Dnevnik gradske cure: Nije bolest sve što moli

Dnevnik gradske cure: Nije bolest sve što moli

Foto: Karmen Poznić

SRETAN utorak svima osim ljudima koji napišu “piđama” i onda kažu “ma tak svejedno” kad im napišeš da se kaže pidžama. Nije svejedno, Džurdžica. “Piše se Đurđica.” Ma tak svejedno.
 
Se sjećate pjevačice Aaliyah?
 
Bila je magićna, rekla bi Džurdžica.
 
Sjećam se da nitko zapravo nije znao kak se čita njeno ime - dok se nije pojavila, nikad nismo čuli za njega pa smo nagađali.
 
Alaja.
 
Aliha.
 
Alija, kao Izetbegović.
 
Tad još nije bilo Youtubea da možeš lako saznat kako se nešto izgovara, a najčešće smo se oslanjali na radijske DJ-e koji i dan danas znaju masakrirat ime izvođača. 
 
Kad sam radila na radiju, moj kolega je jednom za AVICII rekao “evik 2” jer je mislio da je “II” na kraju imena rimski broj dva. U njegovu obranu, na ekranu je to bilo napisano fontom koji je bio dovoljno rastegnut da ti se stvarno može učinit da piše “AVIC II.”
 
Drugi je na kraju pjesme “Come on Eileen” rekao: “Slušali smo CUM on an ALIEN.” Najbolji dio je to da na kraju te pjesme negdje 20 puta za redom ide rečenica: “come on EILEEN…” I on je svejedno uspio složit CUM on an alien. U njegovu obranu… nemam. Cum on an alien nema obranu, eventualno sinkopa, ali kad sam ja radila na radiju, još nije bila izumljena.
 
Meni se minimalno tri puta dogodilo da umjesto “Bon Jovi” kažem “Gibonni.” 
 
Uglavnom, radijski DJ-i ni danas nisu uvijek svjetlo na kraju tunela nedoumica oko izgovora, a nisu bili ni kad je kad je Aaliyah bila aktualna.
 
Sjećam se kad sam na programu VIVA napokon saznala kak se kaže njeno ime jer ga je sama izgovorila prilikom intervjua.
 
A-LIIIIJA.
 
Bila sam uzbuđena jer više nisam morala nabadat oko njenog imena - uzbuđenje slično onom kad napokon saznaš kak se kaže Loksitan pa više ne govoriš Loksitejn ili Laksiton ili Ločiten, zbog čega se osjećaš kao mondena osoba koja govori jezike i razumije se u francuske sireve.
 
Par dana kasnije, bila sam na velikom odmoru u društvu u kojem se pričalo o prženim CD-ima.*
 
*Za generaciju rođenu od 2000. na dalje, prženi CD-i nisu hrana nego smo tamo stavljali glazbu koju smo onda slušali na Discmanu. 
 
“Sprži mi onu Alaaaaju” - rekla je jedna cura i ja sam bila sretna jer joj mogu reć da sam saznala da je A-lijiia. To je korisna informacija, sigurno će bit sretna.
 
Nisam joj odmah rekla, pričekala sam da ostanemo same.
 
Kad se zvonilo, krenule smo stepenicama na drugi kat, svaka u svoj razred.
 
I dalje smo pričale o CD-ima, a kad je opet spomenula Alaaaju, dobacila sam joj:
 
“E, gledala sam intervju neki dan na Vivi i saznala da se njeno ime kaže A-liiiija.”
 
“A, kul, tenks” - to je bilo što sam otprilike očekivala.
 
Umjesto toga, samo je odmahnula rukom, nasmijala se i rekla: “Ok, ali ona će za mene i dalje uvijek bit Alaaaja.”
 
Nije mi bilo jasno što se dogodilo.
 
Znam da izgovor imena pjevačice nije najvažnija stvar na svijetu ali opet - kak misliš “za mene će ona i dalje uvijek bit Alaaaja?” Kak? 
 
Tu sam prvi put postala svjesna da postoje ljudi koji će radije svjesno vjerovat u nešto što je krivo nego promijenit mišljenje.
 
Ovo s Alaaajom čak nije ni stvar “mišljenja” - ovo je samo točno vs. netočno.
 
I njoj je to bilo sasvim jasno, ali odlučila je da joj je i dalje svejedno.
 
“Ona će za mene uvijek bit Alaaaaja.” - i to je bilo to. 
 
Ona je otišla u svoj razred, ja u svoj.
 
Ona u svoj svemir u kojem je sve u što ona vjeruje, pa makar i bilo krivo, i dalje  točno jer “ma svejedno”, ja u svoj u kojem neke stvari ili jesu, ili nisu. Nije uvijek sve crno ili bijelo, ali kod Alaaaje nema nijansi. Nema “ma svejedno.”
 
Nema ni kod 2+2=4.
 
Nema ni kod “Istanbulska konvencija će nas učiniti robovima žena i pedera u haljinama.” To nije “ma svejedno”, to je samo krivo.
 
Pogotovo kad dolazi iz usta muškaraca u haljinama koji misle da se gej ljubav smije podržavat samo selektivno, odnosno kad je između kolege i maloljetinka. 
 
Jel vas sram što živite u Hrvatskoj?
 
Pitam za frendicu.
 
Jel vam bed kad vidite kakvi su se sve prištevi nasadili na licu Hrvatske?
 
Jel vam dođe da se odselite?
 
Moja frendica se odselila na Kanare prije par godina, “privremeno”, s namjerom da se vrati čim prije. Sin joj tamo ide u školu.
 
Ima 6 godina i već priča engleski, španjolski i hrvatski. U razredu ima djecu minimalno 10 nacionalnosti.
 
I Marokance i Španjolce i Kineskinju, kršćane, muslimane, ateiste. Ima i jednog autističnog dečka, “JER STE GA CIJEPILI, ZATO!” - viknula bi ona Splićanka koja je BEŽIČNO SPOJENA S BOGOM. Molim vas da joj netko permanentno resetira ruter.
 
Jel vas sram što ste Splićani kad tu ženu vidite na tuđim Fejsbucima? Jel vam bed što će zbog nje netko reć “ma glupi Splićani?” Ili glupi Hrvati? 
 
Moju frendicu je sram, jer njenog sina u školi uče da se svi zajedno igraju, međusobno poštuju i gledaju jedni na druge kao na ljude, a ne statistiku.
 
I tužna je, jer sa svakim danom kad se njen sin iz škole vrati tolerantniji, pametniji i ispunjeniji kulturom svijeta, sve joj je jasnije da njezin “vratit ćemo se u Hrvatsku” plan ima sve manje smisla.
 
To joj slama srce, i ne samo zato što ne može živjet bez poli salame i jedne jedine, najbolje hrvatske majoneze. 
 
Sram ju je kad vidi kako izgleda Hrvatska.
 
“Ja san spol - žensko, rod - hrvatski, ujmeoca isina iduha svetoga amen.”
 
Jeste nju vidjeli?
 
Jeste. Morali ste. Na rivi, u Splitu, na svačijem laptopu, televizoru, mobitelu.
 
Popularnija je od Amerike i Sirije, barem na hrvatskim internetima.
 
Jel vas zbog nje sram što ste vjernici?
 
Jel vas sram što je ova žena, koja na pitanje što će to loše donijet ratifikacija kaže: “Vidit ćete… vidit ćete….”, trenutno najšeranija predstavnica vjernika? 
 
To sve češće čujem od ljudi.
 
“Sram me reć da sam vjernik zobg ovih “vjernika” koji nas sramote.”
 
Ljudima je danas sve češće bed reć da su vjernici jer su im najeksponiraniji glasnogovornici frajeri u haljinama koji kupuju skupe aute, maze se s dečkićima i svejedno uspiju izgovorit da su pederi najveće zlo ovog svijeta.
 
Jel vas zbog njih sram što ste vjernici?
 
Jel vas sram što ste žena?  
 
Kad na društvenim mrežama vidite koliko žene mogu bit odvratne prema drugim ženama? Kad vidite žene koje misle da su vaši jajnici njihova briga, ili ženu koja za premlaćivanje kaže “tako vam je to u braku” - jel vas sram zbog takvih što ste žena?
 
Jel vas sram što ste muško?
 
Kad čujete da žene govore da su svi muškarci isti. Kad čujete koliko muškaraca u Hrvatskoj i dalje misli da je ok udarit ženu tu i tamo? Kad pročitate priču o tatinom sinu koji je a) pregazio ljude, b) nožem ubio curu i mladićevom tati koji divlja i za sve nevolje proziva gospođu Bosnu. Jel vas sram tad što ste muško?
 
Jel vas sram što ste iz Bosne?
 
Kad vidite koliko ljudi je jedva dočekalo ispljunut ono ono što ih tišti već mjesecima, godinama, životima: “Nek idu u tu svoju Bosnu u kojoj su se izlegli” - kao da Bosna stvarno je kriva, kao da iz Bosne dolazi samo gnoj.
 
Jel vas sram kad vidite koliko ljudi u rukavu ima spreman izraz “bosanske seljačine”?
 
Ili “hrvatske seljačine”?
 
Jel vas sram?
 
Mene nije.
 
Nije me sram da živim u Hrvatskoj.
 
Ne bi trebalo ni vas bit.
 
Ne bi vas trebalo bit sram ni ako ste vjernik.
 
Ova žena koja je spol žensko, rod hrvatski ujmeoca isina iduha svetogaamen, ona je sramotna, ali ja je se ne sramim.
 
“Ali ona je prava slika Hrvatske” - možda vas je sram kad vidite da ljudi koji su do jučer mislili da je ratifikacija nešto kao deratizacija danas najglasnije pričaju o njoj na telki.
 
Ja mislim da to nije naša slika.
 
Ja mislim da je ta žena LAPSUS.
 
Greška.
 
Error.
 
Prišt na licu Republike Hvatske.
 
Ugnojeni, jako prodoran prišt, ali i dalje samo prišt.
 
Ta žena nije glasnogovornica ni Hrvatske, ni Splita, ni vjere. Nije.
 
Kao što milovatelji dječaka u haljinama nisu glasnogovornici Boga.
 
Nisu ni nadrkane žene koje sikću otrov na društvenim mrežama glasnogovornice žena, ni muškarci koji mlate supruge glasnogovornici muževa.
 
Niti su divljaci glasnogovornici Bosne.
 
To nisu naši glasnogovornici, samo lapsusi koji glasno govore. 
 
Moju frendicu je uvijek sram za Hrvatsku kad svi ti viralni paradontitisi pomahnitaju na prosvjedima.
 
Mene nije, jer koliko god prištavo i ugnojeno trenutno bilo lice naše male zemlje, čini mi se da se prištevi polako isušuju.
 
Sve su stariji. 
 
Sve krezubiji.
 
Sve očitije zatucani.
 
Sve smiješniji.
 
Rade sve više grešaka.
 
I sve im manje ljudi vjeruje.
 
Sve manje ljudi vjeruje likovima u haljinama koji glasno viču protiv pedera, a ostanu bez glasa kad treba makar šapnut protiv pedofila.
 
Sve više ljudi se smije onoj koja se prekrižila pred kamerom neki dan i pričala o deratizaciji konveksije i sve više ljudi napokon shvaća da vjera i vijera nisu ista stvar.
 
Sve više ljudi postaje svjesno onoga što u šestoj godini života u školi uče mog malog prijatelja Španjolca - da je tak svejedno kojem ste bogu dodijeljeni ovisno o geografskom momentu i koje ste boje kože, kojeg ste spola i kojeg ćete htjet bit spola kad odrastete.
 
Da se ljudi ne dijele na to.
 
Na Bosance i Hrvate, na vjernike i ateiste.
 
To je tak sporedno.
 
Ljudi se dijele na one koji nauče da se kaže A-liiiija i one koji će, čak i nakon što čuju točnu verziju, odabrat i dalje govorit Alaaaaja.
 
I čini mi se da svaki put kad izmigolje ovi lapsusi i prištevi lica Hrvatske, krug ljudi koji ih prestaje shvaćat ozbiljno malo naraste. Malo, ali ide prema gore - sve je više nas koji odbijamo prihvatit da je to lice Hrvatske. Ili lice vjere. Ili lica žene.
 
Jel vas zbog njih sram što ste Hrvati? Jel vas sram što ste vjernici? Jel vas sram što ste žena zbog loših žena? 
 
Mene nije.
 
Glupost nema nacionalnost - nebitno je jesi li idiot iz Bosne ili idiot iz Hrvatske. Ili ubojica, svejedno.
 
Zloba nema spol - nisu sve žene odvratne i zlobne prema drugim ženama, zlobne osobe su zlobne prema drugim osobama.
 
Zatucanost nije slika vjere - nisu svi vjernici vijernici.
 
Nije bolest sve što moli.
 
Samo je bolest lakše nagovorit da stane pred kameru.
 
Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte OVDJE!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara