Dnevnik gradske cure: Supermeeeen!
Foto: Joana Pacciorek, Ilustracija Index
DRAGI dnevniče, imam veselu vijest! Znaš kako smo i ti i ja mislili da ću bit sama na Valentinovo i da ću o seksu moć čitat samo na Facebook statusima o filmu "50 Shades of Grey" (ili "49.99 Shades of Grey" ak si Todorić, nemrem prestat)? Bili smo u krivu. Full u krivu.
Ne znam kakav je seks u dotičnom filmu jer ga idem gledat tek danas navečer, i ne znam kakav je u tom seksu taj gospodin Grey, ali znam da ni gospodin Grey, niti itko drugi ne jebe bolje od mog internet providera. Fifti šejds of nema interneta. Fifti šejds od unable to connect. Fifti šejds of jebemtimater.
Živčana sam. Nemam internete, što znači da mi je narušen raspored. Sad nemrem downloadat novi nastavak serije Banshee (super za ljude koji vole agresivnu tučnjavu i krv), a taman sam si htjela nakon što izađem iz kade pustit seriju, leć u krevet, jest pinatbaterendđeli i za vrijeme dosadnih scena na mobitelu lajkat seksi Instagram heštegove. Fifti šejds of nezahvalna glupačo.
Prošlo je točno 12 dana otkad smo čuli za onog jednog Milana. Prekrasan dečko, ima 15 godina, i nema mobitel. Nema ni internete, ni svoju sobu, nema ni tekuću vodu doma. I ne gunđa, jer je skroman. Rasplakao se pred kamerama kad je pričao da mu tata ne da da radi pa se moraju svađat. Kakva šamarčina svakom od nas. Shvatiš koliko smo svi ponekad nezahvalni. Ja se na primjer znam uzrujat kad navečer ležim u toplom krevetu i pokušavam čitat nešto na mobitelu, pa se ekran okrene horizontalno. Gunđam kad mi alarm zvoni ujutro jer "moram na posao, fuuuj" - Milan se u to vrijeme diže za školu, pere zube u hladnoj vodi, umiva se u lavoru.
Fifti šejds of kozo glupa.
Dobra vijest je da se zbog Milana i njegovog tate Matije na noge digla cijela Hrvatska - svi smo se posramili i svi smo se ujedinili. Mobiteli, odjeća, hrana, novac, humanitarno grudanje… obožavam te trenutke u kojima zaboravimo i na Kolindu i Milanovića, i jednostavno smo svi samo ljudi. Nismo ljudi, nego smo Supermeni. To je dobra vijest. Najbolja vijest. Al ima i loša vijest.
Loša vijest je da smo Supermeni tek kad nešto vidimo na televiziji. Ne kažem da su ljudi koji su pomogli to napravili iz krivih poriva (jbg, nismo znali za Milana dok nismo vidjeli na televiziji), a čak i da jesu (uvijek ima onih koji uplate svotu pa skeniraju uplatnicu u lovu na lajk) - nije bitno. Bitno je da si pomogao. Uvijek je bitno samo to. Bitno je da je Milanu bolje zahvaljujući tebi, meni, i hrpi drugih ljudi s kojima možda ne dijelimo svjetonazor i glazbeni ukus, ali dijelimo Milana. Zbog njega smo postali Supermeni, i to je super.
Ono što nije super je to da postoji još puno Milana kojima nećemo pomoći. Ne govorim o onima koji žive daleko i za koje ne možemo znati - govorim o onima koji su tu, pored tebe, i koje ignoriraš. Svaki dan. Ne zato što si loš čovjek, nego zato što imaš dovoljno svojih problema pa je najlakše pogledati na drugu stranu i reći: "Bude netko drugi."
Ja sam to napravila toliko puta da me može bit sram. Svi smo. Ne mora biti priča kao Milanova, može biti bilo koja situacija u kojoj nekom treba pomoć. Vidiš nešto na Fejsu, i pogodi te, ali nekak si u glavi objasniš da je bolje da ovaj put preskočiš reagiranje. Ne moraš baš uvijek ti, i realno, priča je toliko dirljiva da će SIGURNO netko drugi. Izgubljena mačka - a šerat će već netko drugi. Skupljamo pomoć za obitelj bez primanja - a dobro to je u Zadru, bude netko drugi. Maloj Ani treba hitna operacija - bude i to netko drugi, ima toliko poduzetnika i udruga s više para od mene. Bude netko drugi.
Netko drugi. Uvijek netko drugi. A zamisli da svi na svijetu u jednom trenutku odluče da će sve radit netko drugi. Zakaj ne? Ti si umoran nakon posla, jebe te šef, jebu te interneti, sigurno ima neki bogati lik koji ovaj put može odradit posao umjesto tebe. Ima i neki još bogatiji lik koji to može odradit umjesto njega, a ima i još bogatiji lik koji može uskočit umjesto njega, a ima i još bogatiji, sve dok ne dođeš do najbogatijeg lika na svijetu koji nema pojma di je Komarevo u kojem živi Milan, a i da ima pojma, računa si da će pomoć netko drugi tko je bliže. Bude netko drugi, ja ću sljedeći put. Ili onaj iza, sad idem pisat žalbu jer mi ne rade interneti. Draga službo za korisnike, jebem vam router, paricu, infrastrukturu…
Zamisli da tu žalbu isto pročita netko tko si računa da će tvoje internet probleme riješit netko drugi.
Priča s Milanom je pokazala da možemo kad hoćemo, ali da najčešće hoćemo samo kad se slučajno pokrene lavina. Ne zato što smo zli ljudi koji pomažu samo kad je kul, nego zato što se jednostavno ne sjetimo. Zato što mislimo da će netko drugi. Dok se ne dogodi priča koja nas izbije iz cipela, uvijek mislimo da će netko drugi.
Sedam dana nakon prvog glasa o Milanu, hodala sam Ilicom, tamo pored kioska na Trgu. Padala je kiša, i svi smo nekamo žurili. Nasuprot kioska je sjedila gospođa koja uvijek tamo sjedi i već godinama prosi. U kolicima je, ima plavu kuštravu kosu, i već sam ju navikla ignorirati. Ne uvijek - koji put joj dam nešto, koji put ne, a u tim situacijama kad joj ne dam, pogledam ustranu i brzo prođem. Bude netko drugi, što je u ovom slučaju ok, jer sigurno bude i ne moram uvijek ja. To znam i ja, zna i ona, i to je ok.
Prolazim pored nje, prolazi još negdje desetak ljudi. Gospođa viče: "Oprostite…" Ignore - svi, ja skupa s njima. "Oprostite gospodična…" Opet ignore. Kaj oće? Uostalom, nije bitno kaj oće, tko kaže da sam baš JA gospodična koju zove. Pored mene je još pet cura, bude neka od njih. Sve prođemo, sve ju ignoriramo. Ja žurim na bankomat. I nemam sitno, ne ovaj put, bude netko drugi. "Gospodična, molim vas…" Već mi je izvan vidnog polja, u mrtvom kutu je, to je to, izbjegla sam ju ko Bill Murray onog beskućnika u Groundhog dayu. Ima još gospodični na lageru koje će ovaj put uskočit, meni nije zgodno, žurim na bankomat. "Gospodična, možete me pogurati?" Bude netko… bude… bankomat… netko drug… NE BUDE NITKO DRUGI, ANDREA! Ne bude, jer svi misle da će netko drugi, i onda neće nitko.
Stala sam nasred ceste i skužila da sam ista koza kakva sam bila i prije nego što sam vidjela prilog o Milanu. Naravno da sam plakala, naravno da sam pomogla, naravno da sam, kao i svi uključeni, bila Supermen. Ali sedam dana kasnije nisam bila ni S od Supermena. Bila sam Supermen po potrebi. Samo kad je kul. Samo kad su svi Supermen. Samo kad je #trending.
Vjerujem da su svi koji su bili pored ove gospođe taj dan isto na neki način pomogli Milanu, ali eto, sedam dana kasnije opet ništa. Ni oni, ni ja. Ne zato što smo zli, nego zato što smo jednostavno zaboravili bit dobri. Svima pada kiša, svima se žuri, i svi računaju da će netko drugi. Na kraju neće nitko.
"A zakaj ne bi ja?" - to mi je prošlo kroz glavu dok sam na sekundu pauzirala žurbu prema bankomatu. Tko sam ja da ne pomognem ženi? Jesam prekul? Jel moj bankomat stvarno TOLIKO bitan baš ove sekunde? Jel išta u ovom trenutku dovoljno bitno da ne mogu odvojit par minuta i pogurat ženu u kolicima? Naravno da je lakše samo ignorirat i tješit se da ima dobrih ljudi koji će pomoć, ali zašto ja ne bi bila taj dobar ljud? Zašto ja ne bi bila Supermen?
Minutu ranije, živčano sam prelazila Trgom. Padala je kiša. Žurila sam na bankomat. Prošla sam pored "one žene" u kolicima koja uvijek prosi. Minutu kasnije, gurala sam OSOBU u kolicima. Bila sam Supermen na full jednostavnoj misiji, ali svejedno, bila sam Supermen. "Samo tu do ovog birca, čeka me prijatelj." Zataknula sam kišobran za vrat, a ona mi je pridržala termosicu s kavom koju uvijek nosim na posao. Malo smo ćaskale - vrijeme, kiša, hladno. Na odredište smo stigle za manje od minutu, u kafić koji je točno preko puta mog bankomata. Minuta. Jebena minuta života. A skoro sam propustila šansu bit čovjek.
Naravno da je mogao netko drugi, uvijek može. Al ako možeš i ti, zašto ne bi baš TI?
Ne samo kad je dovoljno grozno da završi na televiziji, nego uvijek. Ne bit Supermen kad je trend, nego svaki dan. Sitnice. Ponijet vrećicu s placa staroj susjedi koja se muči. Pridržat vrata mami s kolicima. Ne ignorirat gospođu u kolicima kojoj možda možeš dio dana učinit malo ugodnijim.
Ak si Supermen samo kad je kul, onda nisi baš neki Supermen. Ak pomažemo samo kad je u trendu, onda nismo baš puno naučili od Milana koji je svoju pomoć dijelio dalje i rekao da treba i drugima. Ako pomažemo samo kad nas na to natjera velika priča, a ostatak vremena ignoriramo "male, nebitne" priče, onda nismo dobri - mi smo najobičniji političari koji odrađuju kampanju.
Treba pomagat i kad je u trendu, ali kaj ne bi bilo bolje da je to uvijek u trendu? Onda bi bilo manje Milana, a više Supermena. A to nije toliko teško izvedivo.
Samo trebamo prestat govorit: "Bude netko drugi."
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitaj ovdje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati