Foto: Šime Eškinja, Ilustracija Index

DRAGI dnevniče, prošlo je točno tjedan dana otkad smo se čuli, i dogodilo se puno toga.
Na primjer, počela je sezona radioaktivnih pazuha u tramvaju. Znam da se ljudi znoje i da je teško izdržat, i ne pričam o onima koji idu doma s posla nakon napornog dana i malo su se "ušvicali" pa jebi ga - pričam o mladom dečku pored kojeg sam  prošli tjedan stajala u tramvaju, koji se jednostavno odbija oprat. Viđam ga često - aligator Lakostović iznad dojke, oko vrata lanac za koji možeš privezat omanji brod, u ruci ajfon 5s (onaj skuplji, sa fingerprint tehnologijom), što možda nije važan podatak, ali kad izračunaš da za cijenu tog ajfona možeš kupit 281,25 dezića od 20 kuna, onda se zapitaš zbog čega tako jedan mladi, relativno zgodni muškarac bira slušat "Napravi mi sina pod svetlima kasina" na skupom mobitelu i istovremeno bazdit po nečemu što se može opisat jedino kao "juha od đavoljeg anusa?" Smrdi onak kak Josip Katalenić zvuči, ak me kužiš, a ak me ne kužiš - miris od kojeg peče duša.

Svi imamo u životu barem jednog takvog frenda/kolegu/premijera kojem treba egzorcizam pazuha, i svima nam je bed reć. I svi smo full zainteresirani kad treba pričat o njemu: "Da, Marko (random odabir imena) Šimunić full smrdi, ajmo mu tračat pazuh i obiteljsko stablo umjesto da mu jednostavno kažemo da si kupi dezić i uljepšamo i svoj i njegov svijet." Kad malo bolje pogledaš, to je full glupo, jer u većini slučajeva Marko Šimunić nije ni svjestan da smrdi, i ti bi mu kao frend trebao pomoć da to shvati, ali nećeš jer ti je neugodno i jer nemaš muda (bez brige, nemam ni ja, ne osuđujem te, samo kažem).  I onda se Marko vozi pored nekog u tramvaju i smrdi. I ti si kriv, jer mu nisi rekao da smrdi, a trebao si, što znači da, sljedeći put kad se zapitaš zašto netko smrdi u tramvaju, zapravo već imaš odgovor - smrdi zbog tebe. Jer mu nisi rekao. Jel to znači da ću ja sljedeći put u tramvaju uletit kapetanu Lakostoviću i reć mu da ode na amputaciju pazuha? Ne, jer ga se bojim. Ali ako ga ti znaš, ti mu reci, a ja ću reć liku na svom poslu i Svemir će opet mirisat fino jer ćemo zajedno pokrenut lavinu mirisnih pazuha.

Zapravo, treba razvit aplikaciju za ajfon koju osoba downloada, i ekipa iz tvog okruženja ti može reć dal smrdiš ili ne, potpuno anonimno, i svi su sretni i zadovoljni. I može se zvat Marko Šimunić. Random ime još uvijek.

Osim sezone divljih pazuha, počela je i sezona nogometa. Ja ju volim. Inače nisam nogometni tip - više volim gledat košarku jer su košarkaši visoki  i lijepi (ne da mi se glumit da sam zainteresirana za kvalitetu asistencije i posjed lopte, jer nisam), ali kad je Svjetsko ili Europsko prvenstvo u nogometu, onda navijam i volim ga pratit. Zapravo, mislim da SVAKI voditelj na radiju voli bilo kakvo prvenstvo jer to znači da imaš riješeno minimalno pola programa što se tiče sadržaja. Ne znaš kaj bi rekao? Pustiš Nereda i Srce vatreno i vikneš HRVATSKA na kraju, i dobar si. U nadolazećoj sezoni kiselih krastavaca u kojoj je inače glavna vijest da je dječji vrtić iz Gornjih cjepidlaka osvojio 17. mjesto na prvenstvu vezanja žniranaca u Njemačkoj, sportski događaji su blagoslov. A i realno, odjednom imaš full puno izlika zašto baš danas piješ, što je uvijek dobro, ne samo za Saborske zastupnike. Ono što ne volim kod nogometnog prvenstva su nogometni hipsteri (i Nishimura, ali on je posebna vrsta maloumnog sushija o kojem ćemo pričat nešto kasnije).

Nogometni hipsteri su svuda oko nas. Izgledaju kao normalni ljudi, čak možeš s njima i popit kavu, ali kad krene prvenstvo, onda se pokažu u punom sjaju.

Kao što svako društvo ima Marka Šimunića i njegov pazuh, svako društvo ima i tu jednu osobu koja je "prerasla nogomet i ostale sportove", što nije problem samo po sebi, ali karakteristika pravog nogometnog hipstera je to da on NE PRESTAJE pričat o tome koliko ga NE zanima nogomet. Ma ne samo nogomet - koji god sport, koje god prvenstvo, uvijek se pored mene nađe onaj jedan koji je "iznad sporta i sličnih poganskih, intelektualno nezadovoljavajućih manifestacija u kojima majmuni trče za loptom i dobivaju milijune", i troši silnu energiju ne bi li svima (ne)zainteresiranima objasnio točno koliko je iznad nas koji ćemo pratit tu manifestaciju. Njega nogomet ne zanima, ali dopusti mu da sjedne pored tebe i objasni ti koliko je on zbog toga dubok kao ocean, i koliko si ti plitak kao kaljuža na Zelenom valu nakon kratke kiše jer voliš pogledati tekmu: "Zar ne bi bilo ljepše pogledati zalazak sunca, pomirisati polje maslačka i u mračnom kutku čitati Baudelairove Cvjetove zla nego gledati nogomet? Dok se mi bavimo time, svijet se i dalje vrti -  djeca u Africi i dalje gladuju" - i ostala bulšit hipsterska preseravanja. Za početak, djeca iz Afrike će bit gladna nevezano za to jel ti gledaš nogomet, čitaš duboke knjige o ježu koji je metafora za ajvar ili radiš tekući kolaž od sirutke.

Ak te ta djeca stvarno brinu, sjedni na avion ko moja frendica Valerija i odi im pomagat 6 mjeseci bez financijske naknade. Druga stvar - nije bed, ne moraš ti gledat nogomet. Kaj se mene tiče, baci telku u smeće u znak protesta. Al nemoj meni kvarit raspoloženje i mislit da si intelektualno superioran jer se ne baviš "glupostima" kao što je sport. Ak ti se ne sviđa Svjetsko prvenstvo, sjedni na svog kafkijanskog tofu konjića mudrosti i odjaši s njim u šumu, pa tamo na lutnji zajedno s Massimom sviraj čeznutljive sentiše i žali se vilenjacima da je svijet otišo u kurac jer ljudi masovno prate nogomet, a ne kronike mladih šahista iz Đurđevca. I onda kad te vilenjaci odjebu jer si dosadan, sjedni ispod drveta datulje, ispleti goblen sa motivom hipsterske dunje s ormara i učlani se u društvo za borbu protiv peronospore vinove loze. I pusti mene da vičem HRVATSKA u miru.
Nisam mali Thompson, samo ne volim party poopere. I nemoj mi govorit "to na dresu nisu kockice, to su kvadrati" jer me ne zanima tvoj geometrijski input. Tebi se možda čini da ispadaš full pametan i načitan jer pravilno barataš nomenklaturom iz četvrtog osnovne, ali nama ostalima djeluješ ko lik koji na tulum ponese šah i moli DJ-a da stiša Aviciija "da nam svima pokažeš svoj spektakularni Damin gambit" (ak nisi razumio paralelu - dosadan si).

Uglavnom, tekma protiv Brazila je bila super - naravno da nije što se rezultata tiče, ali meni je jer sam ju gledala sa super ekipom i dobila pare na kladi (sad malo zvučim ko moj bivši iz Dugava kojeg sam izmislila da obogatim priču zgodnim detaljem). Plus, bila sam u društvu čovjeka koji je Nishimuri par puta dobacio da je japanski Četnik, što je neponovljivo iskustvo.
I zato volim nogomet. Jer je zabavan. Jer na trenutak zaboravimo na Milanovića.  Jer imaš šansu na otvaranju gledat Pit Bulla kako u premalim hlačama koje mu vraćaju testise tamo otkud su se spustili i još manjoj majici bezuspješno pokušava ulovit vlastiti playback, i u tim trenutcima ti počne falit Daria Kinzer i Lahoreeeee. Zapravo ne, ali skoro.

I zato jer se, taman kad misliš da je Sanaderov rođak, "japanski Četnik" Tamagothci Nishimura vrhunac  svega, Vedran Ćorluka skine gol s ekipom na bazenu i priredi takav show da se Željka Markić vjerojatno još uvijek trese od bijesa.

Meni je super to što su se kupali goli. Žao mi je što su takvi izašli na naslovnici, jer znam da će im bit neugodno pred tetkom na Božićnom ručku, al jebi ga frende, kao što je Dalai Lama davno rekao: "Ako si javna osoba, spremi pimpek u gaće kad si na javnoj površini." Nije to rekao, ali kužimo se. Ak smo mogli slikat zaigrane zagrebačke studentice koje se gole sunčaju na krovu i stavit ih na naslovnicu, budi siguran da ćemo slikat milijunaškog Veseljka ak nam daš priliku. Najbolji dio fotki - izraz na Modrićevom licu dok bleji u suigračev penis. Sad znam kak ja izgledam kad dođem na odjel sa gumenim bombonima.

Najgori dio kod golih fotki - ako dobro pogledaš,  Ćorluka na slici na kojoj je gol ima facu zbog koje izgleda ko Milanović. Odi pogledat. Jednom kad to vidiš, ne možeš od-vidjet. I peče za oči. Ko radioaktivni pazuh.

Za kraj, jedan mudri Kafkin citat za sve nogometne hisptere:

"U borbi tebe i svijeta, uvijek stani na stranu svijeta."
Mudro, jel da? A gle sad ovo - svijet prati nogomet. Ergo, Kafka želi da gledaš tekmu. Ne proturječi Kafki.

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.