog vremena, da shvatimo što želimo“ - drugim riječima, “Idem probat zbarit sve što hoda i ima sisu, pa ako do kraja ljeta ne pronađem adekvatnu zamjenu za tebe, reći ću ti da sam shvatio što želim, ljubavi. Ne moraš me čekati, ali čekaj me“. Umjesto subotnjeg izlaska, pozvana sam kod nje na misu zadušnicu za njenu propalu ljubav.

Volim te, ali...

Kada je moj prvi dečko prekinuo sa mnom, nisam se bila u stanju izvući iz kreveta tjedan dana. Svaka pjesma na radiju (bilo da je riječ o ljubavnoj pjesmi ili reklami za Podravka juhe), podsjećala me na njega i na činjenicu da više nismo zajedno. Mama me pokušavala uvjeriti da će sve to brzo proći, ali ja sam, sa svojih 17 i pol godina, bila uvjerena da je u svemiru nastala pukotina zbog koje više ništa neće biti isto. Par mjeseci nakon njega, pronašla sam novog dečka i sve je opet bilo u redu. Deset godina nakon prvog srcedrapajućeg prekida, postala sam stručnjak za prebolijevanje pukotina u svemiru. Prije 6 godina je i moj plan za ljeto bio sličan Marininom: Moj najbolji dečko na svijetu i ja ćemo, čim riješim neke ispite, provesti cijelo ljeto na moru. Mala jedrilica koju je kupio imala je 6 metara, izgledala je kao da ju je netko 9 puta potopio i sigurna sam da se prosječna hrvatska sponzoruša ne bi niti popišala na nju, ali meni je bila raj na Zemlji. Ponuda za posao koju sam nedavno prije dobila nije me zanimala, jer niti jedan sezonski posao ne može konkurirati mom super planu. Kada je došao u Zagreb da se dogovorimo oko detalja (živio je na moru), umjesto plana za zajedničko ljeto, dobila sam govor o prolaznosti vremena, našoj nekompatibilnosti (jer, po njegovim riječima, ja ću biti fakultetski obrazovana, a on nikada neće, što je njemu ogroman problem) i hrpu isprika zašto je stvarno bolje da prekinemo. Grcajući u suzama, iz haustora sam ga gledala kako sjeda u auto i odlazi, a čim se njegov Yugo izgubio iz mog vidokruga, okrenula sam broj frenda koji mi je ponudio posao. Pet minuta poslije, imala sam novi plan za ljeto: Ako već neću gledati zalaske sunca sa svojim dečkom, radit ću u bircu na moru. Umjesto minusa na računu, na kraju ljeta imala sam hrpu para koje sam uložila u dionice.

Prekidi su zakon!

Oduševljena vlastitim otkrićem da svijet ne staje kada prekineš s nekim, počela sam primjenjivati novu taktiku: Svaki put kada prekinem s nekim, napravit ću nešto za sebe. Posao na moru bio je samo početak. Stvar je toliko logična da je sramota da ju više cura ne prakticira: Ako već izlazim iz jedne veze, zašto u slijedeću ne bih ušla bolja i pametnija? S vremenom sam se počela veseliti prekidima, jer se, iako to izbjegavam, u vezi ipak više bavim svojim dečkom nego samom sobom. Novi prekid tretiram kao priliku da unaprijedim svoj hardware ili software: Nakon jednog sam krenula u teretanu, nakon jednog upisala tečaj francuskog, a jedan od mojih najdražih prekida bio je onaj kada sam, s novcem prodanih dionica, kupila klavir. Sada, kada sretnem nekog bivšeg, mogu mu odsvirati pjesmu, reći mu da odjebe na francuskom i pustiti ga da mi bulji u istesanu guzu dok odlazim. Ispričavam se industrijo maramica, ali na meni nećete zarađivati. Marina je s druge strane, vaš savršeni klijent.

Adele, Carrie i ostale plačipičke

Nemojte misliti da ne plačem zbog svojih propalih veza, jer nije tako. Mislim da svaka veza zaslužuje biti oplakana, koliko god duga ili kratka bila. Ovo što ja radim moglo bi se nazvati projektom racionalizacije potrošnje suza (za mog bivšeg bez fakulteta: manje plačem). Kada prekinem s nekim, uzmem si jedan dan: Ako smo prekinuli u subotu navečer, u nedjelju ću biti tužna, plakati, prisjećati se lijepih trenutaka, jesti sladoled i ponašati se kao prava povrijeđena cura. U ponedjeljak suza više nema. Možda zvuči darwinovski, ali moj instinkt za preživljavanje mi ne dopušta da se zabijam u bazen vlastitih suza i žalim za budućnosti koje neće biti. Jednako kao što neću danima plakati zbog sladoleda koji mi je pao na pod, neću cmoljiti nad svojom nesretnom sudbinom jer se jedan tip odlučio na neku drugu opciju. Cure koje cmizdre podsjećaju me na vjernike: Ljudi koji bi radije vjerovali da će se, ako se zabiju u zgradu punu istomišljenika, njihovi problemi sami od sebe magično riješiti. Nada je uvijek dvosjekli mač jer, iako pomaže da se ne osjećamo kao govna, često znači i da se iz vlastitih govana nećemo potruditi izvući sami. Zbog toga nakon prekida ne slušam Adele, ne poistovjećujem se sa Carrie Bradshaw koja nas je naučila da je histeriziranje oko ljubavi jedini način preživljavanja, i ne pokušavam statusima i pjesmama na Facebooku pokazati bivšem da je pogriješio i da će mu biti žao. Ima previše stvari koje još nisam naučila, da bih se zamarala jednim tipom s kojim stvari nisu funkcionirale. Svojim frendicama, pogotovo Marini, i svim ostalim ženama, savjetujem isto.

Prethodne kolumne Andree Andrasy pročitajte ovdje.