"KAJ si dobila za Božić, Andrea?" - to je uvijek bilo pitanje u školi čim se vratiš s praznika. Svatko bi nabrojao što je dobio i onda bi nastavili sa životom. Sjećam se da smo imali jednog klinca koji je uvijek dobivao nevjerojatno skupe (namjerno nisam napisala dobre) poklone. Na primjer, u trećem razredu je za Sv. Nikolu dobio Playstation i bicikl. Bez brige, ovo neće bit dubokoumna kolumna o vrijednostima i ostalim emotivnim šašavostima, samo sam se toga sjetila sad pa sam odlučila natipkat što mi je na umu. Ovo će bit kolumna o kolačima. Ali da se vratimo na bitno - kaj sam dobila za Božić?

 

Prehladu. I crijevnu virozu. Dva poklona u isto vrijeme, ko Playstation i bicikl samo puno bolje! Nos mi je zaštopan, imam temperaturu i kao bonus feature, osjećaj da mi po tijelu hoda vrag, i to u onim nazubljenim cipelicama za penjanje po stijenama. Plus, povraća mi se od pomisli na hranu (i na HRT, ali to nema veze s virozom). 

 

Svi smo bolesni, cijela obitelj, osim mame koja je samo luda od brige, jer kad si mama i dijete ti kašlje, poludiš.

 

Moja mama se zabrine i kad netko iz obitelji spava popodne. "Jel sve u redu?" - zabrinuto pita svaki put kad netko odspava nakon ručka, jer misli da je to prvi znak da kreće neka teška bolest, tipa prehlada. Onda joj mi objasnimo da normalni ljudi vole san pa nas pusti na miru, ali nas ostatak dana svejedno po skrivečki promatra i traži znakove prehlade, AIDS-a i suicidalnog ponašanja jer SIGURNO NEŠTO NE VALJA, TKO NORMALAN SPAVA POPODNE?! Svi, mama, svi.

 

Većinu vremena joj se smijemo kad radi takve stvari. Najviše joj se smijemo kad radi kolače jer je to…specifična situacija zbog činjenice da su u receptu brojevi, a moja mama se ponekad prepadne brojeva, trauma iz škole u kojoj je mrzila matematiku. Plus, ima strahopoštovanje prema kolačima pa ponekad i najjednostavnije stvari djeluju komplicirano, ko kad si na ispitu i ZNAŠ odgovor na pitanje ali ne znaš baš sad kad treba. Jedna od najlegendarnijih izjava koja se i dan danas prepričava za stolom je ona kad je radila kolač po tetinom receptu, ali je radila samo pola količine… pa se zbunila. Trebalo je samo podijeliti sve sastojke s 2. Znači ako je 500 grama brašna, staviš 250. To je znala. Ako je 100 grama putra, staviš 50. I to je znala. Sjebala su ju jaja, to nije znala, pa je sva u panici nazvala moju tetu i pitala:

 

"Tanja, kako da PREPOLOVIM 10 jaja?!?!"

 

Pravo je završila prije roka jer je "prerano" dala sve ispite. Za pravosudni ispit je učila u stanu s dvoje pomahnitale djece i rasturila isprve. Javnobilježnički ispit je položila lakše nego što većina ljudi riješi križaljku iz Dječjeg kluba. Pitaj ju usred noći bilo kakav pravni savjet, sve će ti znat reć, od A do Ž. Pitaj ju kako prepolovit 10 jaja, jebi ga sad, čekaj malo.

 

Nije ni da joj ne ide multitaskanje - kad nije na poslu, pjeva u 2 zbora. U jednom mjuziklu. U "slobodno" vrijeme još pleše salsu na jednom tečaju, bachatu na drugom i kizombu na trećem. I još stigne vikednom rolat 24km na Jarunu kad je toplo. Znači organiziranija je od prosječnog Japanca, OSIM kad su u pitanju kolači. 

 

Kad su kolači u pitanju, prepadne se, onako kako se prepadneš kad sretneš nekog tko ti se sviđa pa umjesto pametnih rečenica koje posjeduješ u glavi kažeš nešto najgluplje, tipa "kiša će past sutra, to je pozitivno za rast gljiva!"

 

Zbuni se i počne freestyleat pa ili napravi NAJBOLJI kolač koji si ikad jeo - već je par puta za druge pekla baklavu, pitu od jabuka, cheesecake i makovnjaču jer su vanzemaljski dobri - ili napravi tekuće kremšnite.

 

To smo imali jednom za desert, kremšnite koje smo šefljom vadili iz lonca i u njih tunkali lisnato. Bilo je fino, a mamina teta koju smo imali u gostima se skoro ugušila od smijeha dok je jela. To su i dalje najfinije kremšnite koje sam ikad jela, mind you. 

 

Kolači koje moja mama radi su često krivog oblika i diskutabilnih omjera sastojaka, ali skoro svaki put imaju više duše od svih onih točnih kolača koje jedem negdje drugdje. 

 

Prošle godine je napokon naučila radit Londonere - radi ih već skoro 10 godina, ali "nikad ne ispadnu ko tetini, s hrskavom koricom, ne znam zašto." Prozvali smo ih Newyorkeri. Svejedno su bili fini, ali nisu bili Londoneri pa smo im dali drugo ime. Prošle godine je prvi put napravila Londonere i svi smo bili sretni. Ove godine ih je radila opet - korica je bila hrskava, ali nešto nije štimalo. "Bez duše su nekako" - kaže moja mama i ne zna zašto. "Mislim da ima premalo oraha u smjesi" - zaključi. Ja se nadovežem i kažem da se meni čini da ima premalo pekmeza između tijesta i kore. "Mda" - kaže mama, "pa nisam stavila pekmez. Nije pisalo u receptu." Kasnije je uzela recept i studiozno čitala svaku rečenicu: "Vidi stvarno piše stavite pekmez, da. Čudno, nisam to vidjela."

 

Jer čita napola kad su u pitanju kolači, kao što i sluša napola kad su u pitanju kolači. Prekjučer, dok sam za stolom teti strastveno pričala o cinnabon-u, na drugom kraju stola se postavilo pitanje što je to cinnabon, a mama je brzo i stručno objasnila: "Cinema, to ti je kino."

 

Iz svega ovog se može činiti da je naš Božić otužan po pitanju kolača, ali nije ni blizu tome - moja mama radi najbolje kolače. Imamo Newyorkere, makovnjače s "previše" file (nosuchthing) i vanzemaljski dobru pitu od jabuke. I kremšnite koje teku u potocima. Svaki kolač je ili toliko fin da si želiš pucat u nogu od sreće ili toliko smiješan da je zvijezda svakog Božićnog stola još godinama nakon što je ispečen. To su kolači s pričom i dušom (i ponekad bez pekmeza), meni draži od bilo kojih "točnih" kolača.

 

I prije nego što me temperatura ponovno pričepi za krevet, s vama želim podijeliti recept koji (vjerojatno) ne bi mogao zbunit ni moju mamu. Taman kad pojedeš sve što si već imao a trebaju ti novi kolači za novu godinu - ovi su toliko jednostavni da će ih znat ispeć i malo bolje koordinirana mačka. I gotovi su brže od karijere Josipa Katalenića. Neću kvarit blagdanski ugođaj neblagdanskim opaskama, idemo delat! (ups)

 

 

 

Treba ti:

 

200g čokolade za kuhanje (može i srpska)

 

200g oštrog brašna 

 

100g smeđeg šećera

 

50g maslaca

 

2 jaja 

 

1 vanilin šećer

 

pinč of salt

 

pola žličice praška za pecivo

 

šećer u prahu

 

milijun dolara (ne za ovaj recept, ali vjerujem da ti treba)

 

Postupak:

 

"Šećer i jaje pjenasto izradite", odnosno izmiksaj to dvoje dok ne izgleda kao žuti deterdžent. U posebnoj posudi otopi čokoladu i putar (ja sam na pari to radila). Kad se to otopi, dodaj smjesu u onaj deterdžent od jaja i šećera. Promiješaj dok se sve lijepo ne sjedini. Dodaj vanilin šećer, ali prvo ga pomiriši jer fino miriši i nema potrebe da si uskratiš to zadovoljstvo. Dodaj brašno ali ne sve odjednom. Malo, pa promiješaj, pa opet malo, pa promiješaj i tako dok ne ostaneš bez brašna ili bez strpljenja. Ja sam stavljala brašno u 3 navrata. Onda stavi pola žličice pecilnog praška i prstohvat soli i sve opet lijepo izmiješaj dok smjesa ne bude prekrasna. A zapravo neće bit prekrasna jer izgleda kao zmazani pijesak ali kasnije će bit super, I promise. To stavi u frižider na 2 sata (možda možeš i na 1 sat, nesam školovala, ja sam stavila na 2 sata).

 

Nakon 2 sata, izvadi smjesu i kreni radit celulitne kuglice. Ovako ćeš to - uzmeš malo smjese žlicom, među dlanovima oblikuješ kuglicu i onda tu kuglicu uvaljaš u šećer u prahu. Dobro ju uvaljaj, baš ju okupaj u tom šećeru da bude raskošna ko Mariah Carey. Nakon toga ju stavi na pleh koji je pokriven papirom za pečenje i utisni prema dolje da prestane bit kuglica i postane keksić. 

 

I to je to! Mislim, nije, to moraš napravit sa cijelom smjesom i popunit cijelih pleh keksićima.

 

To sve onda staviš u pećnicu koja je već zagrijana na 180 stupnjeva, pečeš 10 minuta, izvadiš nakon 12 minuta jer si otišo na Facebook i zabravio na vrijeme ali srećom, sve je ok. 

 

I to je to, imaš pečeni celulit! Nemoj odmah skidat s pleha jer su keksići delikatni, daj im 10-15 minuta da dođu sebi pa ih onda preseli.

 

Sretni blagdani, nesretno ljeto u badiću, hvala također!