Dnevnik gradske cure: Nju Jooork
Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index, Privatne fotografije
DRAGE moje Građevine,
Još sam u Amerikama. Zapravo dok ćeš ti ovo čitat, ja ću taman spremat kofere za ić natrag u Zagreb, ali sad, dok ovo pišem, još sam u Amerikama. Sjedim na krevetu u hotelu u Financial districtu i gledam u poslovnu zgradu preko puta. Sva je u staklu i vidim stričeka koji stoji na prozoru ureda. Mislim da i on vidi mene. Tu kod nas je 9 navečer a on još uvijek radi. Težak je to život. Amerika je teška situacija.
New York je nenormalan grad, a Sandra i ja smo ga uhvatile u najnenormalnije vrijeme. Za Božić smo praktički šetale u kratkim rukavima jer je bio 21 stupanj. Dan kasnije je bilo 15 stupnjeva. Danas su bila 3 stupnja, nakon čega je padala krupna, ledena kiša koja je podsjećala na tuču. U tjedan dana New Yorka smo proživjele 3 godišnja doba, a to je ujedno i razlog koji ćemo navest kad nas doma pitaju zašto smo kupile sve skupa 13 pari cipela. Neću reć koja je kupila koliko, ali ću reć da su sve cipele koje smo kupile bile snižene sa stotinjak dolara na dvadesetak dolara, što je prekrasna situacija i sad moramo kupit ekstra kofer. Ali, kako je Papa rekao na sam Božić: “YOLO.”
Svugdje smo bile, svašta smo radile. Na primjer, ja sam poljubila čovječuljka kojeg već jako dugo želim poljubit i bilo je najljepše. Kratko, ali najljepše. Vidi ga.
Btw ako plairaš u New Yorku plaćat upad u Madame Tussauds, nemoj. Ne isplati se, nije ništa posebno - prebrzo ga prođeš za tih 35 dolara koje daš, a čekaš sat vremena da bi uopće krenuo u razgledavanje.
Svega ima tu, na svakom uglu. Neki dan smo sjele pojest sendvič u Pret a manger, simpatičan lokal sa finim stvarima - dok smo jele, pored nas su dvije gospođe u bundama s nekim debeljuškastim frajerom koji izgleda kao da se zove Mitchell i voli cheddar cheese dogovarale prodaju dijamanta. Teta ga je diskretno izvadila iz torbe i pokazala, pa je Mitchell rekao da za njega mogu dobiti oko 17 000 dolara. U isto vrijeme je pored izloga prošao Albino crnac koji se držao za ruku sa svojim dečkom, a dvije sekunde nakon njega, crnac za kojeg sam ja pitala: “Jel ovo 50 Cent?” Sandra me sterala u kurac i rekla da sam rasist, ali stvarno je izgledao kao Fitty.
Btw, kad smo bile u Brooklynu, primijetile smo da su crnci fascinirani Sandrinom frizurom. Svi ju zaustavljaju na cesti i bacaju joj komplimente u smjeru glave. Nismo sigurne jel to zato što je kao plavuša egzotična u svijetu tamnih kosa ili samo zato što ih ta frizura podsjeća na Eminema, ali u svakom slučaju, Sandra rastura po New Yorku.
Tu je super. Sve je nekako drugačije nego kod nas. Svi su ljubazni i dragi. Kad dođeš u dućan, svi su uslužni, kad izađeš iz dućana, svi te simpatično pozdrave. Nema guranja - muškarci ti pridrže vrata kad ulaziš iako im se žuri (osim ako su iskompleksirani šupci u odijelima na kredit). Lik u Starbucksu ti kaže “milady.” Meni su neki dan skuhali krivu kavu - odmah su mi ju zamijenili čim sam rekla da je nekaj čudno. E da, i ima čips od jabuke koji ima okus po štrudli jer je Amerika najbolja zemlja ikad.
Šta još, šta još… e da, komplikacija. Znala sam da postoji opasnost da ću se ovdje zatelebat u nešto čega nema u Hrvatskoj da će mi bit teško kad idem, i evo, desilo se. Najbolja stvar koju sam ikad stavila u usta IKAD.
Zove se cinnabon, i znaš kaj ja mislim? Ja mislim da je to pupak od Boga. Fakat. Jer ovako nešto fino ja nikad nisam doživjela. Strašno nešto. Želim zabit glavu unutra i bit tamo dok se ne ugušim.
Sve je fino. SVE. I sve moraš pojest. Na primjer, moraš pojest glazed donut iako za pola sata ideš na ručak. YOLO.
Speaking of ručak, danas smo nakon glazed donuta išle u restoran koji ima Michelinovu zvjezdicu. Mene inače ne zanimaju te zvjezdice jer bi radije pojela fini burek u nepretencionznoj pekari nego rastezala patke na pjenici od ševinjona i glumila da razumijem koprenasti bouquet vina iz 2013. koje ima ekspulzivni ženesekva, ali ovaj restoran je dobio zvjezdicu na temelju hamburgera. Zove se The Spottet Pig i divan je. Kad dođeš unutra, domaćica resotrana ti kaže da se čeka oko sat, sat i 15 da bi te uopće posjeli, što zvuči puno, ali u međuvremenu se otiđeš prošetat do dućana i stana od Carrie Bradshaw (koji je btw totalno bezveze), pojedeš donut i vratiš se natrag spreman za ovo:
Fakat je jako fino. Baš onak, JAKO fino.
Bile smo i kod Soup Nazija. On nema Mišelinovu pizdicu, al je brutalan.
Šta smo još?
Bile smo u New Jerseyu, tamo je neki outlet gdje se kupuju stvari i lijepo je. Majkalkors je 10 dolara, što je još uvijek 10 dolara previše ali eto. I tamo je lijepo i živahno - kad sam u garderobi isprobavala nešto, čula sam jednu crnkinju (sve najzanimljivije stvari su uvijek s njima) kako svojoj kćeri govori: “Guuuurl, I tooold ya, you gotta lay off them eggs… you fat… you gotta say no to that cheese… I tooold ya, don’t touch that cheese, didn’t I tell ya?” Najbolji su. Ko iz filma. Nismo ušle duboko u Jersey, ali dio oko obilaznice je presmiješan. Na jednom uglu je auto praona, a odmah preko ceste znak “Divorce $399” - jer je vrijeme novac pa zašto se ne bi skoknuo do grada po jedno unutarnje pranje plus razvod. A i hot dog je na uglu ako ogladniš.
Central Park je super, ima jako puno zgodnih frajera koji trče i dođe ti da potrčiš za njima ali bojiš se da će te netko uhitit pa to ne napraviš. Ogroman je Central Park - da živim u New Yorku, ovo bi bilo idealno mjesto na koje bi se došla ne bavit sportom.
Vidjele smo prekrasne stvari u MOMA-i. (To je muzej, ja ne volim muzeje ali Sandra je rekla da moram ić i ja sam rekla ok jer volim Eminema). Vidjele smo šoru u New Jerseyu u shopping centru. Vidjele smo ovu gospođu.
To je lijepo u Americi - ideš okolo, izgledaš kak želiš izgledat i nikog nije briga. Svi majndaju svoj biznis, svi su ljubazni, svi su dragi. E da, i subwayi uopće ne smrde, ZET i dalje pobjeđuje u toj bitki.
To je to, ne znam šta još. Svašta smo vidjele, svašta smo doživjele, ali znaš kaj? Fali nam sarma.
Pssst! Ostale kolumne naše Andree pročitajte ovdje!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati