Foto: Fokus, Ilustracija Index

Dvadeset i četvrto poglavlje

Zaborav

„Opet te zove Trent! Daj se više javi na prokleti telefon!“
viknuo je Shepley iz dnevne sobe.
Ostavio sam mobitel na televizoru, što je dalje moguće
od svoje sobe.
Onih prvih nekoliko najmučnijih dana bez Abby, ostav-
ljao sam ga u autu, u pretincu za rukavice. Shepley ga je
donio natrag u stan, uz objašnjenje da mi mora biti pri ruci
u slučaju da me zove tata. Nisam mogao pobiti tu logiku pa
sam pristao, ali samo ako ostane na televizoru.
Inače bi me izludjela potreba da nazovem Abby.
„Travis! Telefon!“
Buljio sam u strop, zahvalan ostaloj braći što me razumi-
ju, i iznerviran time što me Trent ne razumije. Noćima me
zabavljao ili se opijao sa mnom, no mislio je da me mora
zvati i tijekom svake pauze na poslu. Imao sam dojam kako
je on neki Maddox čuvar koji me štiti od pokušaja samou-
bojstva.
Dva i pol tjedna poslije početka zimskih praznika, moja
želja da nazovem Abby postala je potreba i zato mi se činilo
kako je pristup telefonu loša ideja. Shepley je otvorio vrata i
dobacio mi mali crni četvrtasti predmet. Sletio mi je na prsa.
„Isuse, Shep, rekao sam ti...“
„Znam što si mi rekao. Imaš osamnaest propuštenih
poziva.“
 „Sve od Trenta?“
„Jedan je od anonimnih papaka.“
Podigao sam telefon i ispružio ruku, a onda otvorio šaku
i pustio tu tvrdu plastiku da padne na pod.
„Treba mi piće.“
„Treba ti tuširanje. Smrdiš kao govno. Trebaš oprati i
jebene zube, obrijati se i staviti dezodorans.“
Sjeo sam. „Sereš, Shep, još uvijek se sjećam kako sam ti
prao odjeću i kuhao juhicu čitava tri mjeseca nakon Anye.“
Frknuo je nosom. „Barem sam prao zube.“
„Trebaš mi dogovoriti novu borbu“, rekao sam i srušio se
natrag na krevet.
„Imao si jednu prije dvije večeri, i još jednu tjedan rani-
je. Nemamo računice zbog praznika. Adam neće zakazati
novu borbu sve dok ne počnu predavanja.“
„Dovedi onda ljude iz mjesta.“
„Previše je opasno.“
„Nazovi Adama, Shepley.“
Prišao je mojem krevetu, uzeo mobitel, pritisnuo neko-
liko tipki i ponovo mi bacio telefon na trbuh. „Nazovi ga
sam.“
Stavio sam telefon na uho.
„Budaletino! Što to radiš? Zašto se ne javljaš na telefon?
Hoću van večeras!“ vikao je Trenton.
Bijesno sam pogledao Shepa, ali on je izašao iz sobe i ne
osvrnuvši se.
„Ne ide mi se, Trente. Zovi Cami.“
„Ona je konobarica. Novogodišnja je večer. Doduše,
mogli bismo otići do nje! Ukoliko nemaš neke druge pla-
nove...“
„Ne. Nemam druge planove.“
„Samo želiš ležati i umirati?“
 „Tako nekako.“ Uzdahnuo sam.
„Travis, mali moj braco, stvarno te volim, ali prava si
pičkica. Bila je ljubav tvog života. Shvaćam. Sranje je. Znam.
Ali sviđalo se to tebi ili ne, život ide dalje.“
„Hvala, gospodine Rogers 1 .“
„Prebalav si da bi znao tko je on.“
„Thomas nas je tjerao da gledamo reprize, sjećaš se?“
„Ne. Slušaj. Završavam u devet. Pokupit ću te u deset.
Ako ne budeš odjeven i spreman, a pritom mislim istuširan
i obrijan, pozvat ću gomilu ljudi i reći im da radiš tulum u
stanu s besplatnim pivom i kurvama.“
„Jebote, Trentone, nemoj.“
„Znaš da hoću. Posljednje upozorenje. Vidimo se u deset
ili ćeš u jedanaest dobiti goste. I to one gadne.“
Zastenjao sam. „Jebeno te mrzim.“
„Ne, ne mrziš me. Vidimo se za sat i pol.“
U telefonu je nešto zaškripalo prije nego što se veza pre-
kinula. Znajući Trentona, pretpostavio sam da me vjerojat-
no nazvao iz šefove kancelarije, s nogama na stolu.
Sjeo sam i osvrnuo se po sobi. Zidovi su bili goli jer na
njima više nije bilo Abbynih fotografija koje su ih dosad
prekrivale. Iznad mog kreveta ponovo je visio sombrero,
ponosno izložen nakon što je bio sramotno zamijenjen
uokvirenom zajedničkom crno-bijelom fotografijom.
Trenton će me zaista prisiliti na ovo. Zamišljao sam sebe
kako sjedim za šankom, dok cijeli svijet oko mene slavi i
nimalo ne mari za činjenicu da sam nesretan. A prema She-
pleyu i Trentonu, još sam i pičkica.
Lani sam plesao s Megan, a kući sam doveo Kassie Beck
koja bi se našla na mojoj famoznoj listi, samo da mi se nije
izbljuvala u ormar u hodniku.
Pitao sam se kakve planove za večeras ima Abby, ali
nastojao sam ne dopustiti mislima da odu predaleko. Ne bi
bilo dobro da počnem razbijati glavu razmišljajući s kim će
se možda vidjeti. Shepley nije spominjao njezine planove.

Frederick Rogers – američki svećenik, pisac i tv voditelj, koji se proslavio
dječjom emisijom „Susjedstvo gospodina Rogersa“. (op. ur.)
Nisam znao skrivaju li to namjerno od mene, ali pokretanje
te teme značilo bi previše mazohizma. Čak i za moj ukus.
Otvorio sam ladicu noćnog ormarića i ona je zaškripala.
Napipao sam kutijicu.
Pažljivo sam je izvukao i prislonio uz prsa koja su mi se
podigla i spustila uz uzdah. Onda sam je otvorio i zadrhtao
na prizor blistavog dijamantnog prstena. Tome prstenu od
bijelog zlata mjesto je bilo samo na jednom prstu, no taj mi
je san iz dana u dan djelovao sve nestvarnije.
Znao sam, kad sam ga kupio, da će proći godine prije
nego što ga dam Abby, ali imalo mi je smisla čuvati ga za
slučaj da se dogodi taj savršeni trenutak. Tako sam se imao
čemu veseliti. Pa, čak i sad. U toj kutiji nalazio se jedini tra-
čak nade koji mi je ostao.
Kad sam spremio dijamant i sam sa sobom obavio
motivacijski razgovor, konačno sam krenuo u kupaonicu,
namjerno ne gledajući u svoj odraz u ogledalu. Tuširanje i
brijanje nisu mi popravili raspoloženje, jednako kao ni (što
ću kasnije naglasiti Shepleyu) pranje zuba. Navukao sam
crnu košulju i traperice pa obuo crne čizme.
Shepley mi je pokucao na vrata i ušao, odjeven i spreman
za pokret.
„Ideš i ti?“ pitao sam ga, zakopčavajući remen. Ne znam
zašto sam bio iznenađen. Budući da America nije bila tu,
nije imao s kim ići van, osim s nama.
„Je li to u redu?“
„Da, da... Samo... Pretpostavljam da ste ti i Trent ovo već
ranije isplanirali.“
„Pa, jesmo“, priznao je, sumnjičavo me gledajući, poma-
lo iznenađen time što sam tek sad shvatio.
Začula se truba Trentovog auta i Shepley je pokazao
prema hodniku. „Idemo.“
Kimnuo sam i slijedio ga. Trentonov automobil mirisao
je na parfem i cigarete. Ubacio sam Marlboro u usta i podi-
gao guzicu da izvadim upaljač.
„Dakle, Crvena vrata su prepuna, ali Cami je rekla tipo-
vima na ulazu da nas puste. Imaju neki bend koji nastupa
uživo, a pretpostavljam da su tamo otprilike svi koji nisu
otišli starcima. Trebalo bi biti dobro.“
„Druženje s pijanim, propalim prijateljima iz srednje
škole u mrtvom studentskom gradu. Pun pogodak“, prigo-
vorio sam.
Trenton se nasmiješio.
„Dolazi mi prijateljica. Vidjet ćeš.“
Podigao sam obrve. „Molim te, reci mi da nisi.“
Ispred ulaza je stajala nekolicina ljudi: čekali su da netko
izađe da bi mogli ući. Prošli smo pored njih, ne obazirući se
na njihovo prigovaranje.
Pored ulaza je bio postavljen stol, donedavno pun ukra-
snih kapa, čaša, svjetlucavih naljepnica i trubica. Besplatne
sitnice uglavnom su odmah razgrabljene, ali Trenton je ipak
uspio pronaći smiješne naočale u obliku brojeva nove godi-
ne. Pod je bio prekriven konfetima, a bend je svirao Hungry
Like a Wolf.
Probadao sam Trentona pogledom, a on se pravio da to
ne primjećuje. Shepley i ja slijedili smo ga do šanka, gdje
je Cami otvarala boce i brzo miješala pića, zastajući samo
nakratko, da ukuca brojeve u blagajnu ili dopiše nečiji
račun. Zdjela za napojnicu bila je puna dolara i morala je
tiskati novčanice kad god bi joj netko platio više.
Kad je ugledala Trentona, oči su joj se ozarile. „Stigao
si!“ Dohvatila je tri boce piva, otvorila ih i stavila na šank
pred njega.
„Rekao sam da hoću.“ Nasmiješio se i nagnuo preko
šanka da joj poljubi usne. To je bio kraj njihovog razgovora
jer se hitro okrenula i gurnula niza šank novu bocu piva.
Naprezala se ne bi li čula nove narudžbe.
„Dobra je“, primijetio je Shepley gledajući je. Trenton se
nasmiješio. „Jebeno jest.“
„Jeste li...?“ počeo sam.
„Ne“, rekao je Trenton, odmahujući glavom. „Ne još.
Radim na tome. Ima nekoga glupog studenta u Caliju.
Samo čekam da ju malac još jednom naljuti, pa da shvati
kakav je krelac.“
„Sretno ti bilo“, rekao je Shepley i popio pivo.
Trenton i ja zastrašili smo grupicu ljudi, u dovoljnoj mjeri
da nam prepuste stol, pa smo ležerno počeli svoju večer
pijenja i promatranja ljudi.
Cami se i izdaleka brinula o Trentonu; svako malo slala
je konobarice s punim čašama tekile i piva. Bilo mi je drago
što sam već iskapio četiri čaše tekile kad su počele laganice
osamdesetih.
„Ovaj bend ništa ne valja, Trent“, viknuo sam nadglasa-
vajući buku.
„Baš ne znaš cijeniti naslijeđe bendova s kosom“, odgo-
vorio mi je. „Hej. Pogledaj tamo“, rekao je pokazujući prema
plesnom podiju.
Neka crvenokosa djevojka provlačila se kroz gomilu
ljudi, a njezino blijedo lice krasio je blistav osmijeh.
Trenton je ustao i zagrlio je, a ona se još jače nasmijala.
„Hej, T! Kako si?“
„Dobro! Dobro! Radno. A ti?“
„Sjajno! Sad živim u Dallasu. Radim u jednoj PR firmi.“
Pogledala je za naš stol, prvo Shepleya pa mene. „O, moj
Bože! Je li ovo tvoj mlađi brat? Nekad sam te čuvala!“
Namrštio sam se. Imala je velike grudi i obline pin-up
modela iz četrdesetih. Bio sam siguran da bih se sjećao da
sam ikada s njom provodio vrijeme.
Trent se nasmijao. „Travis, sjećaš se Carisse, zar ne? Išla
je u školu s Tylerom i Taylorom.“
Carissa je ispružila ruku i ja sam je stisnuo. Stavio sam
filtar cigarete između prednjih zuba i kresnuo upaljačem.
„Ne bih rekao“, odgovorio sam i vratio gotovo praznu kuti-
ju u prednji džep košulje.
„Nisi imao puno godina“, nasmijala se.
Trenton je pokazao prema Carissi. „Prošla je kroz težak
razvod od Setha Jacobsa. Njega se sjećaš?“
Odmahnuo sam glavom, već umoran od igre koju je
Trenton igrao.
Carissa je uzela punu čašu žestice koja je bila ispred
mene i iskapila je, a zatim se progurala pored mene.
„Čula sam da si i ti nedavno prošao kroz loše razdoblje.
Možda možemo večeras jedno drugome praviti društvo?“
Po njezinom sam pogledu vidio da je pijana... I usamlje-
na. „Ne trebam babysittericu“, rekao sam i povukao dim.
„Pa, onda možda samo prijateljicu? Noć je duga. Došla
sam ovamo sama jer su mi sve prijateljice udane, kužiš?“
Nervozno se zahihotala.
 „Ne baš.“
  Carissa je spustila pogled i osjetio sam malu grižnju
savjesti. Ponašao sam se kao kreten, a nije mi učinila ništa
loše. „Hej, oprosti“, rekao sam. „Samo ne želim biti ovdje.“
 Slegnula je ramenima. „Ni ja. Ali, ne želim ni biti sama.“
Bend je prestao svirati, a pjevač je počeo odbrojavati od
deset. Carissa je pogledala oko nas, pa u mene, a oči su joj se
zamaglile. Spustila je pogled na moje usne, a uto je gomila
viknula uglas: „Sretna Nova godina!“
Bend je zasvirao žešću verziju Auld Lang Syne i Carissa
me poljubila u usta. Malo sam razmaknuo usne, ali njezine
su bile tako strane, tako drugačije od onih na koje sam navi-
kao, da mi je odmah oživjelo sjećanje na Abby, i još više me
zaboljelo to što je nema.
Odmaknuo sam se i obrisao usne rukavom.
„Žao mi je“, rekla je Carissa, gledajući za mnom dok sam
ustajao od stola.
Progurao sam se kroz gomilu do muškog toaleta i zaklju-
čao se. Izvadio sam telefon i zadržao ga u ruci. Pogled mi je
bio mutan, a na jeziku sam osjećao težak okus tekile.
I Abby je vjerojatno pijana, razmišljao sam. Neće je sme-
tati ako nazovem. Nova je godina. Možda očekuje moj poziv.
Pregledao sam imena u imeniku i zaustavio se kod Golu-
bice.
Okrenuo sam zglob i pogledao isto to ime, istetovirano
na njemu. Da je željela razgovarati sa mnom, nazvala bi me.
Imao sam priliku i izgubio sam je. Osim toga, rekao sam
joj kako ću je pustiti da krene dalje. Bio pijan ili ne, bilo bi
sebično da je nazovem.
Netko mi je pokucao na vrata. „Trav?“ viknuo je Shepley.
„Jesi dobro?“
Otključao sam vrata i izašao, držeći telefon u ruci. „Jesi
li je zvao?“
  Odmahnuo sam glavom i zagledao se u pločice na
suprotnom zidu. Zakoračio sam unatrag, a onda zavitlao
telefon u zid. Gledao sam kako je prsnuo u mnoštvo dijelo-
va koji su popadali po podu. Neki nesretnik koji je bio kod
pisoara, odskočio je; ramena su mu odletjela do ušiju.
„Nisam“, rekao sam. „I neću.“
Shepley me pratio do stola bez riječi. Carisse nije bilo, a
čekale su nas tri nove čašice.
„Mislio sam da će ti skrenuti misli, Trav. Žao mi je.
Uvijek se bolje osjećam kad poševim neku zgodnu mačku,
nakon što mi se dogodi ono što se dogodilo tebi“, rekao je
Trenton.
„Onda ti se nije dogodilo isto što i meni“, rekao sam i
istresao tekilu niz grlo. Brzo sam ustao i uhvatio se za rub
stola radi ravnoteže. „Vrijeme je da pođem kući i onesvije-
stim se, dečki.“
„Jesi li siguran?“ upitao je Trenton, pomalo razočaran.
Nakon što je Trenton zadržao Caminu pažnju, dovoljno
dugo da se pozdrave, krenuli smo prema autu. Prije no što
ga je upalio, pogledao me. „Misliš li da ćete se ikad pomi-
riti?“
„Ne.“
„Možda je vrijeme da to prihvatiš. Osim ako je više
uopće ne želiš u životu.“
„Trudim se.“
„Mislim, kad počnu predavanja. Pretvaraj se da je sve
onako kako je bilo prije nego što si je vidio golu.“
„Umukni, Trente.“
Ubacio je u rikverc. „Baš sam razmišljao...“, rekao je
dok je okretao volan i ubacivao u brzinu, „da si bio sretan i
kad ste bili samo prijatelji. Možda biste se mogli vratiti na
to. Možda misliš da ne možete zato što se sad osjećaš tako
jadno.“
„Možda“, rekao sam, buljeći kroz prozor.
 Konačno je stigao prvi dan proljetnog semestra. Nisam
spavao cijelu noć, bacakao sam se i prevrtao, plašeći se ali i
željno iščekujući ponovni susret s Abby. Bez obzira na besa-
ne noći, odlučio sam biti raspoložen i ne pokazati ni njoj niti
ikome drugome koliko sam patio.
Za vrijeme ručka, kad sam je ugledao, srce mi je gotovo
eksplodiralo. Izgledala je isto, a opet nekako drugačije.
Razlika je bila u tome što mi je djelovala poput strankinje.
Nisam joj mogao samo prići i dotaknuti je, kao što sam
nekad činio. Kad me ugledala, zatreptala je onim svojim
krupnim očima, a ja sam se nasmiješio i namignuo joj s kraja
našeg nekadašnjeg stola. Nogometaši su kukali zbog toga
što su izgubili od ekipe državnog sveučilišta, a ja sam im
pokušavao olakšati muke spominjući neka od mojih živo-
pisnijih iskustava tijekom praznika, o tome kako Trenton
slini za Cami, i kako nam se jednom pokvario auto, pa su
nas umalo uhitili zbog pijanstva na javnom mjestu, dok smo
pješačili doma.
Krajičkom oka vidio sam kako Finch grli Abby, i na tre-
nutak sam se upitao želi li ona da odem, ili je možda uzne-
mirena. Kako god bilo, mrzio sam činjenicu što to ne znam.
Ubacio sam u usta zadnji zalogaj nečega prženog i
odvratnog, ostavio pladanj i prišao joj, a zatim spustio ruke
na njezina ramena.
„Kako je na predavanjima, Shep?“ pitao sam, trudeći se
da mi glas zvuči potpuno opušteno.
Shepley je iskrivio lice. „Prvi dan je koma. Sati slušanja o
programu i pravilima. Ne znam zašto sam se uopće pojavio
tu prvi tjedan. A kod tebe?“
„Ma, sve je to dio igre. A kako je tebi, Golube?“ Trudio
sam se da mi napetost iz ramena ne prijeđe u ruke. „Isto
tako.“ Glas joj je bio tih, ali nekako dalek.
„Jesi li se lijepo provela za praznike?“ pitao sam je, razi-
grano je ljuljajući lijevo-desno.
„Prilično lijepo.“
Da. Ovo je jebeno neugodno.
„Slatko. Idem dalje na predavanje. Vidimo se.“ Brzo sam
izašao iz kantine i posegnuo za kutijom Marlbora prije nego
što sam prošao kroz metalna vrata.
Iduća dva sata bila su pravo mučenje. Jedino mjesto gdje
sam se osjećao sigurno bila je moja spavaća soba, daleko
od studentskog naselja, daleko od svega što me podsjećalo
na to da život ide dalje i do nitko ne mari što se ja osjećam
kao govno, čija je bol gotovo opipljiva. Shepley mi je stalno
govorio kako mi neće biti toliko loše nakon nekog vremena,
ali mene, izgleda, nikako nije puštalo.
Sreo sam ga na parkiralištu ispred Morgan Halla, poku-
šavajući ne gledati prema ulazu. Shepley je djelovao dosta
napeto i nije puno pričao tijekom vožnje do stana.
Kad se zaustavio na svom uobičajenom mjestu ispred
zgrade, uzdahnuo je. Dvojio sam oko toga hoću li ga pitati
imaju li on i America nekih problema, ali nisam se mogao
baviti i njegovim i svojim sranjem.
Dohvatio sam ruksak sa zadnjeg sjedišta i otvorio vrata.
„Hej“, rekao je Shepley, zatvarajući vrata za sobom. „Jesi
li dobro?“
„Da“, rekao sam iz hodnika. Nisam se ni osvrnuo.
„Ono u kantini bilo je pomalo čudno.“
„Pretpostavljam“, rekao sam i napravio još jedan korak.
„Pa, ovaj... Vjerojatno bih ti trebao reći nešto što sam
načuo. Mislim... Jebemu, Trav, ne znam želim li ti to reći ili
ne. Ne znam hoće li to popraviti ili pogoršati stvari.“
Okrenuo sam se. „Od koga si čuo i što?“
„Mare i Abby su pričale. Čuo sam kako je... Abby bila sva
jadna tijekom praznika.“
Samo sam stajao i šutio, trudeći se disati mirno.
„Jesi li čuo što sam rekao?“ pitao me, mršteći se.
„Što to znači?“ upitao sam i dignuo ruke. „Bila je jadna
zbog mene? Zato što više nismo prijatelji? Što?“
Kimnuo je glavom. „Sad vidim da je ovo bila loša ideja.“
„Reci mi“, viknuo sam i osjetio kako se tresem. „Ne
mogu... Ne mogu više ovo izdržati.“ Bacio sam ključeve u
hodnik i čuo glasan zveket kad su udarili u zid. „Jedva me
danas pozdravila, a ti mi pričaš kako želi da joj se vratim?
Kao prijatelj? Onako kako je bilo prije Vegasa? Ili je samo
načelno jadna?“
„Ne znam.“
Bacio sam ruksak i šutnuo ga prema Shepleyu. „Zašto
mi to radiš, čovječe? Misliš li da ne patim dovoljno? Vjeruj,
i previše.“
„Oprosti, Trav. Samo sam pomislio da bi to volio znati...
Da se radi o meni... “
„Ti nisi ja! Samo me jebeno... Ostavi me na miru, Shepe.
Kvragu, samo zaboravi.“ Zalupio sam vrata i sjeo na krevet
pa spustio glavu na ruke.
Odškrinuo je vrata. „Ne želim da ti bude gore, ako to
misliš. Ali mislim da bi bilo još gore da sam ti to prešutio i
da saznaš naknadno. Samo to kažem.“
Kimnuo sam. „U redu.“
„Misliš... Misliš da će ti biti lakše ako se fokusiraš na sra-
nja koja si morao istrpjeti zbog nje?“
Uzdahnuo sam. „Pokušao sam. Ali stalno se vraćam na
istu misao.“
„Na koju?“
„Sada, kad je gotovo, volio bih da mi se vrati i sve ono što
je bilo loše... Samo da bih dobio i ono dobro.“
Shepleyev pogled letio je po sobi dok se pokušavao sje-
titi neke utješne riječi, ali bilo je jasno kako nema savjeta za
mene. Oglasio mu se mobitel.
„Trent“, rekao je Shepley nakon što je pogledao ekran.
Oči su mu zasjale. „Hoćeš s njim na piće u Crvena? Danas je
gotov u pet. Auto mu se opet pokvario pa hoće da ga pove-
zeš da vidi Cami. Trebao bi ići, čovječe. Uzmi moj auto.“
„Dobro. Javi mu da dolazim.“ Šmrknuo sam i obrisao
nos pa ustao.
Negdje između izlaska iz stana i zaustavljanja na šljunča-
nom parkiralištu ispred salona za tetovažu u kojem je Tren-
ton radio, Shepley ga je uspio upozoriti da mi je dan skroz
usran. Trenton se odao time  što je inzistirao da odemo
ravno u Crvena vrata. Rekao je to čim je sjeo na suvozačko
mjesto. Nije, kao obično, želio prvo otići kući i presvući se.
Kad smo stigli u lokal, nije bilo nikoga osim Cami, vla-
snika i jednog momka koji se bavio nabavom pića, no bila
je sredina tjedna, a u te dane glavno vrijeme za odlazak u
barove i ispijanje piva bilo je kasnije navečer. Nije prošlo
dugo i lokal se počeo puniti.
Već sam bio pijan kad su svratili Lexie i neki njezini pri-
jatelji, ali nisam se potrudio ni podignuti glavu sve dok nije
došla Megan.
„Izgledaš prilično zapušteno, Maddox.“
„Ma... “, rekao sam, pokušavajući utrnulim ustima obli-
kovati riječi.
„Idemo plesati“, zacvrkutala je i povukla me za ruku.
„Mislim da ne mogu“, rekao sam, ljuljajući se.
„Mislim da ne bi trebao“, veselo je dodao Trenton.
Megan mi je donijela pivo i sjela pored mene. Za deset
minuta već me hvatala za košulju, dodirujući mi nadlaktice,
a onda i ruke. Baš uoči zatvaranja dignula se sa stolca i stala
ispred mene – bolje reći uzjahala moju nogu.
„Pa, ne vidim motor ispred bara. Je li te Trenton dove-
zao?“
„Ne. Došli smo Shepleyevim autom.“
„Obožavam taj auto“, gugutala je. „Trebaš me pustiti da
te odvezem kući.“
„Ti hoćeš voziti?“ pitao sam frfljajući.
Pogledao sam u Trentona koji je nastojao zaustaviti smi-
jeh. „To vjerojatno nije loša ideja, braco. Pazi se...u svakom
slučaju.“
Megan me povukla sa stolca, pa iz bara, sve do parki-
rališta. Nosila je šljokičastu majicu bez bretela, suknju od
trapera i čizme, ali izgleda da joj hladnoća nije smetala – ako
je uopće i bilo hladno. Ja ionako nisam osjećao ništa.
Zahihotala je kad sam joj prebacio ruku preko ramena i
naslonio se na nju, kako bih uopće mogao hodati. Kad smo
stigli do suvozačkih vrata Shepleyevog automobila, presta-
la se smijati.
„Neke stvari se nikad ne mijenjaju, zar ne, Travis?“
„Pretpostavljam“, rekao sam, gledajući u njene usne.
Megan me zagrlila oko vrata i privukla k sebi, ne oklije-
vajući zabiti mi jezik u usta. Bio je mekan i vlažan i ne posve
nepoznat.
Nakon nekoliko minuta hvatanja za guzicu i razmjenji-
vanja sline, podigla je nogu i obavila je oko mene. Zgrabio
sam je za bedro i zaletio se kukovima u nju. Udarila je stra-
žnjicom u vrata automobila i zastenjala mi u usta.
Megan je uvijek voljela grubo.
Jezikom je prelazila preko mojeg vrata i tad sam osjetio
hladnoću, jer se toplina koja je ostajala iza njenih usana brzo
hladila na zimskom zraku.
Meganina ruka našla se između nas dvoje. Uhvatila me
za kurac, smijući se jer je bio baš onakav kakvog je željela.
„Mmmmmm, Travis“, uzdisala je i grizla me za usnu.
„Golubice...“, izletjelo mi je dok sam spuštao usne na
njezine. U to doba noći bilo je lako zamišljati neku drugu.
Megan se nasmijala. „Molim?“ Kao prava Megan, nije
tražila nikakvo objašnjenje.
„Idemo u tvoj stan“, rekla je i uzela mi ključeve iz ruku.
„Moja je cimerica bolesna.“
„A da?“ upitao sam i povukao kvaku. „Stvarno želiš
voziti?“
„Bolje ja nego ti“, rekla je i poljubila me još jednom prije
nego što je sjela za upravljač.
Dok je vozila, smijala se i pričala o svojim praznicima,
cijelo vrijeme prtljajući oko mojih traperica i zavlačeći ruku
u njih. Dobro je što sam bio pijan, zato što ni s kim nisam
spavao od Dana zahvalnosti. U suprotnom bi, prije nego
stignemo do stana, Megan morala naći taksi i otići doma.
Na pola puta do kuće sjetio sam se prazne zdjele za kon-
dome. „Čekaj tren. Čekaj tren“, rekao sam i pokazao niz
ulicu. „Stani kod Swift Marta. Moramo kupiti...“
Zavukla je ruku u torbu i izvukla kutijicu kondoma.
„Pobrinula sam se za to.“
Naslonio sam se i nasmiješio. Prava cura za mene.
Megan se zaustavila na Shepleyevom mjestu za parkira-
nje, jer je toliko puta bila kod nas da je to znala. Sitnim je
koracima obišla automobil, žureći na visokim potpeticama.
Naslonio sam se na nju dok smo se penjali stepenicama
i nasmijala se kroz poljubac kad sam konačno shvatio da su
vrata već otključana i upao unutra.
Usred poljupca sam se ukočio. Abby je stajala u dnev-
nom boravku i držala Tota.
„Golube“, rekao sam zapanjeno.
„Pronašla!“ viknula je America i istrčala iz Shepleyeve
sobe.
„Što ti tu radiš?“ pitao sam.
Iznenađenje na njenom licu pretvorilo se u ljutnju.
„Drago mi je da si opet onaj stari, Trav.“
„Upravo odlazimo“, zarežala je America. Zgrabila je
Abbynu ruku dok su prolazile pored mene i Megan.
Trebao mi je trenutak do reagiram, ali sam se uspio spu-
stiti niz stepenice. Tek sad sam spazio Americinu Hondu.
Glavom mi je letio čitav niz psovki.
Bez razmišljanja sam je zgrabio za kaput. „Kamo si kre-
nula?“
„Doma“, prekinula me i ljutito otrgla kaput.
„Što si radila ovdje?“
Ugaženi snijeg je škripao pod Americinim nogama dok
je prilazila Abby, a pored mene se odjednom našao Shepley,
gledajući u svoju curu.
Abby je podigla bradu. „Žao mi je. Da sam znala da ćeš
ti biti ovdje, ne bih došla.“
Stavio sam ruke u džepove kaputa. „Možeš doći ovamo
kad god želiš, Golubice. Nikad nisam želio da odeš.“
„Ne želim ti smetati.“ Pogledala je na vrh stepenica, gdje
je stajala Megan i promatrala predstavu. „Uživaj u večeri“,
rekla je i okrenula se. 
Uhvatio sam je za ruku. „Čekaj. Ljutiš se?“
Povukla je ruku. „Znaš“, nasmijala se, „čudim se samoj
sebi što sam uopće iznenađena.“
Možda se smijala, ali u očima joj se vidjela mržnja. Što
god napravio – nastavio život bez nje ili ležao u krevetu
pateći za njom – ona će me mrziti. „S tobom nikada ne
mogu pobijediti. Nikada. Kažeš da je gotovo... Jebeno sam
nesretan! Morao sam slomiti telefon u milijun komada kako
te ne bih zvao svake jebene minute svakog jebenog dana.
Morao sam se praviti da je sve u redu, tako da ti budeš sret-
na... I sad se ti, jebote, ljutiš na mene? Slomila si mi jebeno
srce!“ vikao sam.
„Travis, pijan si. Pusti Abby da ide doma“, rekao je She-
pley.
Zgrabio sam Abby za ramena i privukao je bliže, da bih
je pogledao u oči. „Želiš li me ili ne? Ne možeš mi ovo vječ-
no raditi, Golube!“
„Nisam došla ovamo kako bih tebe vidjela.“
„Ne želim nju“, rekao sam gledajući u Abbyne usne.
„Samo sam tako jebeno nesretan, Golubice.“ Nagnuo sam
se da je poljubim, ali ona je odmaknula moju bradu i odgur-
nula me.
„Imaš njezin ruž na usnama, Travis“, rekla je s gađenjem
u glasu.
Zakoračio sam unatrag i podigao košulju te obrisao usta.
Crveni tragovi nisu mi dopustili da to zaniječem. „Želio
sam zaboraviti. Barem jednu jebenu noć.“
Jedna suza skotrljala joj se niz obraz, ali brzo ju je obrisa-
la. „Onda nemoj da te ja u tome spriječim.“
Okrenula se, ali ponovo sam je uhvatio za ruku.
Plavokosa mrlja mi se odjednom unijela u lice, vičući i
udarajući me sitnim ali opakim šakama.
„Pusti je na miru, smeće jedno!“
Shepley je uhvatio Americu, ali ona ga je odgurnula i
okrenula se da me ošamari. Začuo se udarac njenog hitrog
dlana na mom obrazu i ja sam ustuknuo. Svi su se na tre-
nutak ukočili, zapanjeni njezinim neočekivanim napadom
bijesa.
Shepley ju je ponovo zgrabio, držeći je za zglobove i
odvukao je do Honde dok se ona otimala.
Žestoko se otimala, a plava joj je kosa letjela naokolo.
„Kako si mogao? Ona zaslužuje bolje od tebe, Travis!“
„America, STANI!“ viknuo je Shepley, jače nego što sam
ga ikada čuo.
  Ruke su joj pale niz tijelo dok ga je zgađeno gledala.
„Čekaj. Ti ga braniš?“
Iako se užasno bojao, ostao je pri svome. „Abby je preki-
nula s njim. Samo pokušava krenuti dalje.“
America je stisnula oči, a zatim izvukla ruku iz njegovog
stiska. „O, pa zašto onda i ti ne nađeš nekakvu usputnu
drolju u Crvenim vratima?“ Pogledala je Megan. „Dovedi je
doma i pojebi, pa mi samo javi je li ti pomogla da me pre-
boliš!“
„Mare...“ Shepley ju je želio uhvatiti, ali ona se izma-
knula i zalupila vrata, sjedajući za volan. Abby je otvorila
suvozačka vrata i sjela pored nje.
„Dušo, nemoj ići“, preklinjao je Shepley, naslanjajući se
na prozor.
America je upalila auto. „Ovdje postoji prava i kriva stra-
na, Shep. Bojim se da si ti na krivoj.“
„Ja sam na tvojoj strani“, rekao je, a u pogledu mu se
čitao očaj.
„Ne, više nisi“, otkantala ga je i krenula.
„America! America!“ vikao je.
Kad je Honda bila izvan dosega, okrenuo se, teško dišući.
„Shepley, ja...“
Prije nego što sam izgovorio i riječ, zamahnuo je i i uda-
rio me šakom u vilicu.
Primio sam udarac, dodirnuo lice i kimnuo glavom.
Zaslužio sam.
„Travis?“ viknula je Megan sa stepenica.
„Odvest ću je kući“, rekao je Shepley.
Gledao sam kako stražnja svjetla polako nestaju, dok je
Honda odvozila Abby sve dalje i osjetio sam knedlu u grlu.
„Hvala.“

Ovaj, i još mnogo drugih zanimljivih besteselera potražite u Fokusu!