Kreni ranije u školu zbog gužve, kreni ranije na trening da ne zapnemo u prometu, kreni ranije na posao, jer na radiju kažu da je krkljanac baš na tom potezu kojim ja idem. 7:30 ujutro. Škola, posao i bakice i dedeki koji idu na plac i/ili u dom zdravlja na čašicu razgovora s ekipom iz kvarta. Gužva gdje god se okreneš. Isto je bilo i u Dubaiju, tamo pak gužva nikada nije prestajala! Iako mi posao od kuće bio udaljen 15 minuta, morala sam kretati barem 45 minuta ranije zbog - gužve! 7:30 ujutro. 

 

Ni naprijed ni nazad. Obavezno se uvijek i neka nesreća dogodi putem, da pritisak kašnjenja bude još veći, i tako svako jutro... Ovdje u Tainanu priča je malčice drukčija. Tko je budan u 7:30 ujutro zapravo i ne stvara gužvu na cestama, jer su to jedino školarci, koji su ionako već od 7 u školama, metu podove, brišu prašinu i spremaju se za još jedan cjelodnevni boravak tamo. Da, dobro ste pročitali, učenici su ti koji svako jutro počiste svoj radni prostor u kojem provode više vremena nego doma, ne bacaju smeće po hodnicima ili dvorištu, ne uništavaju klupe rezbarenjem ljubavnih poruka "Lee voli Yin" s jedne strane, dok s druge lijepe prožvakane nakupine bakterija iz svojih usta, jer znaju da su oni ti koji će to ujutro sve morati oprati! Dobar sistem ako mene pitate. 

 

 

Druga skupina ljudi, koji su u ovo rano sunčano jutro već na nogama, su putnici kao i ja danas. Oni koji su za vikend došli na izlet, posjetili obitelj u drugom gradu, a sada se vraćaju u svoj te turisti. I ona treća grupa Tajvanaca čini manji postotak ljudi, koji ekšli rade od 8 ujutro i kreću na posao. O tome sam pisala već prije par tjedana. Naime, jako puno Tajvanaca radi od doma. U sklopu svojih zgrada, kuća, domova imaju garaže prenamijenjene u razno razne poslovne prostore, koji se ne otvaraju u 8 ujutro, ako baš nije sila. Najranije će otvoriti u vrijeme ručka oko 12 sati, ako su u pitanju restorančići, dok će dućani biti otvoreni i ranije, oko 10, ali ti ljudi neće stvarati gužvu na cestama, jer sve što moraju napraviti jest spustiti se dva kata niže iz svog kreveta na svoje radno mjesto. Divota! Kada bolje razmislim, nisam niti jednom, otkad sam došla ovdje, bila budna ovako rano, s namjerom izlaska iz kuće. Buđenje s potresima se ne računa, a ovaj tjedan ih je ponovo bilo nekoliko. 

 

Nakon onog jakog potresa početkom mjeseca, osjećam svaku vibraciju. Nevjerojatno je to kako strah funkcionira, od toga da se nikada nisam bojala, zato što mozak kaže da to ne možeš promijeniti, nije to auto da usporiš brzinu kako se ne bi slupao, nije to plin da ga gasiš svaki put nakon kuhanja kako ne bi eksplodirao, nije to pištolj kojim se nećeš igrati doma u dnevnom boravku kako ne bi opalio, do toga da mi srce svaki puta brže zakuca kada osjetim podrhtavanje. Priroda nije nešto na što možeš utjecati i nikada ne znaš kada će se dogoditi, nema upozorenja, ne znaš koliko će trajati ili gdje će "udariti", a pogotovo ne kakve će biti posljedice. Osjećaj koji se ne može mjeriti s niti jednim drugim. Srećom pa ne počnem paničariti, nego se mozak uključi i počne vrtjeti što napraviti ako... Kao što je i ova zima duga i hladna, kakva nije bila godinama, tako kažu da ni potresa nije bilo toliko često kao unazad dva mjeseca, a pogotovo ne tako jakih, jer 5 po Richteru za mene je JAKO! Dva mjeseca, baš u vrijeme kada sam ja došla, hm? Pitam se da nisam možda pošemerila ravnotežu zemlje dolaskom ovdje? Znam da su Tajvanci manji i visinom i težinom i znam da bih trebala pripaziti s čokoladom, ali nisam mislila da je toliko kritično :).

 

 

Da se vratim na svoje ranojutarnje ustajanje iz kreveta na dan kada nemam nikakvih obaveza. Ponedjeljak je i ne moram na posao, nije li to super? Enivej, vozim se prema Taipeiju na ručak s frendicom (dok ja dođem na drugi kraj otoka, bit će vrijeme za ručak), a pred večer idem u Pingxi na festival lampiona, nešto što sam oduvijek željela vidjeti, a sada napokon imam tu priliku. 

 

Pingxi je mali gradić u planinama, udaljen sat vremena od Taipeija, u kojem je ovaj festival i najpoznatiji. Prema starim pričama, koje se prenose s koljena na koljeno, festival lampiona datira iz vremena Dinastije Xing, koja je vladala prije dvije tisuće godina. U to vrijeme, bande kriminalaca često su terorizirale i napadale sela poput Pingxi, što je stanovnike tjeralo u bijeg i skrivanje u planinama. Kada bi zrak bio čist, muškarci na straži puštali su lampione u zrak, kao znak da se seljani mogu sigurno vratiti svojim kućama. 

 

Danas puštanje lampiona označava kraj proslave Kineske Nove godine. Običaj je na lampion napisati svoje želje i snove za nadolazeću godinu, prije paljenja svijeće i puštanja lampiona u visine. Nadam se da će doživljaj u stvarnosti biti upravo onakav kako to izgleda na slikama... 

Pssst! Teine avanture po Tajvanu pratite i na njezinom blogu!