Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

"NE PRESTAJEMO se igrati zato što starimo; starimo zato što smo se prestali igrati" - pametan striček.

Uozbilji se. Da imam kunu za svaku put kad mi je to netko rekao, imala bi oko 17 kuna, što nije puno novaca, ali je puno puta da ti netko kaže da se uozbiljiš. Brzo daj sve ispite na faksu. Pronađi si muža - nisu jajnici Backstreet boysi da traju vječno. Prestani igrat igrice na kompjuteru -  to ne rade odrasli ljudi. Prestala ti je rast noga, vrijeme je da se skoncentriraš i postaneš odrasla osoba.

Gledam sad na internetima, jako puno ljudi se uzrujava oko novog spota Nives Celzijus. Pjesma -Kolinda. Cilj - zajebancija. Rezultat - hrpa ljudi koji pokušavaju ispast duboki pa pišu stvari tipa: "Pao mi je IQ na nulu" i "Ovo je sramota za Hrvatsku." Nije. Sramota za Hrvatsku je da cura od 25 godina koja je završila Ekonomiju ide radit u Njemačku kao čistačica. Ovo je samo Nives koja se dobro zabavlja. Kaj si očekivao kad si kliknuo na spot od Nives, da će ti objasnit Opću teoriju relativnosti? To je Nives. To joj je posao. Ne ispadaš pametan i načitan zato što pljuješ po Nives, ispadaš lik koji nema pametnijeg posla nego pljuvat po Nives.

Ljudi su počeli shvaćat stvari previše ozbiljno. Zapravo, ne shvaćaju stvari previše ozbiljno - shvaćaju sebe previše ozbiljno.

Neki dan sam, inspirirana živciranjem moje frendice oko ispitnih rokova na Facebook stavila status: "Dragi studenti, ne živcirajte se oko ispita - nisu rokovi jogurt da se mogu pokvarit. Život je kratak. Padni ispit. Pleši po cesti. Ima još rokova."

Cilj - zajebancija. Rezultat - nekoliko studenata koji su se bar malo nasmijali. Bonus - onaj jedan tip. Na svaku bezazlenu zajebanciju, uvijek se nađe barem jedan tip koji se vodi motom: "Svaki dan je novi dan da ispadnem angažiran i dubok."  I naravno da se javio s nekakvom nebulozom u stilu:
"Andrea, razočaran sam - tvoja odgovornost je potaknuti mladog studenta da optimalno pristupi optimizaciji vlastitog optimuma, a ti mu govoriš da ne uči i u dušu mu stavljaš sjeme krivih odluka." 

Obožavam takve ljude. To su oni ljudi koji će na tulum donijet šah, a kad ih pitaš jel čaša napola puna ili prazna, odgovorit će s nekom "pametnom" hipsterskom rečenicom tipa: "Čaša je nebitna, bitno je globalno zatopljenje koje uzrokuje oseku u našim dušama."

Ljudi koji će na Facebooku vidjet čizkejk i komentirat: "Stavljaš slike hrane na Fejs, a djeca u Africi su gladna!" (Btw, odgovor "ali djeca u Africi nemaju Fejs pa ne vide" nije dobar odgovor ak ih se želiš riješit. ) Njihov cilj nije stvarno potaknut rješavanje problema gladi u Africi, jebe se njima za Afriku. Njihov cilj je iz udobnosti vlastitog doma poslat poruku: "Ja sam full osviješten i iznad banalnih stvari kao što je čizkejk." Ne pomažeš nikom, samo privlačiš pozornost, što znači da radiš istu stvar kao i Nives, s razlikom da nikom nije zabavno.

To su i ljudi koji će ti reć da si prestar za igranje igrica. Prošli tjedan sam čula upravo to, i to od cure s kojom sam išla u razred u osnovnoj. "Igraš igrice? Kaj nisi malo prestara za to?"

Ona je uvijek bila ozbiljna. Izvana je izgledala kao najnormalnije 10-godišnje dijete, ali kad bi pričao s njom, uvijek si imao osjećaj da već ima 40 godina radnog staža i da ju bole vene. Nije jela slatko jer "šećer nije zdrav." Pila je samo vodu jer su sokovi zli. Nije se htjela igrat vani s ostalom djecom - dok smo se mi tukli na školskom u BAD-MAD hlačama i glumili da smo Charles Barkley (imala sam full  ženstveno odrastanje), ona je čitala Najljepše anegdote jugoslavenske hortikulture. Bila je fascinirana zrelim ponašanjem, i govorila je stvari koje je čula od bake, tipa "vindjakna" i "bermude." Kad bi ju pitao kak je, rekla bi ti: "A čuj, ide nekak pomalo" ili  "Tek kad vidiš kak su deca narasla vidiš kak si ostario" - što je slatko kad izađe iz usta dedice koji ima karamelu u džepu, i full zastrašujuće kad izađe iz klinke koja ide u četvrti razred. Uvijek joj je bilo važno da ju ljudi percipiraju kao ozbiljnu "ženu." Imala je deset godina, i već je bila full stara.

I htjela je da i ja budem stara. Postoje ti neki ljudi koji su krivo shvatili poantu odrastanja, i žele ubit dijete u svakom tko nije postao ozbiljan. "Nemoj igrat igrice – pronađi neki bolji hobi. Odi na aerobic. Upiši ruski. Odi na online tečaj vazektomije za slijepe." Odrasle osobe rade odrasle stvari.  Odi gledat vijesti. Ne možeš se igrat preko dana, to nije zrelo. Moraš bit ozbiljna.

Do prije par dana sam se uvjeravala da su ti ljudi u pravu. U pravu su. Moraju bit. Moram se uozbiljit. Svijet je ozbiljno mjesto. Ne mogu gledat u nebo i tražit koji oblak liči na dinosaura. Ne mogu trošit vlastito slobodno vrijeme na igrice, to nije zrelo. Ne mogu sjedit i jest napolitanke i gubit sate na kompjuteru. Ima pametnijih stvari za radit - možda da stvarno odem na aerobic, čisto da mogu drugima reć da se bavim nečim što se u odraslom svijetu percipira kao odgovoran hobi za odgovorne ljude. Jest da ne volim aerobic, ali život se ne sastoji samo od stvari koje voliš. Moraš radit i stvari koje ne voliš. Svijet je ozbiljno mjesto.

A onda sam vidjela sam jednog stričeka u gradu. Imao je negdje 70 godina, sasvim običan deda, osim jedne stvari - pjevao je po cesti. Prolaznici su se okretali za njim, neki su ga pokušavali zaobić, neki su čak okretali očima. I meni je bilo čudno. Svi smo mislili slično. Vjerojatno je pijan. Ili je lud. Možda je i lud i pijan, samo ludi i pijani ljudi cupkaju po cesti i pjevuše. A možda je baš on normalan u cijeloj priči.

Svijet se polako pretvara u toliko ozbiljno mjesto da ćemo se prije čudit dedici koji pjeva, nego se zapitat zašto i mi ne pjevamo.

Možda je lud. Možda je pijan. A možda je jednom davno jednostavno bio pametan dečko koji je, kad mu je neka Ozbiljna rekla da se ne smije pjevat po cesti, tu isto Ozbiljnu pitao: "Zašto ne?" Zašto odrasli ljudi ne pjevaju po cesti? Znam jednu curu koja nikad ne pjeva ni u autu jer se boji da će ju ljudi iz drugih autiju čudno gledat. So fukcin' what? Ljudi će te uvijek čudno gledat.
Svi se bojimo ispast neozbiljni pred drugima, a zapravo bi se trebali bojat da ćemo ispast ozbiljni.

Ja se ne bojim da će Nives Celzijus zaglupit naciju svojim pjesmama. Bojim se ljudi koji u spotu od Nives Celzijus traže viši smisao. Ljudi koji pogledaju u nebo i vide samo oblake, a ne zmajeve i dinosaure. I ljudi koji u čizkejku vide poziv na pametovanje. To je potpuno gubljenje vremena.

Svi imamo 24 sata u danu (osim Todorića, oni imaju 23.99) i ne možemo uvijek radit ono što želimo, ali  često zaboravljamo da barem dio tih 24 sata možemo iskoristit kako god hoćemo. Uvijek imaš izbor - možeš bit "odrasla" osoba koja se čudi kad netko pjeva, a možeš i bit osoba koja pjeva po cesti. Možeš pojest čizkejk, a možeš i kritizirat čizkejk. Sve je stvar vlastite odluke. O toj odluci ovisi kakav ćeš leć u krevet, i kakav ćeš se probudit ujutro.
I uvijek ćeš nekom bit čudan, ali to nije bitno. Bitno je da, kad navečer legneš u krevet, nisi čudan samom sebi. Nives vjerojatno nije čudna samoj sebi, a to je puno veći uspjeh nego ispast pametan i zreo pred drugima.
Meni je čudnije ić na aerobic nego sjedit doma i igrat kompjuter.

I neću ić na aerobic, jer ne želim. Uzet ću napolitanke, one potpuno prelivene čokoladom, i razdvojit ću ih točno po sredini. Onda ću ih namazat peanut butterom (ne volim govorit maslac od kikirikija jer mi to zvuči ko iz hrvatske sapunice) i ponovno zaklopit. I jest ću ih dok igram igricu. Samo zato što mi je prestala rast noga, ne moram prestat bit dijete. Ujutro idem na posao, popodne igram igricu.

I pjevat ću na putu do posla, možda čak i ovu pjesmu od Nives.
Sve je stvar izbora. U životu možeš bit i stara baba od 10 godina, i mlada cura od 90. Ja biram bit mlada, jer znam da je odrastanje dosadna zamka iz koje kasnije ne možeš van.

Ja nisam odrasla osoba. Ja sam samo dijete u malo većem tijelu. To ne znači da se moram prestat igrat, to samo znači da mogu pojest veću količinu napolitanki. 

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.