Foto: Filip Dizdar, Ilustracija Index

IMAM ispit za točno tjedan dana, a kampanjac u meni jednostavno mi ne dopušta da učim. Moram pospremit sobu, da mi bude ljepša atmosfera za učenje - izgovor koji je vikend pretvorio u veliku akciju čišćenja. Što se više bliži datum ispita, imam sve manje izgovora za neučenje, a oni koji ostaju su sve apstraktniji: Moram posložit CD-e po abecedi, moram opet počet svirat klavir, baš sada, moram se naći sa svim zaboravljenim sestričnama koje nisam vidjela godinama, moram naučit radit jufku, jer nikad ne znaš kada ćeš upoznat zgodnog Bosanca kojeg ćeš htjet osvojit finim burekom, moram proučit jel se kaže jufka ili juvka, a na Googleu postoje obje opcije pa je najbolje da otputujem u Sarajevo i saznam iz prve ruke,moram defragmentirat disk i nadgledat postupak dok ne završi… Uglavnom, nemam fakultetsku diplomu, ali soba mi je uredna i kompjuter brz. U silnom pospremanju, pronašla sam svoj stari mobitel.

Memory lane

SMS poruka jučer je proslavila dvadeseti rođendan, a ja sam ga odlučila obilježiti čitanjem svojih starih poruka (jer je to bolja solucija od učenja). Mobitel koji sam pronašla je još iz doba kada su u Sloveniji bili tolari, kada je duckface postojao samo u Zoološkom vrtu, a poruke su bile praktički   jedini način komuniciranja među mladim zaljubljenim parovima (osim MySpacea, i kamena u prozor, što je moj bivši jednom pokupio iz filma, i razbio susjedov). Na njemu je ostala zabilježena cijela moja veza s jednim krasnim momkom, kojeg ćemo za potrebe priče nazvati Marko iako se zove Hrvoje, ali ne želim da zna da je riječ o njemu. Marko je bio "kreativan tip", a to najbolje pokazuje njegova romantična poruka koju mi je poslao za rođendan:

"Godine su lažne, one nisu važne
Ja te uvjeravam, godine su brojka,
Navečer kad dođeš doma čični mi na stojka!"

Znam, Shakespeare je goli stojko za Marka. Na stranu njegova pjesnička karijera, Marko je na početku bio genijalan s porukama. Dolazile su svaki dan, po nekoliko puta, bez posebnog razloga. Ujutro se javljao da mi poželi dobro jutro, do ručka sam već ponovno imala poruku u kojoj mi je govorio da misli na mene, popodne je provjeravao kada ćemo se vidjeti, a nakon što bih se vratila od njega, uvijek bi me dočekala poruka kojom je provjeravao jesam li sigurno stigla, i poželio mi laku noć. Dva mjeseca kasnije, poruke su se prorijedile ko sok na razrjeđivanje koji smo u osnovnoj školi dobivali na velikom odmoru.

Točka Kurcobola

Moja poruka "Di si?" s početka veze dobila je ovakav odgovor: "Ej ljubavi, evo me na faksu, još malo pa sam gotov, večeras te ne puštam doma, a di si tiiiii? Fališ mi… :*"  - tri mjeseca kasnije, ista poruka dobiva malo drugačiji odgovor: "Na faksu, zovem te poslije, pusa". Još malo kasnije: "Faks." Nakon godine dana veze, nema odgovora. Slično je bilo i sa njegovim pozivima na druženje: Prva dva mjeseca, svaka poruka je bila romantična i pomno osmišljena, kasnije barem slatka, a nakon nekih osam mjeseci, u većini bi poruka samo napisao: "Đido" - što bi možda bilo romantično da sam reper koji sjedi na prpici klu i žica za vopi, ovako je samo bilo loše. Pokušala sam u porukama pronaći točan trenutak u kojem je Hrvoje, pardon, Marko, izgubio interes, tj. dostignuo Točku Kurcobola - novi izraz koji sam smislila jer je i to bolje radit, nego otvorit knjigu i učit o pravim stvarima. Marko je prema Točki Kurcobola počeo gravitirati negdje nakon 3 mjeseca veze, kada je shvatio da ga volim. Duljina i angažiranost njegovih poruka bile su obrnuto proporcionalne duljini i angažiranosti mojih: Ako bi ja pisala slatke poruke, on bi se ponašao hladno, a kada se ja ne bih javljala, pretvarao se u najslađeg medu na svijetu. To je to: Čim je shvatio da me ima, na grafu učestalosti poruka njegov interes pada, a moj ostaje isti, s povremenim rastom. Sjećam se da sam u to vrijeme sanjala o dečku koji će mi slati poruke i biti angažiran barem upola koliko je Marko bio na početku veze.

Ili je stvar u percepciji?

I baš kad sam razmišljala kako je grozno kada ti dečko prestane slati lijepe poruke i počne ti se obraćati kao da mu je sasvim svejedno, dobila sam poruku od Doriana. Kratko i jasno: "Đido". Umjesto da se zgrozim na način na koji mi se dečko obraća, preko lica mi se razvukao teleći osmijeh. I tu je bila cijela istina: Uopće nije važno kakvu ti dečko poruku pošalje, važno je kako ju percipiraš. Dorianov "Đido" bio je najslađa stvar na svijetu. Sjetila sam se svog bivšeg, Marka, kojeg ćemo za potrebe priče zvati Hrvoje (jer mi se ne da razmišljat previše), koji je bio žena u našoj vezi. Prvo je sve išlo glatko, a nakon nekog vremena su počela pitanja: "Zbog čega mi nisi odgovorila na poruku?", "Zašto si napisala samo Vidimo se, bez smajlija na kraju?", "Zašto mi nisi poslala poruku za laku noć?" - Hrvoje je bio sve ono što sam htjela da Marko bude (jel još netko ima problem s praćenjem imena?), a ipak, nakon 6 mjeseci, došla sam na nepovratnu Točku Kurcobola. Njegova poruka "Di si" u meni je budila agresiju, a s vremenom se i poruka "Đido" činila predobrom za njega. Kada mi je poslao poruku u kojoj piše "Fališ mi", nisam se raznježila, naživcirala sam se jer sam se osjećala kao da me guši. Izgleda da s porukama nikad ne možeš na zelenu granu.

Dvostruki standardi

Žene očito imaju problem s porukama. Imam frendicu koja je prošlog dečka ostavila jer joj se nije javio prije spavanja, a pretprošlog jer joj se stalno javljao prije spavanja. Poanta je valjda u tome da pronađeš nekoga tko je jednako udaljen od Točke Kurcobola kao i ti. Ako nas oboje skoro boli briga ili smo oboje jednako zainteresirani, znači da pašemo, a tada ti je i "Đido" najromantičnija stvar na svijetu. Idem učit (radit juf/vku).