Dnevnik gradske cure: Odrekla sam se šećera na mjesec dana - ono što se dogodilo sljedeće će vas klistirati

Dnevnik gradske cure: Odrekla sam se šećera na mjesec dana - ono što se dogodilo sljedeće će vas klistirati

Foto: Karmen Poznić, Ilustracija Index 

"SLOBODNO jedite meso u toku posta. Kad već olajavate prijatelje i jebete se sa komšijom, nema razloga da se folirate sa šniclom." - kaže na Twitteru @BorisTrivan.
 
Pun mi je Fejs Korizme i odricanja. Nemam ništa protiv, lijepo je kad se odrekneš stvari kako bi bio bolji čovjek, ali vidim tu paradu lažnog odricanja, zlo mi je, jednako kao što mi je zlo kad čitam intervju s nekom glumicom pa kad ju pitaju koja joj je najveća mana, ona kaže “jednostavno sam preiskrena osoba” ili “predobra sam prema ljudima i to mi se uvijek obije o glavu” ili “ponekad sam preveliki perfekcionist” - ne seri, to nisu mane. Reci lijepo da ti smrdi iz usta po karlovačkoj kanalizaciji ujutro ili da u sezoni gustih najlonki briješ noge svakih 7 tjedana, nemoj koristit rubriku mane da bi se još malo pohvalila. “Moja najveća mana je što predobro sviram violinu.” Bitch, please.
 
Takva mi je i Korizma na Fejsu. Puna obećanja koja su totalni bullshit, ljudi se odriču samo zato jer je pristojno, kao što je pristojno pozdravit u liftu. I sve je puno disclaimera, sitnih slova i držanja fige iza leđa. 
 
Ove godine se odričem svih svojih poroka…gustog soka, lepeza i srpskog dinara. 
 
Odričem se društvenih mreža… i pod društvene mreže mislim Myspace.
 
Odričem se čokolade… s grožđicama.
 
I tako u nedogled.
 
Pročitala sam jedan super status na ovu temu, kaže:
 
“Umjesto da se odričete mesa, cigareta i ostalih stvari u nadi da ćete bit bolji, probajte se odreknuti SEBE.”
 
Lijepo je to rekla žena kojoj sam zaboravila ime jer sam se odrekla pamćenja.
 
Lako se odreć srpskog dinara i lepeza, probaj se odreć sebe na kratko. Baš sebe, sebe u onom dijelu za koji znaš da ne valja. Čak možda nečega što je trulo. Nije meso najveći problem, ni cigarete. Nema šanse da je to tvoja najveća otežavajuća okolnost, da je to početna i završna točka tvojeg truljenja, kao što nema šanse da je onoj glumici perfekcionizam najveća mana. 
 
Na primjer, probaj se odreć tračanja.
 
To je već teže, jel da?
 
Lakše je sve odradit po špranci - smislit neku glupost koje se odričeš tipa pizza s artičokama i glumit da si divan čovjek, a nisi. 
 
“Full tračam frendice i pričam im odvratne stvari iza leđa, ali neću jest meso 40 dana pa sam ok.”
 
“Jebem se s oženjenim šefom ali prestala sam pit gusti sok tako da sam praktički anđeo.”
 
“Parkiram na invalidskom mjestu iako nemam naljepnicu ali odrekao sam se šparoga što znači da sam uzoran.”
 
Hešteg Korizma.
 
Uglavnom, nebitno, ovo neće bit ozbiljna kolumna o klistiranju duše i truljenju i oplemenjivanju sebe i kauča na kojem jedeš čips petkom, ne da mi se, odričem se ozbiljnih tema za Korizmu. 
 
Ali sviđa mi se taj status žene kojoj sam zaboravila ime, onaj koji kaže da se trebaš odreć sebe. Jer u većini slučajeva, sebi stvaramo najviše problema. Iz najglupljih razloga. I ne kužimo da si sami stvaramo najsmrdljivije komplikacije pa nam je draže reć da će sve bit bolje sad kad se odreknemo mesa. Ili cigareta. Ili gustog soka. Ja se neću odreć ni mesa ni gustog soka ni srpskog dinara, ali probat ću se odreć nekih stvari koje mi narušavaju kvalitetu postojanja. Možda su ovo glupa odricanja, ali možda me boli huras (jer sam se odrekla psovanja, naravno).
 
Odričem se:
 
Slaganja čarapa
 
Neću više. Jer imam osjećaj da starim u HD rezoluciji dok slažem čarape koje sam skinula sa sušila. Skini, spari, posloži, nađi onu jednu od ove druge koja je sad sama a bile su dvije, distribuiraj ih po ladicama… računala sam malo - ako u prosjeku trošiš 7 minuta tjedno na slaganje čarapa, a trošiš jer bar 5 minuta tjedno potrošiš na traženje ove jedne kučke od čarape koja je potražila azil u Narniji ili gdje već odlaze izgubljene čarape, gumice za kosu i upaljači - to je 364 minute godišnje. To je 6 sati godišnje na SLAGANJE odjevnog predmeta čija je glavna i jedina funkcija da ga OTVORIŠ i staviš na nogu. Za to vrijeme stignem do Zadra i nazad. Ak se odreknem i slaganja gaća, stignem i prenoćit u Zadru. Žene koje peglaju gaće i čarape (ja znam dvije) stignu završit minimalno jedan neozbiljan fakultet za to vrijeme. Odričem se slaganja čarapa jer “u životu nije važno koliko su ti uredne bile čarape nego koliko si puta stigao otić u Zadar.” - Sokrat
 
Živciranja oko pitanja “jeste li resetirali router?”
 
Svaki put kad me Marko iz službe za korisnike pita jesam li resetirala router, želim donirat gušteraču u dobrotvorne svrhe i skratit si život jer ne mogu više slušat to pitanje. Ali Marko me to mora pitat i odlučila sam se prestat živcirat zbog toga. Količina mog živciranja oko pitanja jeste li resetirali router neće ni smanjit, ni povećat učestalost tog pitanja. Mogu dopustit da mi to pitanje pokvari dan ili se pomirit sa činjenicom da Marko samo radi svoj posao. Odričem se živciranja oko resetiranja routera. 
 
Ispravljanja ljudi koji umjesto “jer” kažu “jel”
 
I sumljam umjesto sumnjam. Pišu snjeg, dijeca, cjena. Lijeto. Koji Micka Jaggera zovu Majk Đeger. I Deep Purple Deep Parpl. Koji kažu vaj-fi. I Linke-DIN. I Bijons iako Beyonce u svakoj pjesmi naglasi kak se zove. Koji pišu Johnny Deep. I kažu MeGić iako slovo G u Meku postoji jednako kao što lj postoji u sumnji. Megić. Stravićno. Odričem se toga jer svaki put kad jedan sumljam ispraviš u sumnjam, nisi naučio tu osobu nešto novo, a potrošio si minutu života.
 
Ispravljanja ljudi koji na Fejsu šeraju ovo
 
Rok do sutra!!! Sve što ste ikad objavili postaje javno od sutra. Čak i poruke koje su izbrisane ili fotografije koje nisu bile dopuštene. Ništa to ne košta da jednostavno kopiraš i zalijepiš na svoj zid, bolje spriječiti nego liječiti. Ovom izjavom obaveštavam Facebook da strogo zabranjujem da objavljuje, kopira, distribuira, ili poduzima bilo koju drugu radnju protiv mene koja se temelji na ovom profilu i / ili njegovom sadržaju. Sadržaj ovog profila je privatan i podaci su povjerljivi. Povreda privatnosti može biti kažnjena po zakonu (UCC 1-308- 1 1 308-103 i Rimskog statuta). I opet, ako ja potrošim minutu da Mariji objasnim da je ovo spam, Marija će mi napisat “ma znam ali ne škodi bit oprezan” i opet smo na nuli, tj. Marija je na nuli, ja sam minutu u minusu.
 
Živciranja oko ljudi koji na Fejsu šeraju ovo
 
Pozdrav, htijela bi preporućiti ćovijeka koji mi je puno pomogao kad sam bila u krizi, s njegovom dojavom sam zaradila 30000 kuna i sad živim u velikoj kuči.
 
Generalno, odričem se živciranja oko ponašanja ljudi na koje nemam utjecaj jer je to uzaludno potrošeno vrijeme, kao i one večere na koje te pozovu kad ti kažu da si osvojio set lonaca ali moraš prvo odslušat prezentaciju na kojoj ti nude madrace od zlata za 9000 eura ali samo danas su 800. 
 
Odričem se živciranja u prometu. Kreten koji vozi kao kreten neće vozit manje kao kreten ako mu potrubim, ni ako ga ružno pogledam. 
 
Jednako kao što se ovaj lik neće bolje parkirat ako mu staviš poruku ispod brisača:
 
 
Ili kutiju kondoma i zamolit ga da se ne razmnožava. Možeš, ali čemu se živcirat? Možda nije kreten, možda je samo umjetnik koji razmišlja izvan okvira a mi ne znamo cijenit njegovu umjetnost. Naravno da je kretenčina sebična koja misli da je parking samo za njega jer ga nisu naučili da misli na ikog osim na sebe, ali odričem se živciranja zbog sebičnih kretenčina. On će i dalje bit sebični kreten, a ja ću bit naživcirana.
 
Odričem se laganja u restoranu.
 
“Jel bilo sve u redu?”  (Nije, čekali smo sat vremena, pizza je bila polu-hladna, mala i niste stavili 4 sira nego 2 i pol sira i to samo ako računaš da su stara gouda i malo manje stara gouda različiti sir,  inače je 1 i pol vrsta sira, plus čaša je zmazana) - ono što mislim. DA, DIVNO JE BILO, HVALA, DOĆI ĆEMO OPET, IZVOLITE I NAPOJNICU - ono što kažem. Odričem se toga. Laganja da je bilo super, a nije. 
 
Odričem se sudjelovanja u tračevima
 
Glupo je i prejednostavno. Najlakše je sjest na kavu i tračat Mirjanu. Ak ne voliš Mirjanu, nemoj trošit energiju na nju. Pametnije je otić doma i slagat čarape, a to je fakat glupo.
 
Odričem se klikanja na glupe naslove 
 
“Narezala je paradajz na kockice, ono što se dogodilo sljedeće će vas iznenaditi…” “Jennifer Aniston više ne izgleda ovako, pogledajte kako izgleda sad…” “Ivan Pernar je napravio nešto, evo i što” - uvijek kliknem i uvijek mi bude žao. Napravila je salatu od paradajza. Jennifer je ošišala vrhove. Pernar i dalje koketira s upalom mozga. Odričem se klikanja na pizdarije čiji je jedini cilj da se na njih klikne.
 
Odričem se glupih odluka
 
Na primjer, pospremanja stana kad je vani sunce. To sam radila u subotu jer sam odlučila da je važnije oprat prozore i kupaonu nego oprat pluća proljetnim zrakom. To je glupa odluka. Odričem se takvih.
 
Odričem se i buljenja u kompjuter do te mjere da ne vidim svijet.
 
Jedne nedjelje popodne dok sam radila, na nebu se događalo ovo:
 
 
Uslikao je moj prijatelj Goran Čižmešija - ja sam propustila jer sam buljila u ekran. Više se ni ne sjećam na čemu sam radila, a ovog bi se sjećala. Radila sam, a mogla sam bit vani i mirisat nebo. Rad oslobađa, ali previše rada je štetno za dušu. Ne vidiš nebo. Odričem se propuštanja neba zato da bi natipkala par stvari koje mogu čekat do sutra.
 
Odričem se izgovaranja “čut ćemo se za kavu”…
 
… ljudima s kojima ne da se ne planiram čut za kavu nego bi se odrekla kave i zašila si usta samo da se ne moram družit s njima. Svi imamo takve ljude u životu, one koje sretneš u Pošti nakon što se niste vidjeli 3 godine pa imaš potrebu reć “čujemo se za kavu” jer je to društvena norma. Odričem se laganja da ćemo se čut za kavu - ti znaš da lažem, ja znam da lažem, svi znamo da lažemo. Da smo htjeli pit kavu, popili bi ju odavno.
 
Odričem se laganja sebi da se netko nije stigao javit
 
“Radi. Na putu je. U teretani je. Ima posla. Ne stigne danas. Gužva mu je. Opet mu je gužva. Stvarno ima puno posla. Ne stigne.” I ostale (ženske) metode samozavaravanja. Svatko se stigne javit, samo je pitanje kome će se odabrat stić javit. Ni ja “ne stignem” pričat kad me zovu anketari da me pitaju samo par pitanja a STIGNEM pričat kad me zove netko bitan. Samo trebaš saznat kome si bitan, a kome si u rangu anketara. I odreć se ovih drugih.
 
Odričem se davanja sredine palačinke…
 
… dečkima koji od sredine eventualno zaslužuju srednji prst. 
 
Odričem se svih tih glupsti koje mi umanjuju kvalitetu života dok mi časopisi i istraživanja lažu da su moj glavni problem šećer i ugljikohidrati.
 
I naravno, gustog soka, lepeza i srpskog dinara.
 
Čisto da budem u trendu. 
 
Pssst! Ostale kolumne naše Andree Andrassy pročitajte ovdje!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara