Dnevnik gradske cure: Kako postati zero fucks osoba

Dnevnik gradske cure: Kako postati zero fucks osoba

Foto: Karmen Poznić, Privatna fotografija

SRETAN utorak svima osim mom mozgu koji je neku večer odlučio sanjat da vodim prekrasnu ljubav s Dannyem DeVitom. Od svih ljudi na svijetu, moj mozak odluči da je Danny idealan materijal za san. Bilo je jako realistično, osjetila sam toplinu njegove škembe dok smo se grlili, i što je najgore, u snu mi je bilo predivno. Poslije sam ga zagrlila i rekla: “Danny, ovo je bila najljepša noć u mom životu.” I onda sam se probudila. Osjećam se izdano i potreseno. Mozak je tu da ti preko noći pomogne da se odmoriš i eventualno sanjaš Ashtona Kutchera, ne da ti metne Dannya. Nepristojno je. I bezobrazno.

Shame on you, brain!

Prošli tjedan je bio Tjedan mozga.

I “pi” dan.

I umro je Stephen Hawking.

Puno ljudi je napisalo RIP. Puno ljudi se ljuti jer “RIP pišu ljudi koji ne znaju ni jednu Hawkingovu jednadžbu i nisu poslušali ni jedan njegov album, a sad glume da su tužni jer žele ispast pametni.”

S jedne strane - da, RIP su napisali i oni koji misle da je Stephen Hawking napisao The Shining i/ili da je glumac iz Big banga i/ili da se tako na englekom kaže Saša Matić, ali s druge - bolje da pišu RIP Stephenu Hawkingu nego da se svađaju tko je trebao ispast iz Big Borthera.

I privid intelekta je ponekad bolji odabir od privida inbreedinga koji se u zadnje vrijeme sve češće priviđa.

Lijepo je da je Fejs u Tjednu mozga bio pun pametnih Hawkingovih citata umjesto standardnih statusa.

A u ćast Tijednu mosga, želim da upoznate jednog gospodina. Mnogi će primijetiti da ima sličnosti s mladim Williamom Shakespeareom.



Ovo je sjebanije od mog sna s Dannyem DeVitom.

Zamisli da samo na jedan dan imaš taj mozak.

Zamisli količinu odmora.

Količinu sreće.

Kolićinu.

Kakvi zarezi, kakvi pravopisi, kakve čitanke - ovaj čovjek je “zero fucks given” čovjek.

I ja sam uvjerena da je njemu zapravo u životu baš lijepo.

Ljepše mu je sigurno nego gospođi Vlasti koja dežura na Fejsu da bi nekome napisala “Kaže se BIH, a ne BI.”

Ljepše mu je nego meni, koja sam nedavno u mailu napisala “ćetvrtak” i imala slom intelektualne pičke jer sam se osramotila. Oprostite na vulgarnom izrazu, ali “fraktura intelektualne vagine” nije dovoljno snažan opis.

Neugodno ti je kad napraviš tako nešto. Kad napišeš ćetvrtak.

Pitaš se “što će ljudi mislit o meni?”

Što će reć?

Ja se to stalno pitam, u najglupljim situacijama, često ni ne kužim da to radim.

Što će ljudi reć?

Ako napišem ćetvrtak.

Ako predugo nešto obavljam na šalteru u banci?

Sigurno će reć nešto ružno jer će zbog mene duže čekat. Realno, ja sam pola toga mogla obavit preko interneta, a oni čekaju da naprave stvari koje se MORAJU radit u banci. Ja im kradem vrijeme, predugo sam tu, vjerojatno mislim da je ovo samo MOJA banka…

Lik koji čeka iza mene vjerojatno samo razmišlja o gablecu koji će si danas kupit, ali meni je u glavi Game of Thrones. Ko će me prebit? Ko će me mrzit? Ko će mi ubacit otrov u piće?

Zato čim je transakcija gotova panično pakiram stvari u novčanik, uzimam potvrdu i bježim sa šaltera. Tako sam već popušila nekoliko kišobrana i skoro tri puta izgubila mobitel, jer bježim sa šaltera da lik iza mene o što prije dođe na red. Ne zato što me lik stvarno požuruje, nego zato što sam JA luda i mislim da me požuruje.

Isto radim u dućanu. Mahnito pakiram stvari u vrećice, ukucavam pin i stavljam karticu u zube da što prije izađem, jer prodavačica već baca tuđe stvari po mojima, a gospođa iza mene sigurno želi da se maknem jer ONA treba platit svoje stvari, sigurno misli da joj se žuri više nego meni, sigurno me hejta jer misli da sam prespora, svi u redu ispred tebe su uvijek prespori, ne želim da gospođa misli da sam spora.

Ona vjerojatno samo razmišlja koji joj je pin na kartici, ali ja sam luda.

Što će ljudi reć ako se “predugo” uparkiravam negdje? Uvijek paničarim kad to radim. Uvijek se žurim. ŠTO će reć ovaj auto iza mene ako mora predugo čekat da mu oslobodim put? Sigurno mu se žuri. Mrzi me. Misli da sam glupa. Zbog mene će mislit da su sve žene glupe i da se loše parkiraju.

Znaš koliko sam puta već pobjegla ako se ne bi uspjela uparkirat ODMAH? Sigurno sedam. To je jako puno. Sedam puta sam napustila parkirno mjesto na kojem bi mogla ostavit auto jer me previše pritiskalo što će reć auto iza mene ako me mora čekat više od 30 sekundi.

“Naći ću drugo mjesto, važno je da ne iritiram lika u bijelom Seatu kojeg ne znam i koji me sigurno već mrzi.”

Što će reć ljudi u tramvaju kojima smetam dok kupujem kartu kod vozača i predugo tražim sitno u novčaniku? Reći će da sam novce mogla pripremit prije - da jesam, ne bi im sad tu smetala u gužvi.

Što će reć ljudi ako spustim sjedalo u avionu? Hejtat će me barem malo. Nitko nije sretan kad netko ispred njih spusti sjedalo.

Što će reć ako na par minuta stanem u ulici sa sva 4 pa me moraju zaobilazit? Mrzit će me.

Što će reć ako dođem na event a ručala sam nešto u čemu je bilo češnjaka? Drugi znaju smrdit i na premijeri baleta, ali ja nema šanse da ga stavim u usta na dan eventa, bravo Marko, primijetio si foru koju nitko ne bi primijetio, pitaj me u inbox dal ga stavljam u usta na dan eventa.

Ne jedem ga kad imam nešto navečer, nema šanse, što će ljudi mislit ako osjete da mirišim po penzionerima?

Pogotovo ako sretnem one ljude kojima sam u mailu napisala “ćetvrtak.”

Što će reć?

Ne radim to namjerno, dođe samo i onda ne želi otić, kao Danny DeVito.

Male, sitne stvari su to. Gluposti koje se nagomilaju tijekom dana.

Svi imamo takve gluposti.

Ne iste, ali svi imamo sitnice kojima se opterećujemo jer razmišljamo što će netko reć.

Teško je opisat tu paniku u mozgu koja nastaje dok ti u ušima svira pjesma Štoćereć. To je bolest, taj Štoćereć.

A sami si ju često krivo dijagnosticiramo kao dobar odgoj.

“Ja sam dobro odgojena pa NEĆU spustit sjedalo u avionu.”

To nije odgoj. Odgoj je kad pitaš osobu iza sebe jel joj ok da malo spustiš sjedalo.

“Ja sam dobro odgojena pa ću pobjeć ako se uparkiravam duže od 30 sekundi da ne čovjek iza ne čeka.”

Ni to nije odgoj, to je bolest.

Meni ju je prenijela mama - paranoja koju ona može proizvest dok na blagajni trpa stvari u vrećice da se što prije makne bi mogla napajat cijeli Chemtrails podforum.

Kad god vidim da to radi, pokušavam ju smirit riječima:

“Polako, nek pričekaju 15 sekundi.”

To je jedna mala, glupa rečenica koja mi je promijenila život. Tableta protiv bolesti Štoćereć.

“Nek pričekaju.”

Rekla ju je moja frendica dok se bočno uparkiravala, a iza nas je stajao drugi auto.

Mene uhvatio napadaj štoćereć panike, pa sam predložila da pronađemo neko drugo mjesto na kojem ne moramo zaustavit promet.

Što će reć lik koji stoji iza i čeka. Mrzit će nas. Možda će i trubit, a truba je najglasniji štoćereć.

Pogledala me kao da sam upravo rekla “seks s Dannyem Devitom” i nasmijala se: “Pa nek malo pričeka, nije samo njegova cesta.”

I pričekao je. Da joj je potrubio, mahnula bi mu i rekla: “Nek trubi.”

Ne jer je zločesta, nego jer je sebična. Na dobar način.

Nju ne opterećuje štoćereć. Nije neodgojena i neće prdnut u liftu, ali ne da se ni požurivat na šalteru.

U dućanu pakira stvari ko čovjek.

Ako ju netko požuruje, nasmiješi se i kaže: “Evo sekundu dok ne završim, hvala vam.”

Nije joj nevažno što drugi misle, ali važnije joj je što ona misli.

Zbog nje se danas usudim parkirat dok je netko iza mene bez da pobjegnem jer se bojim da će trubit.

“Nek trubi.”

Kakva neopterećena rečenica.

Skoro kao ona gore koju je napisao mladi Shakespeare.

Njena je nastala iz neopterećenosti time što će ljudi reć, njegova iz neopterećenosti pismenošću, ali obje su zero fucks rečenice.

I oboje su sretni ljudi. Sigurno.

Ne kažem da svi moramo bit neopterećeni (i nepismeni) cijelo vrijeme, ali tu i tamo je dobro imat zero fucks day. “Dan s nula jebova”, za ljude opterećene činjenicom da engleski polako ali sigurno ždere hrvatski jezik.

Dan u kojem ti nije važno što će netko reć.

Za početak može i samo jednom mjesečno, da riješiš sve obaveze bez stresa, tipa dan na koji šalješ mailove sadržaja KAD ĆETE MI PLATIT gažu koju sam imala prije 6 mjeseci?

Meni je uvijek bed kad šaljem takav mail. Bed mi je tražit svoj novac koji drugima nije bed ne isplatit onda kad je dogovoreno.

Da ne kažu da sam naporna.

To su mi rekli na radiju kad sam pitala za plaću koja je kasnila “samo” 3 tjedna.

“Vidi nju što se buni, plaće znaju kasnit i po 3 mjeseca.”

Što će reć? To će reć, da sam naporna jer tražim svoje novce.

Zato se i dan danas prvo ispričam kad mi netko kasni s isplatom.

“Oprostite, čini mi se da mi nije sjelo a koliko znam, trebalo je, možda griješim…”

Umjesto da kažem bitch, better have my money!

Jer jesu moje pare i daj mi ih kad smo se dogovorili, a ne za 6 mjeseci.

Svi bi barem jednom mjesečno trebali imat takav Zero fucks dan.

Dan kad na šalteru sve obaviš polako jer znaš da zaslužuješ bit na šalteru točno onoliko koliko TEBI treba, a ne koliko netko iza tebe možda misli da ti treba.

Dan kad sjedneš u tramvaju iako je mogla sjest i 10 godina staija gospođa zbog koje inače nikad ne sjedneš.

Dan kad ti nije bed ako trube ili okreću očima iza tebe jer znaš da je cesta jednako tvoja koliko je i njihova.

Dan kad kažeš kolegi da mu se majica upljesnjivila i da ju baci u smeće i kupi dezić  jer svi luftate sobu kad izađe.

Ili dan kad mu kažeš “ajde pliz uzmi žvaku” kad ti kaže da ne želi žvaku.

Dan kad te boli briga za nered u stanu i suđe u lavabou jer se tebi čita knjiga i leži u kadi.

Dan kad te boli briga za ljude koji ti kažu da se ne kaže lavabo, nego sudoper.

Dan kad kažeš onom frendu koji uvijek zaboravi novčanik da izvoli platit kavu.

Dan kad osobi koja ti uvijek kasni 20 minuta kažeš da ju više ne čekaš ispod sata.

Dan kad otkažeš dogovore koji ti se nemaju.

I unfriendaš ljude koji ti se nemaju.

Dan kad izračunaš da nema smisla bit u vezi u kojoj ti se više ne sviđa bit, ali što će ljudi reć ako prekinete.

Dan kad izračunaš da je važno kako se ti osjećaš, a ne ljudi koji će nešto reć.

Dan kad ne postoji što ĆE reć nego samo što ĆU reć.

To je cijeli koncept Zero fucks dana - ne postat bezobrazan prema drugima, nego prestat bit bezobrazan prema sebi i tražit ono što zaslužuješ.

Ja ga trenutno vježbam na blagajni, na kojoj uredno i uz minimalnu histeriju slažem stvari u vrećicu. Učim to i mamu.

“Nek gospođa malo pričeka.”

Što će reć?

Nija važno što će ona reć, važno je što ću reć ja.

A ja kažem da si imam pravo uzet vrijeme da pospremim stvari u vrećice.

Ne zašto sto mislim da zaslužujem više od nje, nego zato što mislim da zaslužujemo jednako.

Ja nisam važnija od nje, ona nije važnija od mene.

Svi su jednako važni.

I nevažni.

Kad skužiš da si jednako važan i nevažan kao i svi drugi, počet ćeš bit bolji prema sebi.

I prema drugima, to najčešće dolazi u kompletu.

Nadam se sam dobro objasnila što želim reć, nisam sigurna jer još uvijek imam potres mozga od seksa s Dannyem DeVitom.

Želim vam prekrasan, neopterećen, Zero fucks dan!


PSSST! Ostale Andreine kolumne pročitajte ovdje!

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara