Dnevnik gradske cure: Kako je "advencki vjenac" ukrao Božić

Dnevnik gradske cure: Kako je "advencki vjenac" ukrao Božić

Foto: Karmen Poznić, Ilustracija Index

IT’S BEGINNING to look a lot like Christmas! 
 
Počelo je. Nisam još ni prve najlonke obukla, a već sam pojela debrecinku sa sirom dok je iz zvučnika treštala Mariah Carey. Ovo mi je uvjerljivo najdraže doba godine. Jest da mi se usta suše brže od hrvatskog mirovinskog fonda i odjeća mi se po stanu suši 9 dana, ali lijepo je. 
 
Tramvaj je besplatan.
 
Ljudi u prometu su Božićno raspoloženi - nadrkani kao i uvijek, ali nadrkani u simpatičnim puloverima. 
 
Vino je kuhano. I razvodnjeno ali dobro sad, lijepo je svejedno.
 
Sve je ljepše kad se bliži Božić.
 
Zastoj u prometu je ljepši jer barem stojiš u okićenom gradu.
 
Pet kila viška na vagi je ljepši prizor jer je to pet Božićnih kila viška.
 
Nered u stanu više nije nered nego pred-Božićni nered.
 
Doma se peku oni “da se podsjetim” kolači.
 
Ne znam jel se kod vas doma rade takvi, mi ih radimo svake godine. 
 
“Napravit ću jednu makovnjaču već sad, da se podsjetim još jednom prije Božića” - moja mama uvijek peče barem jednu turu “da se podsjetim kolača.”
 
Ja sam prekjučer napravila zimsku panna cottu.
 
 
Ne “da se podsjetim” nego “da se nažderem.”
 
Ista je kao i uvijek, ali ipak malo drugačija. Prilagođena. Zimska. Božićna. 
 
Promijenjen je samo oblik, esencija je i dalje tu.
 
Slično sam napravila i s adventskim vijencem.
 
Prije montiranja svijećica - napravila sam ovo.
 
 
Slatko. Simpatično. Benigno.
 
NE. 
 
Odvratno. Bogohulno. Degutantno.
 
Razapelo me na Facebooku gore nego što razapnu prosječnog pedofila.
 
“Vrijeđaš moju vjeru.”
 
“Ovo je sprdanje s došašćem i samim smislom Božića.”
 
“Sprdaš se s religijom.”
 
Bilo je i kurvi i drolja i ostalih izraza koje ljudi često koriste kad argumentiraju svoju pobožnost, prijetnji i uvreda, haiku pjesmica i onih epskih razmjera. 
 
Nije me naljutilo - rastužilo me.
 
U jednom malom, simpatičnom i slatkom (doslovno) vijencu, ljudi su pronašli mržnju.
 
U meni ili u sebi, potpuno svejedno.
 
Hejt.
 
Bogohulje.
 
Ruganje.
 
Religiji.
 
Božiću.
 
NJIMA.
 
Njima osobno.
 
“Rugaš se MENI.”
 
A ja sam samo prije svijećica na svoj vijenac stavila malo čokolade.
 
Imam jednog frenda koji je veliki vjernik. Baš hard core vjernik, odlazi slušat Papine propovjedi, na Fejsu dijeli statuse iz Biblije, ne propušta misu nijednu nedjelju, a često ide i preko tjedna… uglavnom, pobožan čovjek kojeg jako poštujem jer je super lik.
 
U današnje vrijeme sve češće moraš naglasit da je netko tko je pobožan UJEDNO i super lik, jer prvo nužno više ne podrazumijeva i drugo.
 
Poslala sam mu svoj vijenac i pitala jednostavno pitanje: “Jel tebe ovo vrijeđa?”
 
Zanimalo me, jer ako vrijeđa njega, vrijeđa i moje druge prijatelje vjernike.
 
Imam ih puno, od njih sam naučila da postoje vjernici i “vijernici.”
 
Ovi prvi su normalni ljudi kojima je vjera dio života, ovi drugi su glasniji i samo čekaju da nekom mogu objasnit zašto danas idu u Pakao.
 
“Ne, super je vijenac, zakaj bi se uvrijedio?”- pitao me.
 
Laknulo mi je, jer ako on kaže da je ok, onda je vjerojatno ok.
 
Isti odgovor sam dobila od još nekoliko svojih prijatelja vjernika. 
 
“Kaj ti je, baš je sladak.”
 
“Ma pusti ih, neki ljudi u svemu traže povod za svađu.”
 
“Došašće nije u vijencu nego u srcu” - to je bio završni komentar moje prijateljice koja brije po misama zornicama. 
 
Svejedno mi je žao.
 
Ne zato što sam ga napravila, nego zato što su ljudi mrtvi ozbiljni kad kažu da moj vijenac ugrožava NJIHOVU vjeru. 
 
“Makni to, vrijeđaš smisao Božića”- to je bio jedan od komentara.
 
To je u zadnje vrijeme postalo jako popularno.
 
Svađanje oko smisla Božića.
 
Krenut će opet još malo, kad počnu prve slike okićenih borova (jelka, to je jelka!!!) na Facebooku, pa se uvijek nađe onih par ljudi koji u “prerano okićenom” boru (jelki!!!) vide svo zlo ovoga svijeta.
 
“Bor se kiti na Badnjak!!!” - tako počinje svaki pasivno-agresivni uvod u to da nisi dobar slavljenik Isusovog rođendana.
 
Ja sam prošle godine na Badnjak uslikala debrecinku, nakon čega mi je minimalno deset ljudi javilo da idem u Pakao jer se NA BADNJAK POSTI I JEDE RIBA!
 
I opet je bilo “vrijeđaš moju religiju jer jedeš meso a lijepo piše da se meso ne jede na Badnjak!!!”
 
Dva tjedna ranije sam dobila Paklovnicu (Domovnicu za Pakao) jer VEĆ!!! imam kuglice na boru. 
 
Obožavam ovo vrijeme, ali ponekad se čini kao da ne čekam Božić, nego da igram Minesweeper. Svaki korak je potencijalna bomba. Svugdje možeš sjebat.
 
Zanimljivo je koliko su ljudi slobodni kad treba prozivat sve koji “krivo” hendlaju Božić, a koliko ih malo zna osnove. Ili ih svjesno ignorira i selektivno primjenjuje “pravila” onako kako im paše. Između ostalog, to da je Božić derivat poganskog slavlja, da je ukrašeno drvce još jedan prilagođeni poganski običaj koji se kasnije svidio Crkvi, da je adventski vijenac tek 1838. izmislio Nijemac i da je na početku je imao 24 svijeće, što se kasnije smanjilo na 4. I da je pravilo, ako se o pravilima priča, a priča se očito, da na taj isti vijenac idu 3 ljubičaste svijeće i jedna roza. 
 
I da je tradicionalno došašće prije podrazumijevalo, a i danas potiče suzdržavanje od velikih slavlja i gozbi. 
 
Što u teoriji znači da (skoro) SVI imaju krivi adventski vijenac i da SVI koji jedva čekaju prošetat zagrebačkim Adventom i natrpat se kobasicama i vinom prije samog Božića žive - krivo.
 
Ali to nije poanta. Poanta je da “krivi” adventski vijenac ne može umanjit ni vjeru, ni smisao došašća. Pogotovo ne TUĐI vijenac.
 
Jer ni jedno ni drugo nije u vijencu, nego u čovjeku.
 
Činjenica da ljudi u “krivom” adventskom vijencu vide toliku prijetnju i da prerano okićeni bor u njima može izazvat toliko mržnje i agresije je samo pokazatelj da su ljudi počeli vrednovat Božić na sasvim krivi način.
 
Božić je postao natjecanje.
 
Tko kiti bor u točno vrijeme, tko jede prave stvari na pravi dan, tko ima dobar adventski vijenac, a tko nema.
 
Ne samo to - adventski vijenci su postali statusni simbol. Ne simbol došašća i Božića, adventski vijenci su postali mali, pred-Božićni ajfoni. Nešto čime ćeš se pohvalit u društvu.
 
Već par godina zaredom ih viđam po cvjećarnama, neki idu i preko 800 kuna. OSAMSTO. Za adventski vijenac.
 
I kupuje ih ekipa, jer je nekima to nažalost postao način na pokažu da su BOLJI vjernici.
 
 
Religioznost je postala natjecanje, to je sasvim jasno iz svih svađa koje će krenut kad se na Facebooku pojavi prvi bezobrazni, prerano okićeni bor.
 
“Ja ću svoj bor okitit na Badnjak jer sam bolja osoba.”
 
Već sam odavno odustala od prepucavanja s nepoznatim ljudima kad je u pitanju vjera, ali kod ovakvih stvari se uvijek moram suzdržat, da sve te velike vjernike koji prozivaju druge jer jedu meso kad se ne jede i kite bor (JELKU!!!) kad se ne kiti, ne pitam jedno vrlo jednostavno pitanje:
 
“Živite li u predbračnoj čistoći?”
 
Ne pitam nikad jer bi ispala bezobrazna kurva/drolja/Sotona (i u pravu), ali to je sasvim legitimno pitanje.
 
Jer ako Marija i Matej, koji po Fejsu prozivaju preuranjene kitioce borova, istovremeno prakticiraju seks prije braka, što svi znamo da se ne bi smjelo, onda valjda i ja smijem stavit kuglice na JELKU!!! prije nego što bi se smjelo.
 
Zato me rastužuje ovo prozivanje oko krivih adventskih vijenaca i krivih Božićnih drvca.
 
Jer su neki postali toliko opsjednuti simbolima vjere, da su zaboravili značenje iza tih simbola.
 
Moj vijenac možda nema svijeće, ali to ne znači da sam odvratna, zla osoba kao što su neki brzopotezno zaključili. 
 
Ne idem ni u Crkvu, ne zašto što u potpunosti odbacujem Boga kao opciju, nego zato vjerujem da, ako postoji, Bog ne živi u nekretninama nego u ljudima. I da mu, ako postoji, ne trebaju pare jer vjerojatno ima hrpu Bitcoina.
 
Nažalost, znam puno vjernika koji su apsolutna govna od ljudi, a svake nedjelje su u prvim redovima mise, nakon čega izlaze iz Crkve i nastavljaju bit govna. Jer misle da je dovoljno uć negdje gdje “Bog živi” i izać van isti kao prije.
 
I vjerojatno imaju brutalan, “točan” vijenac doma jer je i to znak da su “dobri ljudi.” I kite bor (JELKU!!!) točno kad treba. A kite i susjedu dok joj je muž na poslu, ako me razumete.
 
Njih nitko neće prozvat da se sprdaju s religijom, iako se sprdaju stalno.
 
Moj vijenac nije sprdanje s religijom. Za mene nije. Jer ako je Bog najkul lik koji je ikad postojao u Svemiru, onda taj Bog ima smisao za humor. I kuži da vijenac s nutelicama nije ruganje jer nije uštogljeni, dosadni stric koji sve shvaća ozbiljno. 
 
Znaš šta JE ruganje s religijom? Sprdanje s vjerom?
 
Odlazak na misu samo da se pokažeš.
 
Zadnji put kad sam bila, a bila sam nedavno jer mi je mama imala koncert u crkvi, pola ekipe je visilo na mobitelu. 
 
Znaš šta još?
 
Odlazak na Krizmu “jer ću dobit ajfon.”
 
I to što su ljude uvjerili da Bog živi u nekretninama, a ne u čovjeku, pa taj isti čovjek misli da pobožnost vrijedi samo nedjeljom od 9 do 10, od Hvaljen Isus do idite u miru Bogu hvala.
 
Sprdanje s vjerom je i to da su od Isusa napravili kasicu prasicu.
 
I insinuiranje da je Božja ljubav proporcionalna količini para koju ostaviš u milodar.
 
Sprdanje s vjerom je ona časna o kojoj sam nedavno pisala, koja je prvašićima po 20 kuna prodavala Božićne čestitke koje je sama radila od kolaž papira, uz riječi: “Isus će te više voljet ako ju kupiš.” Ne za Crkvu, za svoj pohlepni džep. Znam jednog prvašića koji je potrošio svu ušteđevinu na to da bi ga Isus više volio.
 
Sprdanje s vjerom je to da svećenici, oni isti ljudi koji su se obvezali na skroman život, voze skupe aute dok im ispred crkve ljudi po kontejnerima skupljaju boce.
 
Sprdanje s vjerom je i to da svećenika koji pipka djecu sele u drugu župu. UVIJEK.
 
I to da je onaj svećenik koji je ovih dana slao slike pimpeka ženama uz rečenicu “svi znaju da si kurva” već odavno poznat po tome, ali i dalje je bio svećenik.
 
Sprdanje s vjerom je činjenica da se ne možeš udat u Crkvi ako ne prođeš zaručnički tečaj koji se naravno plaća, što znači da se prodaje pravo na brak pred Bogom. To je sprdanje i s vjerom i s ljubavi.
 
Sprdanje s vjerom je i to da se nakon razvoda ne možeš ponovno vjenčat u Crkvi… ali bogati nekako uvijek ipak smiju.
 
Sprdanje s vjerom je i to da ljudi misle da smiju bit govna i da je “ali idem u Crkvu” opravdanje za sve što rade.
 
Sprdanje s vjerom je svako natjecanje tko je bolji vjernik.
 
Na Božić.
 
Na Uskrs.
 
Svaki dan u tjednu.
 
Moj vijenac nije ovdje da sprda nekog.
 
Moj vijenac se ne sprda.
 
On samo stoji na mjestu, kao običan ukras.
 
Došašće je postojalo i prije nego što je izmišljen vijenac i uvijek je bilo - ili nije bilo - u ljudima.
 
Isto kao i Božić.
 
Isto kao i sve vezano uz vjeru i religiju.
 
U ljudima.
 
Ne u stvarima.
 
To je smisao.
 
Kad vjeru, religiju i Božić svedeš samo na simbole, stvari i poštivanje tajminga, fulao si smisao.
 
Fulao si ga i kad se natječeš u tome tko Božić hendla bolje.
 
Božić se ne bi trebao svodit na pravilno ili krivo slavljenje. 
 
Božić je u ljudima.
 
Sve ostalo su samo stvari.
 
Zato moje Božićne stvari ne bi trebale vrijeđat TEBE. 
 
Jer su stvari, a Božić nije stvar.
 
Božić je emocija.
 
Vjera isto.
 
Ako je išta sprdanje s vjerom i religijom, onda je baš to - svođenje Božića na to tko ima ispravne, a tko pogrešne stvari.
 
I paljenje vještica po Fejsu.
 
To je fulan smisao Božića, a ne krivi tajming kuglica.
 
Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte OVDJE!

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara