Foto: Siniša Uštulica, Ilustracija Index

DO SADA sam se trebao oženiti barem dvaput. Znaš ono kada se u srednjoj školi dogovoriš s curom koja ti se sviđa, a ti njoj trenutno ne, da ako ostanete solo do 23. da ćete se uzeti. Ja sam imao takvih varijanti i do 25. i do 27., čini mi se. Po svemu tome možemo zaključiti da sam u srednjoj školi bio jako uspješan kod djevojaka. Kad god sam htio biti sa nekom, ona je uglavnom govorila da ne bi sada, ali možda ako za deset godina nijedno od nas dvoje ne nađe nekog... Poznata priča. Sada kada gledam bilo je to klasično odjebavanje ali nemoj se ljutiti. Sada kada gledam trebao sam biti u braku već toliko puta. Sada kada gledam mi je tek jasno da sam po statistici trebao biti razveden barem dvaput od moguća tri puta.

Svaki treći brak u Hrvatskoj završi razvodom, kaže statistika. Druga pak napominje da se dnevno razvede petnaest parova. Uključivši sebe u tu statistiku vjerojatnost jest da bih sada uživao u svom trećem braku, s onom s kojom sam dogovorio vezu iza 27. godine. Ako kojim slučajem ostanemo solo. Ja jesam, za nju nisam siguran. Njoj više ne znam ni ime. Ni ne sjećam se koja je to točno bila. No, kada se ne javlja, vjerujem da je malo sretnije ruke i da na njoj već ima vjenčani, ako ne, barem zaručnički prsten. Barem jedan.

Jer činjenica jest da iako se svako malo netko razvodi, svako malo se netko i ženi. I dobro da je tako. Valjda. Ne znam zašto sam ovo rekao. Ne valjda, nego ovo prije. Da li je to uistinu dobro? U načelu jest. U teoriji, naravno. U praksi... Jebiga. Baš tako. Ali ne toliko radi samog čina vjenčanja, nego poradi razloga zašto netko ulazi u brak. Ne želim ulaziti u razloge jer pravila u ovom slučaju nema. Ali... nema ali. Rekao sam da neću i ovoga ću puta ipak svoje mišljenje zadržati za sebe. Ipak kada se netko danas udaje, prvo pitanje koje ćeš najvjerojatnije čuti ili uputiti je: jel trudna?

Govori li to dovoljno o definiciji na koju smo sveli brak? Govori li to dovoljno o činjenici zašto se mnogi danas uopće žene iz prvog, čitaj jedinog razloga? Govori li to... To govori sve. Ja neću više ništa. Pametnome dosta. Ali u jednu ruku takav stav o braku pomalo i vrijeđa. Jednako tako kako postoje oni koji se žene isključivo zbog trudnoće, postoje i oni koji se žene jer žele stupiti u brak s tom osobom. Kada sam jednom na isti način, pred frendicom koja je rekla da se udaje, blenuo s pitanjem da li je trudna, pogledala me razočarano i rekla: Ne, volimo se, Dean. Razočarana je bila sa mnom, da se razumijemo. S mojim idiotskim pristupom i shvaćanjem nečeg njoj veoma važnog, olako. Razočaran sam bio i ja sa sobom. Ali onda sam shvatio. Brak je još uvijek institucija za one koji ga tako doživljavaju. I drago mi je da je to tako.

Ipak, i dalje postoje ljudi, žene naročito, koje se žele udati pošto poto. Sanjaju o tome, maštaju nemilice i dobar dio njih se zajebe vrhunski. Jer od tolike želje nisu shvatile da im fali jedan sastojak: ljubav. Udati se najlakše ako to zaista želiš. Naći onog pravog, puno je teži dio procesa od kupnje vjenčanice. Ipak, i dalje postoje ljudi koji se žene samo zato, odnosno isključivo jer je ona ostala trudna. I tu često puta fali sastojak ljubavi. A svjesni smo kako bez ljubavi, sve drugo postaje banana. Čokoladnu tortu ne možeš raditi bez čokolade. A voće, po meni, nikada ne bi trebalo biti u torti, kolaču općenito. A bez glavnog sastojka, sve propada. I onda najgore ispliva. Svađe, varanja pa na kraju i razvod. I onda postaješ dijelom statistike. Jedan od tri.

A biti dio statistike nije nešto što ti treba. Barem ne takve statistike. Da, brak je samo papir, reći će neki. Da, neće pogriješiti. Ali papir koji vrijedi. Barem u nekim mojim shvaćanjima. Papir koji se ne shvaća olako. Koji ima neviđenu težinu. Koji je, kada je jednom po njemu pisano, neizbrisiv. Neizbrisivo je ono što je po njemu pisano. Znam, staromodan sam. Možda previše tradicionalan kada je o ovakvim stvarima riječ. Svejedno ne bih to nikada mijenjao kod sebe. Staromodan i tradicionalan do te mjere da ću se ženiti jedino i isključivo iz ljubavi. Ne zato jer je ona ostala trudna. Ne zato jer ne znam što bih sa sobom iduće subote. Već zato jer to želim. I nikada mi to neće biti samo papir. S nekim se stvarima možeš zajebavati. Brak nikada nije bio jedna od tih stvari.

Kada sam bio mlađi znao sam govoriti kako će prvi brak biti zbog para. Zajebancija koja se znala shvatiti ozbiljno, a koja bi se vjerojatno mogla shvatiti pod normalno danas. Danas se pak na takav način ne zajebavam. Ne samo zato jer tako ne mislim. Nikada i nisam. Već zato što kužim koliko je teško zapravo ući u brak. Čitaj, koliko je teško zapravo naći pravu za brak. I koliko je teško opstati u istom. U doba kada smo ga sveli na papir, na korist, i zato „jer se mora“. U doba kada je statistika poražavajuća do te mjere da se pitaš ima li uopće smisla. U doba kada o braku slušaš kroz jeku razvoda i varanja. Upravo tada, u to doba, u ovo doba, dobar je osjećaj kada vidiš ljude odnosno parove koji prkose „ovom dobu“. Koji još uvijek shvaćaju poimanje braka odnosno veze. Čvrste veze, bilo s papirom ili bez njega. Brojne su veze koje su jače od bilo kakvih papirom vezanih brakom. Slažem se. I to je odlično. To je već zajednica sama po sebi. To je već brak. Papir nije samo ono što te veže. Papir jest samo potvrda, ali nikada nije samo papir. Papir su riječi izgovorene svakoga dana. Svako dobro jutro i laku noć. Svaki pogled, svaki osmijeh i zagrljaj. Papir su djela, i kasne večere i dugo planirana putovanja, i sladoled u krevetu. I stisak ruke kada samo zatvoriš oči i znaš da si na sigurnom. I osjećaj da možeš osvojiti svijet ako je ona pored tebe. Neke se stvari ne trebaju shvatiti doslovno. Papir je jedna od tih stvari.

I tako vračajući se nedavno s treninga pričam na mobitel sa jednom curom. Pričam joj o mojem viđenju braka, i kako će to biti moja tema iduće kolumne. Ona fascinirana mojim razmišljanjem govori mi kako to više gotovo i ne postoji. Ja je uvjeravam da nije istina, da se osvrne oko sebe, da ima još takvih frajera te da smo mi ljudi u principu stalno opterećni negativnim iskustvima i pričama iste vrste koje dolaze do nas, a zaboravljamo na sve pozitivne primjere. Kažem joj da bude optimistična jer toliko je sretnih parova među nama. Uspješnih brakova i dugoročnih veza. Kažem i u tom trenutku prolazim pored vjenčanog para koji se slika na ulici. Ona u vjenčanici, on u odijelu. Ona tipka na mobitel. On gleda u pod. Oboje u jednakoj mjeri zainteresirani za ono što rade. Trenutno, mislim. Nisam nikako mislio dugoročno. Najsretniji dan njihovog života. Želim misliti da je tako. Budi opitimističan govorim sam sebi ovoga puta. Vjerojatno je riječ o kakvom modnom snimanju. Možda reklami za vjenčanice. Vjerojatno, kažem još jednom. I prođem dalje. Bilo bi nemoguće da je bilo što drugo u pitanju. Nemoguće. Da ne kažem šteta.

Prethodne kolumne Deana Pelića pročitajte ovdje.