Kolumna Petre L.: U laži su kratke noge
Foto: Escada
CIJELI vikend je prošao, a ja nisam napravila ništa po pitanju Klare. Nije mi se dalo, a to nije ni čudno - ignore mode mi je omiljena taktika kad imam problem. Ako ga ignoriram dovoljno dugo, sigurno će nestati. Aha. Sve bi to bilo divno i krasno da pored sebe nemam tog čudnovatog čovjeka koji sve u životu uzima s nevjerojatnom lakoćom, ali ne dozvoljava da se problemi ne rješavaju. I to odmah. Tupio mi je cijelu nedjelju kako se ponašam kao malo dijete i kako će doći dan kad će me svo to ignoriranje stići. Možda je baš to bio trenutak u kojem sam mu trebala reći za službeni put. Naravno da to nisam napravila. Ima još puno vremena do utorka.
"E da, u utorak idemo kod Sonje na večeru. Edo je magistrirao pa Sonja priprema surprise party. I da, dođi sutra do ateljea da vidiš što sam mu napravio za poklon.". A možda baš i nema puno vremena do utorka. Umjesto da izgovorim kako ja ipak neću moći u utorak kod Sonje jer moram na službeni put s Markom, ja sam samo rekla "ok" i promijenila temu. Cijelo poslijepodne sam provela na Face-u gledajući fotke poznatih i nepoznatih ljudi, prijatelja od prijatelja od prijatelja. U tom trenutku su mi se njihovi životi činili tako lijepi i jednostavni. A meni je teški oblak stajao nad glavom. "Samo to izgovori, samo reci. Bit će ti bolje, a on se neće ljutiti. Shvatit će.", ponavljala sam. Ali nisam se mogla natjerati da povjerujem sama sebi.
U ponedjeljak ujutro sam se izvukla iz kreveta da me Luka M. ne čuje. Svaki oblik komunikacije s njim me samo podsjećao na to koliki sam kreten kad sam se dovela u takvu situaciju. I neka mi sad netko kaže da ignoriranje nije bogomdana stvar. Na putu za posao sam tisuću puta ponovila scenarij iz snova - ja dolazim na posao, a šef me čeka da mi kaže kako put otpada iz nekog razloga. A zapravo me šef dočeka da mi kaže:" Petra, bolje ti je da sve prođe dobro u Opatiji, znaš koliko nam je Ljubić važan. Ne mogu se pouzdati u Marka, on je previše rastresen u zadnje vrijeme. Ozbiljno razmišljam o tome da mu dam otkaz.". Nisam to mogla slušati pa sam izmislila kako imam sastanak i izjurila iz ureda. Iako bi bilo krasno jednog dana doći u ured i ne ugledati Marka, pomisao da bi mogao ostati bez posla nakon svega s tatom i sa mnom, nije mi bila nimalo ugodna. Možda bih mu trebala nešto reći, upozoriti ga da se malo sabere. Ali onda sam se sjetila kako se ponašao prema meni nakon prekida i zaključila kako se nemam što miješati. Samo trebam upaliti ignore i nastaviti kao da ništa nisam ni čula od šefa.
"Ljubavi, dogodilo se sranje. Kolegica se razboljela i ja moram umjesto nje sutra na put u Opatiju.", izgovorila sam Luki M. preko telefona. "O jebote. Koje sranje. Koliko te neće biti? A što sad, moraš to obaviti. Ali kad ja potpišem ugovor, slobodno odjebi taj šugavi posao." "Ma samo dva dana, brzo ću se vratiti. Ali ima nešto drugo, Marko ide sa mnom. I klijent i njegova žena.", izgovorila sam u jednom dahu. "Aha." Pa duga pauza. "A dobro, što sad? Bolje mu je da se pristojno ponaša tamo. Jer ću mu doći polomiti noge.". Nisam mogla vjerovati svojim ušima. A posebno nisam mogla vjerovati da sam toliko dugo šutjela o tome. Trebala sam znati da će Luka M. dobro reagirati.
Mislila sam kako će mi kamen pasti sa srca kad to izgovorim, ali dogodilo se upravo suprotno. Tek tada sam se osjećala kao zadnje smeće. Nisam mogla vjerovati da lažem Luki M. Od svih ljudi na svijetu, on je sigurno zadnji zaslužio da mu lažem. Pogotovo u situaciji kad mi je prešao preko svega i kad smo odlučili dati si drugu šansu. "Puno te volim i ne brini. Proći će ta dva dana i brzo ćeš se vratiti kući, a ja ću te čekati.", napisao mi je u sms-u. Krasno. Taj sms je bio zadnji čavao.
Na putu doma sam odlučila da ću mu reći istinu. Čim dođem kući, odmah i bez okolišanja. Nema mi druge. Pred vratima sam shvatila da sam zaboravila ključ. Duboko sam udahnula i pozvonila. Ovisno o inspiraciji, kad Luka M. otvori vrata, izgovorit ću jednu od sto verzija govora koje sam pripremila u glavi. Ali je vrata otvorio Vedran. A u stanu sam, osim Luke M., čula i Evu kako se smije. "Pa kud baš sad? Kvragu!", pomislila sam i ušla u kuću. "Otkud vi?", pitala sam trudeći se da nitko ne osjeti razočaranje u mom glasu. "Malo smo svratili, bili smo u kvartu kod mog kolege po neke materijale.", rekla je Eva i nastavila čavrljati s Lukom M. Oboje su bili nasmijani. Vedran je kopao po časopisima, a ja sam poželjela da svi samo nestanu iz mog dnevnog boraka.
"Ajmo sutra u Tvornicu na koncert.", rekao je Vedran. "Ne možemo. Ja moram na neku večeru, a Petra mora na službeni put u Opatiju.", rekao je Luka M. "Ma daj? Šta je već taj put? Skroz sam zaboravio na to. Marko ide?", brbljao je Vedran. Ošinula sam ga pogledom, ali nije shvatio što tražim od njega. I dalje je brbljao:"Sjećaš se kad si tek saznala za taj put, kako smo se smijali." Pogledala sam Luku M-a . koji me gledao u čudu. "Ali ti si danas saznala za to.". Nisam bila sigurna jel me pita ili konstatira. Samo sam šutjela i gledala u pod. Prošao je pokraj mene bez riječi, uzeo jaknu i izašao vani. Eva i Vedran su me gledali zbunjeno. Nije mi bilo do razgovora. A sve da i je, kako bi im objasnila zašto sam točno lagala?!
Prethodne kolumne Petre L. pročitajte ovdje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati