Dnevnik gradske cure: Kako "influenceri" odgajaju naciju debila

Dnevnik gradske cure: Kako "influenceri" odgajaju naciju debila

Foto: Željka Molnar, Ilustracija Index 

ŠTO želiš biti kad odrasteš? Kad si klinac, to te stalno pitaju. Prvi put već u vrtiću, kad jedan dan želiš bit vatrogasac, drugi dan unicorn, a treći Sandi Cenov. Onda opet kad kreneš u školu - mi smo svoje ideje o budućnosti pisali u leksikone.
 
 
Policajka, kirurg, sudac… već tad je iz rubrike “napiši nešto za kraj” bilo razvidno da neću bit ništa od toga - ne znam što znači “Vol, vol, tutu gol! Guguguk!” - ali znam da se tako ne glasa niti jedna od osoba navedenih iznad. Možda eventualno sudac kad oslobađa Horvatinčića, inače ne.
 
Svejedno, imala sam neke ideje. Konkretne ideje.
 
Imala sam ih i kasnije, u srednjoj. Pravo, dok nisam vidjela koliko moja sestra mora učit i zaključila da je to za mene Krivo. Gluma, dok me nisu prestrašile sve priče o audicijama, do te mjere da se nisam nikad ni prijavila. Profesor hrvatskog jezika - zajebavam se, to je samo da proradi cirkulacija onima koji se ljute kad umjesto “bih”, napišem “bi.”
 
Imali smo u školi jednu curu koja je na pitanje o tome što želi postati kad odraste uvijek odgovarala jednako: “Poznata.” 
 
“Poznata po čemu?” - znali su je pitati kad je već bilo vrijeme da svi odlučimo kamo ćemo nakon srednje. 
 
“Nema veze, samo poznata.”
 
Ne poznata pjevačica, poznata glumica, poznata pekarica ili poznata fizičarka - samo POZNATA.
 
Zvuči jednako pametno kao “Vol, vol, tutu gol! Guguguk!”
 
Danas ne bi rekla da želi biti poznata, danas bi rekla nešto još gore - INFLUENCERICA.
 
Sigurno ste u zadnjih godinu dana primijetili da se ovaj izraz jako ugodno smjestio na jezicima i tipkovnicama mnogih ljudi. 
 
Puno ih se na taj izraz i ljuti - koji K znači influencer?
 
Nažalost, i mene se često naziva tako. I popizdim svaki put jer baš to - koji K znači influencer, što to znači za mene? Kakva je to titula? A stavljaju mi ju uz ime kao da mi je TO posao. Andrea, 32, influencerica. Što radiš? Influencam po kućama. 
 
Popizdim na to.
 
Ok, imam određenu količinu ljudi na društvenim mrežama koji će vidjet moju pidžamu na unicorne i htjet saznat gdje sam ju kupila, što me možda svrstava u kategoriju “influencera”, ali TO nije moj posao. 
 
To nije početak mog radnog dana, nije ni sredina, nije ni kraj, a definitivno nije sukus mojih aktivnosti, pogotovo ne onih koje mi omogućavaju da svaki mjesec plaćam kredit.
 
Zašto ovo pričam?
 
Jer je pojam “influencer” na početku bio interni pojam kojim su marketingaši i digitalci označavali i vrednovali nečiju online prisutnost i sposobnost da dopru do krajnjih korisnika, što je sasvim ok za internu upotrebu, ali danas se influencer sve češće izjednačuje s karijerom. Pojam “influencer” se pretvorio ne samo u općerašireni pojam kojim se obuhvaća i mistificira nečiji radi i/ili nerad, nego i još nešto puno gore - “influencer” je postao ambicija.
 
A to je ambicija slična onoj “želim biti poznata” - sama po sebi, ambicija bez ikakvog sadržaja. Prazna buhtla.
 
Nema ništa loše u tome da netko želi postati utjecajna osoba, ali sve se češće susrećem s onima koji bi samo htjeli biti influenceri jer misle da je to zanimanje.
 
Svi bi bili influenceri, a nitko ne bi radio ništa konkretno.
 
Zato popizdim kad vidim da netko za mene napiše da sam influencer - prvo, jer će osoba koja to čita mislit da sam ja mutava što se tako deklariram (a ne deklariram se tako) i drugo, još puno gore, jer će neka 14-godišnja klinka na pragu puberteta zbog mene možda pomislit da je to super smjer za život. A to nije smjer. Smjer je “želim biti utjecajni političar”, a ne “želim biti influencer.”
 
Influencer nije karijera - to je eventualno posljedica nečega.
 
Influencer ne bi trebala biti ničija izolirana ambicija, ali sve češće je.
 
Nedavno sam na Cvjetnom trgu čekala frendicu ispred onog dućana gdje su se fashionistice (isto jedan spektakularan izraz) mlatile za Baljmena, i vidjela dva klinca. Imali su ili 14 ili 15, nisam sigurna, ali tu su negdje jer su obojica još imala one mliječne brkove. 
 
Jedan je stajao ispred dućana, s rukama u džepovima i sjetno gledao u daljinu. Prvo sam mislila da i on nekog čeka - mi smo se u tim godinama na Cvjetnom nalazili s ekipom iz razreda i išli na klizanje ili u kino - ali nije nikog čekao. 
 
Pozirao je.
 
Par metara dalje je bio njegov frend koji ga je ekstatično fotkao.
 
Sto slika u dvije minute. Jedna poza, druga poza, jedna faca, druga faca, pogled u stranu, pogled prema dolje, pogled udesno jer mu je to bolji profil a on to jako dobro zna (kakva su to čudna djeca koja znaju za pojam “bolji profil”?)…
 
Kad je njegov photo shooting bio gotov, on i frend su zamijenili mjesta i uloge - ista priča, iste poze, iste ekspresije lica. 
 
Nakon toga su stali blizu mene i zadovoljno birali najbolju sliku, onu koju će objavit na instagram.
 
Uz neki hešteg, jasno, tipa #blessed, #ootd i #influencer.
 
U međuvremenu je prošlo par jako zgodnih cura - nisu se ni okrenuli. 
 
Nisu se okrenuli ni za zgodnim dečkima, za slučaj da ih cure ne zanimaju. 
 
Buljili su samo u svoje svete slike, a kad su ih objavili, zadovoljno su otišli dalje.
 
Ok, slikali su se, nije bed. I mi bi se u tim godinama slikali da smo imali instagrame i ostalo, ali nije stvar u tome. Stvar je u posvećenosti tim slikama.
 
U ozbiljnosti koja je ispunjavala zrak dok su pozirali.
 
I u tome što sve češće od očajnih roditelja čujem da njihova djeca žele postat “influenceri.”
 
Utjecajnici, kaže hrvatski pravopis. Bez konkretnog plana i programa. Bez konteksta.
 
Ne utjecajni zubari. Utjecajni automehaničari. Utjecajni developeri.
 
Samo to, influenceri.
 
Čak štoviše, već se sami tako i nazivaju. 
 
Ne sarkastično, nego mrtvi ozbiljni.
 
Jedan od mojih poslova uključuje i vođenje društvenih mreža za dva strana brenda i svaki dan, ali bez iznimke, dobijem minimalno 5 poruka od 14-godišnjih klinaca koji započinju sa “ja sam influencer od tu i tu, pošaljite mi svoje stvari molim vas…” 
 
“Ja sam influencer.”
 
Dijete od 14. Klinac koji od influencea ima to da može iznervirat rasku na SRZ-u i par puta godišnje natjerat mamu da mu kupi nešto što inače ne bi dobio.
 
Nije on kriv, djeca su blesava, nisam ni ja s 14 bila puno pametnija od vol vol tutu gol, ali imala sam drugačije ideje i uzore. 
 
Moji uzori su bili konkretni ljudi s konkretnim zanimanjima. Britney Spears u osnovnoj, da, ok, možda nije za pohvalit se, ali za nju se znalo čime se bavi. Znala sam da je pjevačica. Da pleše. Da ima probe. Gledala sam dokumentarac o njoj na VH1 i vidjela da puno radi i da njeno pjevanje nije samo dođem, otpjevam, otiđem. Znala sam što tu sve dolazi u paketu. Ne samo “vidi ja sam lijepa i pjevam.”
 
Eminem. Opet jebiga, ali tekstovi. Pametni tekstovi, supstanca. Znalo se što radi.
 
Stephen King, cheeseburger and fries of literature kako i sam kaže, ali konkretan čovjek. 
 
Moja mama, pravnik, pravosudni ispit, javnobilježnički ispit, konkretno zanimanje. 
 
Tata, pravnik koji govori četiri jezika tečnije nego što ja govorim hrvatski. Dan danas mi je neugodno što uz hrvatski pričam još “samo” dva jezika jer znam da mogu bolje.
 
Konkretni ljudi, konkretna zanimanja. 
 
Konkretni uzori. 
 
Danas su klinci zalijepljeni za društvene mreže i uzore traže tamo, a na njima je uz konkretne ljude sve više “influencera.” Neki jesu baš zato što jesu konkretni, ali hrpa njih su samo to.
 
Influenceri. 
 
Neki od njih sami to pišu kao titulu. I opis posla. Bez objašnjenja što iza toga stoji. Odnosno, što iza toga NE stoji.
 
“Influencer.”
 
Ja sam uvjerena da ako jesi influencer, ne moraš to naglašavat jer potreba za naglašavanjem da imaš utjecaj nekako umanjuje vjerojatnost da ga stvarno imaš.
 
Za pola njih se nema pojma što ZAPRAVO rade.
 
Znam puno blogerica koje uz svoje bloganje rade još milijun drugih stvari, “normalnih” stvari, onih koje možeš objasnit baki na Božićnom ručku bez te gleda čudno, ali sve se to briše kad se samo napiše “blogerica.” Ili “influencer.” A to se radi - ne te blogerice same, nego drugi, za njih.
 
Naravno, zbirni naziv INFLUENCER nekima jako odgovara jer je to super način za mistificirat što radiš, pogotovo ako ne radiš ništa i tu je problem. 
 
Klinci to vide kao idealan posao. Ne pitaju što je iza. Ne zanima ih.
 
Vide lijepe slike. Vide “pametne” opise tih slika i šašave heštegove pa misle da je to nešto što bi trebali upisati pod rubriku “što želiš postati kad narasteš.”
 
INFLUENCER.
 
Zato pizdim kad za mene napišu da sam influencer, jer ako već jesam, to nije početak priče, ni uzrok bilo čega. To eventualno može biti posljedica, a to se gubi u prijevodu kad se ljudima samo nadjene titula influencer.
 
Jer će klinka od 14 vidjet da sam ja negdje navedena kao influencer, vidjet će sliku u lijepom kaputu i mislit “aha, to je sve što treba radit!”
 
Nije.
 
Facebook i Instagram su fragmenti. Mali, zanemarivi fragmenti. Ne možeš živjet od slikanja u kaputu, zanemari priče koje ti prodaju razno razna hrvatska bića i pojave koje imaju ajfon a nemaju za poziv. To je vani, kod nas je puno drugačije. To što Chiara Ferragni zaradi 11 tisuća dolara za jednu objavu - znam, jer sam radila s njom u sklopu jednog od svojih poslova - ne znači da je to realnost. Realnost je, kako da se izrazim - jadnija? Da.
 
What if I told you da jedna od naših “najprominentnijih” samoprozvanih influencerica doslovno hoda po buticima i moli da joj daju odjeću da se može uslikat u njoj? To se zna, zna to cijeli grad, ali onda i dalje ponosno klincima prodaje priče da spava na plahtama od kavijara. Nije sramota prosit, nikako nije, ali to ipak ima neko drugo ime. A to ime nije influencer. Ili je, ali onda je influencer svaka gospođa s djetetom na prsima koja na subotnjoj špici žica kunu.
 
I klinci to puše, jer misle da gledaju uspješnu ženu, a gledaju samo ženu koja umjesto za hruh i mlijeko, prosi za cipele i torbe. Koje nakon fotkanja VRATI.
 
Ima i onih koji ipak i lijepo zarade putem - znam hrpu blogera, Youtubera i ostalih ljudi iz košare zvane influencer kojima financijski trenutno ide dobro, ali oni najuspješniji uvijek imaju još hrpu stvari koje rade sa strane. Ne zato što moraju nego zato što žele.
 
Zato i jesu uspješni. Ne zato što se slikaju okolo i kopaju nos ostatak vremena, nego zato što se granaju na sve strane i ne misle da je “trenutno sam popularan na instagramu” kvalitetan dugoročni plan. To se sjebe u 5 minuta ako netko poželi.
 
“Želim imat puno followera na instagramu” je glup cilj ako je jedini, bez konteksta i supstance.
 
I “želim bit lijep u kaputu.”
 
I želim bti poznat.
 
Ja sad jesam poznata, iako više volim izraz prepoznatljiva jer poznata zvuči odvratno, zato što sam imala sreću i bila sam na televiziji. Imam i puno followera, zbog čega mi ispod imena znaju napisat influencer. Ali to mi nije bio plan, ni cilj. To je baš ono što sam napisala - imala sam sreću. Potrefilo se. I dalje to ne smatram nekim čvrstim planom za budućnost. To je samo trenutna situacija.
 
Za budućnost radim druge stvari. 
 
Stvari koje se ne vide jer su “dosadne.” Volim ih svejedno, na primjer jedan od mojih poslova uključuje prevođenje nutricionističkih tekstova za Slovence - znam riječi na slovenskom koje nijedna normalna osoba iz Hrvatske ne bi trebala znat - ali to neću stavit na instagram jer kog boli briga za brstični ohrovt? Dosadno je.
 
A možda bi trebala. 
 
Da klinci koji vide da uz moje ime piše “influencer” znaju da to nije posao.
 
Ja ih trenutno imam pet, jer volim. I želim. Običnih, normalnih, krajnje neglamuroznih.
 
Većinu vremena izgledam kao oker govno.
 
Neki dan sam na kompjuteru bila od 7 ujutro do 10 navečer i ručala BOMBONE. Ne u kul smislu nego u užasnom smislu. 
 
Prošli tjedan sam se rasplakala jer sam morala za klijenta montirat video i onda ponovno jer se “nešto” sjebalo a već sam bila na putu za gažu. Montirala sam u pauzama.
 
Radim subotom. 
 
Radim nedjeljom.
 
U 3 ujutro jer Ameriku boli briga što je kod nas 3 ujutro. Kod njih nije.
 
Ima i “glamuroznih” stvari, tipa snimanje za tajitaj časopis, ali to je 7 posto života. Ostalih 93 posto vremena sjedim doma i radim u pidžami. Šaljem. Tipkam. Pišem. Imam šefove u Americi, u Švedskoj i u Sloveniji. 
 
Putujem često, ali nisam bila na pravom godišnjem već 6 godina jer na svakom za ruku imam zalijepljen laptop.
 
I ponekad, ali samo PONEKAD sam usput i lijepa u kaputu, na instagramu.
 
To nije glavnina mog posla, to je detalj.
 
Detalj koji se lako izgubi kad netko to sve strpa u vreću, napiše “influencer” i lažima zavodi 14-godišnjakinju koja misli da se samo trebaš naslikavat u lijepim kaputima. 
 
Možeš se uslikat, ali ne živiš od toga. 
 
Bez obzira što će ti ova koja prosi po buticima reć.
 
I sreća da od toga ne živiš, jer ako je slika u lijepom kaputu jedina stvar koju možeš ponudit, “karijera” ti je gotova čim netko ima ljepši kaput.
 
A to ovi klinci koji se drogiraju idejom da je influencer stvarna i dugoročna karijera ne shvaćaju. 
 
Zato ne volim izraz influencer, jer malo po malo stvara naciju debila. Slučajno ili namjerno, potpuno svejedno.
 
“Influencer” je samo nusprodukt.
 
A koristi se kao izraz sve češće, sve ozbiljnije i sve neodgovornije.
 
Kad sam upisivala faks, pričalo se da imamo previše ekonomista i premalo doktora.
 
Premalo doktora imamo i dalje, a ekonomiste bi uskoro mogla zamijenit najezda “influencera” - klinaca koji su mislili da će živjet od heštega.
 
I koji će uvijek znat koji im je bolji profil, a neće znat promijenit žarulju.
 
Hešteg žarulja.

Pssst! Ostale kolumne Andree Andrassy pročitajte OVDJE.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara