Njegova strana priče: Prihvaćamo ljubav koju mislimo da zaslužujemo

Foto: Instagram, Ilustracija Index

STEPHEN King jednom je napisao: "Samoća. Da, to je ključna riječ, najodvratnija riječ u našem jeziku. Ubojstvo nije ni blizu tome, a pakao je samo slab sinonim."
 
Objasnio je. Možda malo preživo, ali u srž. Ali to je on. King. Istina je da se svi mi bojimo samoće. Vjerujem da kad bi nam jednoga dana dali da izaberemo strah koji možemo zauvijek ukloniti, jedan od tri najizabranija, bio bi strah od samoće. 
 
Opravdano. Čovjek nije stvoren da bude sam. Stephen King to je napisao sada već davne 1975. godine. Samoća ne bira godinu, kao ni godine. Iako tada nije bilo ni Fejsa, Skype-a, Whatsapp-a, ni stotine inih aplikacija i socijalnih mreža, svejedno ona je postojala. Uvijek prisutna, ažurna i besplatna, bezvremenska aplikacija: samoća. Htio ili ne htio, katkad ju otvoriš, a katkad, češće doduše, ona otvori tebe. Danas, u doba svih potonje nabrojanih online zanimacija, ona je nikad prisutnija. Kakve li ironije. Dostupni smo svake sekunde na svakom mjestu na bezbroj načina: tipkamo se, čujemo se, gledamo se, a nikada nismo bili udaljeniji - ne čujemo se i ne vidimo se. Tipkamo se još uvijek. Kako kada. Ovisi kome.
 
Samoća je strašna riječ. Slažem se. Kada bih ljudima rekao da sam solo, uglavnom su se pojmovi poput samoća, usamljenost i žaljenje javljali kao reakcija. Njihova. Ne i moja. Nisam ni sam, ni usamljen, a niti me treba žaliti. Ako nešto ne volim, onda je to kada te netko žali. A još manje volim one koji takvo što željno iščekuju i na taj se način predstavljaju, jer se time hrane. Da ih netko žali. Dobar dio takvih jesu oni koji soliraju. I vječito su "jadni", jer ne mogu naći nekoga. I sami su na svijetu. I ne znaju kako dalje. I ne znaju biti sami. Oprosti, ali upravo zbog toga i ne zaslužuješ imati nekoga. Ne naučiš li biti sama, ne naučiš li voljeti sebe prvo, nikada nećeš moći voljeti nekog drugog. Znaš kako to u pravilu izgleda?! U vezi si otkad znaš za sebe. A sebe u principu i ne znaš, jer si nikada nisi dala priliku upoznati se. Vučeš se okolo s nekim godinama, prekidate, mirite se, pa opet prekidate, pa se opet pomirite, jer on je taj - muškarac tvog života. I on te najbolje razumije. I on te najbolje poznaje. Poznaje koga? Koga može poznavati, kada ti ni sama ne znaš tko si. Uvijek si trebala nekog da te štiti, nekog da te gura, nekog uz koga se možeš šlepati. I mislila si da to tako ide. I da će to tako ići. I živjeli su sretno do kraja života. Da, "sretno". Ali onda je on jednoga dana odlučio da mu se tako više ne da i da on to više ne želi. Ali zašto, kada vam je tako dobro išlo? Ne znam, zaista. Ne znam koji dio mu je dopizdio. Što ga je to činilo nesretnim, što te on uopće nakon svog tog vremena ne poznaje ili pak tvoj manjak samopouzdanja, zbog kojega nisi mogla napraviti ni koraka bez njega. U još gorem slučaju, naletiš na idiota za kojeg se vežeš i bez njega ne možeš, a on te tretira kao ništa, kao smeće, kako ne zaslužuješ. Problem je u tome, što ti ni ne znaš što zaslužuješ. Problem je u tome što ti misliš kako je to ono što zaslužuješ. Problem je u tome što ti ne znaš da postoji više. I da to više zaslužuješ ti. I da možeš više. I da moraš više. Zbog sebe. I jedino zbog sebe.
 
Prihvaćamo ljubav koju mislimo da zaslužujemo, kaže on njoj pred sam kraj filma. Fantastičnog filma. I u jednoj rečenici objasni joj sve što bi ona htjela, a ne zna ili ne razumije. Objasni joj zašto joj nije uspjelo s nikim drugim. Objasni joj kako bi trebalo biti, a kako nije. Ljudi uvijek govore kako moraš znati što želiš u životu da bi to dobio, da bi to postigao, da bi to i ostvario. Slažem se. Ali, ja uvijek volim nadodati kako je možda i bitnije znati što ne želiš. Mislim da si tek onda na pravom putu da dobiješ odnosno ostvariš ono što priželjkuješ. Znajući što ne želiš. Znajući na što ne pristaješ. Možda idući put kad ti bude dosta, kad prekineš, kad odeš, ali prije nego što se vratiš, sjedneš i razmisliš. I shvatiš. Pa odlučiš. Da je dosta. Ovaj put, zaista. I prekineš se vraćati i skakati iz veze u vezu, tražeći ljubav na krivim mjestima. S krivim osobama. Ili možda s pravim osobama, ali ne pravim za tebe. Ili ti nisi ona prava. Ne još. Ne, dok ne dozvoliš sebi da se upoznaš. I znaš što tražiš i kamo ideš te na što pristaješ, a na što ne. Ali uvijek, uvijek traži najviše, jer na kraju krajeva, to i zaslužuješ. Ono najbolje. I ne, ne moraš pristati na ništa manje. Lako za ono što piše, lako za ono što govore: tu nema pravila, tu nema "moraš". Ne moraš. Upoznaj sebe da bi mogla jednoga dana dozvoliti si voljeti nekoga drugoga. Ne površno, ne reda radi, ne zato što ne znaš što bi sama sa sobom, već zato što to stvarno želiš i umiješ. Isto to traži za uzvrat. Beskompromisno.
 
Gledam ljude oko sebe, među njima i neke svoje poznanike, godinama su u vezi i isto tako godinama meni pokušavaju namjestiti neku, jer im nije jasno kako mogu solirati. Ja šutim i smijem se. Dobro mi je. Da nije, ne bih bio solo. Bio bih u vezi. Moj izbor. Kompletno. Oni ne vjeruju. Ja šutim, jer nemam se razloga, a i ne vidim zašto bih se trebao nekome pravdati. Na još jedan u nizu njihov pokušaj da mi namjeste neku svoju zajedničku prijateljicu i na još jedan u nizu upit: zar ti nije dosadno samom? Ja uzvratim kontra pitanjem. Zar vama nije dosadno kada u danu jedva progovorite dvije rečenice zajedno? Zar vama nije čudno to što spavate odvojeno zajedno? Zar vama nije nenormalno da se ni ne ljubite? Ah, da, vi ste zajedno. Vama je odlično. Ali eto, ja sam tu onaj koji je jadan, čudan i nenormalan. Ali ti to ne razumiješ, odgovor je koji ja dobijem. Imate pravo, ja to uopće ne razumijem. Ne razumijem kako je to biti s nekim, a zapravo biti sam. Usamljen. Siguran sam da je puno više usamljenih u vezi, nego onih koji su solo. I drago mi je da to ne razumijem. Nadam se da nikad ni neću.
 
Na kraju krajeva, ne vidim u čemu je problem biti solo. Da, "kad ćeš se ženit/udavat" pitaju te češće nego "kako si". Da, +1, za tebe ne vrijedi, jer "koga bi ti mogao dovesti ionako". Da, na "one ticket, please" gledaju te sa sažaljenjem. Da, tebe zaboli za svih njih i za sve što uz (iz) njih dolazi. Treba znati biti sam. Mnogi to ne znaju. Mnogi su u strahu (p)ostati sami. Pa se zadovoljavaju bilo čime. Pa spuštaju kriterije. Pa se ispunjavaju lažnom srećom, kojom onda uvjeravaju druge, jer sebe ne mogu uvjeriti. Pa su im svi krivi, i svi su isti i tako mora biti. Biti solo znači osjećati se dobro u svojoj koži. Znači da kad svi pokazuju u jednom pravcu, ti se okreneš i kreneš u drugom. Zato što možeš. Zato što hoćeš. Zato što znaš. Sebe. A, ako ti se na tom putu netko priključi, odlično. Ako ti se taj netko svidi, još bolje. Dok se to ne dogodi, imaš svoj put i on je samo tvoj put. I nitko ga ne može prijeći umjesto tebe. Znaj što ne želiš i ako si zbog toga solo, neka. Ako te to čini drugačijim od ostalih, još bolje. A, ako te to čini sretnim/om, onda to je sve što trebaš znati. Onda znaš da si na pravom putu. 

Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje!

 

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara