Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

ZNAŠ koja je najljepša stvar koju sam vidjela u ovih proteklih nekoliko dana? Bilo je puno kandidata. Makovnjača kojoj sam, čim je izašla iz pećnice viknula: "Izjest ću te ko hrđa dno čamca!" (jer sam romantična prema hrani). Kuhana šunka u kruhu s okusom svinjskih anđela, nježno položena pored narezanih rotkvica koje se rose po tanjuru. Mladi luk i hren koji te peckaju po jeziku, ko onaj prah koji smo kupovali ko djeca u Jugoslaviji, znaš onaj koji napravi fizzzzzz kad ga staviš u usta… pec pec, ali lijepo ti je. Bilo je puno kandidata, ali samo jedna stvar je Miss lijepih stvari ovog vikenda - izraz Massimovog lica dok na X Factoru sluša kandidatkinju koja pjeva pjesmu od Lidije Bačić. Ne može se to opisat riječima, ali otprilike ko da mu je netko namazao žlicu hrena na jaja i rekao: "Ako zadržiš smiješak na licu, dobit ćeš milijun dolara!" To je taj pogled. Ili je šunka ipak malo ljepša.

Najljepša stvar za mene ovog tjedna će biti to što sutra imam promociju knjige (kakav neprimjetan prijelaz, bravo Andrea!) Pravu promociju, ko oni "pravi" pisci i autori koji onda sjede u krugu s drugim "pravim" piscima i autorima i pričaju o knjizi dok uzvanici u "publici" glume da nisu na Fejsu na mobitelu i da je svejedno za kolko će doć torta. Veselim se, najviše zbog torte. Ova kolumna će bit kratka jer se moram fizički spremit za promociju -  brkovi se neće počupat sami, a čula sam da će bit lijepih dečkiju pa bi bilo glupo da na takav prekrasan dan izgledam ko ličko rukovanje.

Knjiga je na policama, sad je vrijeme da uživam u plodovima rada, tak su mi rekli ljudi koji govore poticajne stvari i pozitivne floskule. Smiješno je to, prije par godina nisam ni imala pojma da ću jednom imat kolumnu - danas imam cijelu knjigu na koju mogu napisat posvetu i reć da je to nešto što sam stvorila. Nisam to planirala, nisam oduvijek znala da to želim - samo se dogodilo. Tko zna, možda tak za par godina neočekivano postanem Massimova sekundarna supruga (ne znam kaj ovo znači, mislim da me šusa mak iz makovnjače). Možda za deset godina postanem Herbalajfovka i udomim mačke. Možda za 12 godina postanem submisivni ljubavnik od Josipa Katalenića. Nikad ne znaš, život je nepredvidiv, osim kad Jasmin Repeša daje izjavu.

"Kako je sve to krenulo, kako si uopće počela radit za Index, Andrea?" Drago mi je da pitaš, imaginarni prijatelju koji pita prikladna pitanja koja mi omogućavaju da počnem pričat o nekoj temi!

Besplatno. Počela sam radit besplatno. To preporučam svim studentima koji imaju mogućnosti (kažem mogućnosti jer je i volontiranje luksuz koji nemaju baš svi) - ja sam radila sezonske poslove, tu i tamo, a kad ne bi imala neki poslić, volontirala bi. Alternativa za mene kao studenticu je bilo da sjedim doma i gledam jel mi se netko javio na Myspaceu, tako da je volontiranje u svakom slučaju bolja opcija. Znam puno studenata koji imaju luksuz da MOGU volontirati, ali NE ŽELE: "Kaj ću ja radit besplatno, nek me izvole platit!" - naravno, treba te platit za rad, al se prvo izvoli dokazat. Ti si student i gluplji si nego što ćeš bit za 4 godine, a konkurencija glupana koji će za 4 godine bit pametniji je ogromna. Naravno da nećeš volontirat 7 godina, ali mjesec, dva, tri - ako imaš luksuz da možeš, probaj. Ako te počnu plaćati, super, ako te ne počnu plaćati, zahvališ se i izađeš iz priče pametniji. Win-win. Ja sam na početku volontirala i na radiju i na indexu, i vrlo brzo sam prestala radit besplatno. Naravno, bila sam okružena ljudima koji su govorili da sam glupa što volontiram, dok su oni sjedili na kavi i kukali kak te nitko danas neće zaposlit. Ak sjediš na kavi, sigurno neće. Volontiranje nikad nije glupo. Bolje je od sjedenja na kavi i kukanja da niš ne valja. Rijetko koja uspješna osoba je počela tako da je sjedila na kavi i čekala radno mjesto sa direktorskom pozicijom i službenim autom. Ponekad je upravo volontiranje način da zakoračiš u nešto u čemu se vidiš u budućnosti - ako imaš šansu radit što voliš, kreni, čak i ako je volonterski. Osim ak je prostitucija, onda si samo drolja i to ne baš pametna drolja.

Osim besplatno, za Index sam počela raditi i slučajno.

Bio je običan četvrtak - ja sam imala benefitnog prijatelja koji se zvao Petar, ali ćemo mu promijenit ime u Marko da ga nitko ne prepozna. Zapravo, za potrebe priče ćemo ga nazvat Sex Monkey, jer je to točniji opis situacije. Sex Monkey i ja smo imali dogovor za večer senzualnog gledanja i pričanja o sreći, ali kako to biva sa muškarcima koji imaju Playstation i novu igricu, otkazao je. Bila sam jako tužna jer sam obrijala noge uzalud, što nije mala stvar. Ono što je trebala biti prekrasna večer puna smijeha, ljubljenja i mediokritetnog seksa, pretvorila se u večer nejebice i čmrljenja na internetima, ili kako forumaši vole reć, svaki dan zauvijek. Sjećam se razočaranja koje je stiglo s njegovom porukom da ne može danas. Uništena večer, uništeno popodne, a baš sam se veselila. Nisam imala pojma da će mi to uništeno popodne promijenit život.

Kao i svaka normalna žena, utjehu sam otišla potražit na Facebooku. Tamo sam saznala 3 korisne informacije: Prvo, Marko je ručao ćevape i bili su jebeni (i u komentarima se posvađao sa 4 lika o tome gdje su ćevapi jebeniji - završilo je na svađi "Travno je glavno, Dugave su šugave" i gdje je tko bio '91). Drugo, Violeta je stavila spot od Bijonse, napisala da su svi muškarci svinje i da će ić u časne sestre i/ili lezbe. I treće, Matija Babić otvara novu sekciju Indexa za žene i traži prijedloge za ime. Ime za novi, ženski Index.

Prvo sam se nabrijala na to da ću smislit ime. Kakvo uništeno popodne, ovo je jebeno! Smislit ću ime,  to će bit super - jebeš Sex Monkeya koji ne može danas, ja ću bit kreator imena novog dijela Indexa. To je moja sudbina! To će bit moj doprinos čovječanstvu i rečenica s kojom ću se hvalit na svim društvenim događanjima: "Ja sam Andrea, i izmislila sam novo ime za novi dio Indexa za žene. Ja sam praktički novi Mark Zuckerberg" - i dok to izgovaram, ispred usta ću im stavit svoju ruku, na kojoj će bit mali pečatnjak koji će moć poljubit, kao znak poštovanja i iskazivanja da im je čast biti u društvu takvog inovatora. Da, to će bit super.

Poslala sam Matiji poruku u inbox i napisala samo dvije riječi: "Index Rouge." Odmah sam dobila odgovor: "Da! To je to! Hvala ti što postojiš, ti leptirasta vilo pametnih ideja, dopusti mi da ti poklonim nekoliko nekretnina i ugraviram tvoje ime u Mjesečevu sjenu!" To se nije dogodilo. Moj prijedlog je bio Windex (kao Women Index, kužiš, haha, kužiš #znamdajeužasno), što je glup prijedlog iz preko nekoliko razloga, a onaj najvažniji je taj da je Windex jedno od vodećih sredstava za čišćenje prozora na američkom tržištu.

A onda mi je sinula ideja: Idem poslat Matiji poruku da želim radit za taj novi Windex ili kako će se već zvat. Znam da u Hrvatskoj živi nemali broj ljudi s IQ-om kišne gliste koji vole vjerovat da se posao na Indexu (ili bilo gdje drugdje) dobiva na način da Matija (ili neki drugi šef) organizira kvartalno natjecanje u felaciju i da prva tri plasirana natjecatelja osvajaju šansu za volontiranje, ali na žalost, to  nije tako. Natječemo se svaka dva mjeseca. Ovo je sarkazam (čisto zbog kišne gliste). Sarkazam na stranu, sve je krenulo s porukom u inbox - to je ono kad u CV-u napišeš da si proaktivan.

Nisam osobno znala Matiju, samo sam ga stalkala na Fejsu i lajkala mu statuse, ali mislila sam si: Kaj imam za izgubit? Može mi ili ne odgovorit, ili me eventualno sterat u pm, ili mi reć da na žalost ne primaju nove zaposlenike, pogotovo ne ljude koji govore Windex. Složila sam mu poruku, koja je bila polu-kul i neobavezna, i predstavila se. Rekla sam da sam komičarka, da sam autor svojih nastupa, i da bih se voljela okušati u pisanju za Femdex (#svegoreigore). Nisam pisala da sam ambiciozna, dinamična i da volim timski rad, jer to pišu nekreativni idioti koji misle da će poslodavac uzet baš njihov CV u ruku i reć: "Da, treba nam jedan ambiciozan i dinamičan, to još nikad nismo vidjeli u CV-u." Nisam očekivala ništa, samo sam išla ispunit dan koji je Monkey ispraznio. Tad još nije postojao "Seen", pa nisam mogla znat jel vidio ili ne. Možda je vidio. Možda nije. Možda je vidio i neće odgovorit jer osjeća da sam pomislila "Windex." Izgleda da niš od toga, idem umakat tortilja čips u umak od vrhnja i slušat onu novu pjevačicu Adele za koju još nitko nije čuo.

Al Babić je odgovorio. ODGOVORIO JE! Pitao me jesam li dinamična. Nije. Rekao je da mu napišem par članaka, svoje viđenje kako bi to trebalo izgledat - i jesam. Rekao je da mu se sviđa. Ego mi je u tom trenutku bio toliko velik da sam, kad sam se pogledala u ogledalo, na sekundu vidjela Aleksandra Stankovića.

Pisala sam članke za Index negdje godinu dana, a onda je uletio još jedan posao. Prostitucija! Ne. Počela sam raditi na radiju. Kao prostitutka! Ne. Posao o kojem sam sanjala cijeli život. Prostitucija! (Sad je već glupo).

Kad su mi radio i Index postali previše, došla sam do svoje urednice Dine i rekla da više ne mogu i jedno i drugo, i da na žalost moram prestati pisati za Windex. Kad sam joj krenula pričat tužnu priču o tome kako je dan prekratak za sve moje želje i snove, srezala me i rekla: "Da, skužila sam da ti je teško. Onda ne moraš više pisati članke, ali voljela bih da počneš pisati kolumnu."

Rekla sam da neću. Nema šanse. Bilo me strah. Tko sam ja da pišem kolumnu? Svaki tjedan. SVAKI TJEDAN. Neću. Ne mogu. Neću bit dovoljno dobra. To nitko neće čitat.  Ili hoće, i vrijeđat će me. Ne želim. Ne želim. Evo, stvarno ne bi.

Ali pristala sam jer sam oduvijek htjela pisat kolumnu sam se bojala da će me Dina ubit ako kažem da neću. Dina je sitna i slatka, al ima taj neki pogled koji zna podsjećat na razrednicu u školi: "Ne moraš, al bit ću razočarana." I ne želiš ju razočarat jer se bojiš da ćeš dobit opasku u informativku života, a to ti ostaje zauvijek, ko tetovaža ili herpes. U stilu prave mlade dame, rekla sam: "Ko ga jebe" - i odlučila pokušat. Ja sam napisala prvi predložak, Dina je smislila ime, i sasvim slučajno, dobili smo Dnevnik gradske cure. Moju kolumnu, koju obožavam. Kolumnu zbog koje danas imam knjigu na koju mogu napisat posvetu.

Neki karijeru započnu preko kreveta - ja sam ju započela jer jedan dan nije bilo kreveta.
Ova kolumna je produkt jednog otkazanog spoja, slučajnog naleta na Babićev status na Fejsu i straha da me Dina ne ubije.

Zaključak: Za uspješnu karijeru potrebni su seks, strah i Matija Babić. Ovo zvuči ko ime nekog trilera.

Što ti ja zapravo želim reći ovime, zbunjeni čitatelju koji se pita kakav je to mak u mojoj makovnjači i zašto kolumna nije kratka iako sam rekla da će bit? Želim ti reć ono što ti je baka uvijek govorila, a to je da ti se sa svakim zatvorenim vratima otvori neki prozor. Jedan otkazani spoj ti može započet karijeru. Jedno volontiranje ti može otvorit vrata za puno plaćenih poslova. Jedno "ne" može bit uvod u nebrojeno puno "da." Al moraš pogledat di je prozor. Uništeno popodne je možda samo uništeno popodne, ali možda je i početak za prekrasne stvari o kojima nisi ni sanjao. Možda to još ne vidiš jer buljiš u zatvorena vrata. Nemoj buljit u zatvorena vrata i vikat tužne rečenice, okreni se i pronađi prozor. To ti želim reć.

Budi proaktivan, ne samo u generičkom CV-u nego i generalno. Otvaraj prozore. Prihvaćaj prilike, nikad ne znaš kam će te odvest nešto što je počelo kao zajebancija (#Kozjak). Ne moraš s 24 znat točno što želiš. Rijetko tko zna. Isprobavaj stvari. Postani submisivni ljubavnik od Josipa Katalenića. Volontiraj. (Još jednom, ne ako je prostitucija). Samo nemoj sjedit na kavi, čekat direktorsko mjesto i kukat kak stvari ne valjaju - ak to radiš, ni ti ne valjaš.

Đenja, idem depilirat prsa za promociju :*

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje!