Dnevnik gradske cure: Poštovana ministrice Seinfeld
Foto: Karmen Poznić, Ilustracija Index
VOLIM gledati serije i filmove s titlovima. Nisu mi potrebni, barem ne kad je engleski u pitanju, ali svejedno ih volim i tad. Kad imaš titlove, smiješ bit nepažljiv i dekoncentriran. I manje su šanse da ćeš krivo čut nešto što je netko rekao. Krivo razumjet. Krivo shvatit. Zato volim titlove, jer doprinose transparentnosti. Osim ako imaš titlove koje je netko iz Srbije radio preko Google translatea, onda jebi ga. Zato volim one na engleskom, manje su šanse da su potpuno krivi.
Jedna od najdražih pojava u titlovima mi je izraz “(CHUCKLES).”
Koristi se u hearing impaired titlovima - za ljude koji lošije čuju, ili ne čuju uopće.
Kad netko nešto izgovori kroz polu-smijeh ili se nasmije na kraju rečenice, u zagradu ubace riječ CHUCKLES.
Da i gluha osoba prepozna točnu intonaciju.
Intonacija je važna, a (CHUCKLES) je tu da ju definira.
To vam je tako u titlovima.
BTW, ovo je moja 300. kolumna. Tristo tjedana. Tristo utoraka u 14 sati. Tristo tisuća eura. (CHUCKLES SARCASTICALLY). Plan za ovaj utorak je bio da napravim neki giveaway i na taj način proslavim tih tristo. Taj plan je propao.
Plan za prošli utorak je bio da se navečer nađem s frendicama i da jedemo salatu od tune dok nam ne pozli, ali i taj plan je propao jer je jedna od frendica morala skoknut do bolnice da rodi dijete.
To vam je tako s planovima - ponekad propadnu.
Rodila je sina.
Ima muža, s njim je od srednje škole i nemaju psa koji bi im mogao doć na krevet i onečistit im dušu.
Savršena Hrvatska obitelj, jel da gospođo Antipas?
Svi ste valjda već čuli za nju, gospođu koja je vjerojatno u nedostatku novih ideja o ravnoj Zemlji odlučila da je vrijeme da se obračuna sa Sotonama novog doba - ljudima koji u krevet puštaju pse.
Taman kad smo pomislili da je Trumpov “Shithole countries” ispad najgluplja stvar koju možeš pročitat na internetu, gospođa Antipas je rekla “hold my beer” i uspjela ono što vjerojatno nije uspjelo još nikome - ujedinit Hrvatsku u borbi za zdrav razum.
I neka je, super.
Jebeno.
Ekipa posvuda lijepi slike iz kreveta sa psima i mačkama i Dikanom, heštegaju #psiukrevetu i #modernaobitelj… od jednog intelektualno nevinog teksta nastala je cijela kampanja koja pokazuje koliko su nam ljubimci važni u životu.
Super.
Predivno.
Čudesno.
I nažalost, bez da je itko primijetio, upravo je ta kampanja potvrda da je gospođa Antipas možda malo manje u krivu nego što volimo mislit.
Nemojte da vam tlak odmah skoči na dvjesto, nisam na njenoj strani. Znam da pas nije životinja nego član obitelji, kao što znam i da su puno veće životinje u današnjem svijetu ljudi.
Pas je lojalan, čovjek baš i nije, pas te bezuvjetno voli, čovjek često zna glumit da te voli…
Sve mi je jasno, u potpunosti podržavam kampanju kojom se pokazuje da je kućni ljubimac član obitelji. Je.
Ali ima jedan detalj koji mi smeta.
Iz nebitnih gluposti koje je natrkeljala gospođa Antipas je pokrenuta NACIONALNA KAMPANJA u koju se uključio SVATKO i njegova baka. I neka, treba pokazat gospođi Antipas da je full of shit.
Ali ne mogu ne istaknuti nešto jako važno unatoč ljepoti cijele kampanje koja je iz toga nastala - to što je ona napisala su i dalje nebitne gluposti.
Budimo realni, taj antipasistički tekst je otprilike relevantan kao i tekst o guzici Maje Šuput, uz dužno poštovanje toj istoj guzici. Mišljenje gospođe Antipas o vašem psu u vašem krevetu je jednako važno kao i moje mišljenje o fasadnim bojlerima. Nije.
Gospođa Antipas sutra može napisat da su naranče uzrok epidemije malih boginja u Srbiji i to neće utjecat na tržište naranča (ni malih boginja), jednako kao što ovaj tekst o psima neće utjecat na ljudsko-pseće odnose.
Drago mi je da su ljudi popizdili, ali opet, budimo realni - to je samo jedno sasvim nebitno mišljenje na koje gospođa Antipas ima pravo. Ono može bit glupo, apsurdno i intelektualno nevino, ali i dalje ima pravo na njega.
Kao što svatko s pola funkcionalnog mozga ima pravo odlučit je li to mišljenje imalo važno i vrijedno spomena.
Možda bi i bilo izuzetno važno da je tajming drugačiji, ali jebi ga, i sad dolazim do dijela u kojem smo pokazali da je gospođa Antipas ipak bila u pravu oko jedne stvari - to naizgled nebitno mišljenje se pretvorilo u najvažniju priču u ISTOM TJEDNU kad je ministrica zadužena za OBITELJ rekla “To vam je tako u braku.”
Ne želim branit gospođu Antipas, ali ako je njena premisa da je nekima pas postao važniji od čovjeka (ostala baljezganja na stranu), a mi smo u istom tjednu u kojem je premlaćivanje žene klasificirano pod oznaku “To vam je tako u braku” odlučili da je vrijeme za kampanju jer je neka tamo do sad krajnje nepoznata žena rekla ružne stvari o vašem psu, onda je nažalost gospođa Antipas ipak, makar i sasvim slučajno, točno rekla barem jednu stvar.
Jer smo zbog tog nebitnog teksta, koji će rijetko tko shvatit ozbiljno, skoro sasvim potisnuli i zanemarili činjenicu da nam ministrica na spomen nasilja reagira uz pošalicu i (CHUCKLE).
Ljutili smo se dan i pol, onda je gospođa Antipas pala na tipkovnicu i napisala ono što je već napisala, i odjednom više nitko ne priča o “To vam je tako u braku.”
A to je priča koja je puno relevantnija jer je tu rečenicu izgovorila osoba čije mišljenje na zadanu temu nešto i znači.
Mišljenje gospođe Antipas ne znači puno. Mišljenje MINISTRICE zadužene za OBITELJ koja komentira nasilje u obitelji znači SVE.
Činjenica da smo jače popizdili oko nerelevantne gospođe Antipas je tužna, pogotovo kad uzmeš u obzir da je bilo prostora da jednako popizdimo oko obje stvari.
Smiješ na Fejsu objavit i jedno i drugo, ne plaća se ekstra.
“Ma nema šanse da je to rekla” - to mi je bila prva pomisao kad sam pročitala izjavu tovamjetakoubraku.
Novinari sve vade iz konteksta. Ja sam jednom u intervjuu rekla da sam jako dugo nosila aparatić za zube, nakon čega me dočekao naslov koji govori da imam GEBIS. Ljudi kažu jedno, novinari napišu drugo, bez konteksta i odjednom imaš Milanovićevu ženu koja je ljudima rekla da si tanje režu kruh, iako je rekla nešto malo manje Marie Antoinettovski nastrojeno.
“Nema šanse da je to rekla, krivo su ju prenijeli.”
Treba mi kontekst, s titlom i intonacijom u zagradi.
A onda sam čula snimku. I vidjela.
Ne samo “To vam je tako u braku”, nego:
“To vam je tako u braku” (CHUCKLES).
Seinfeld style.
I “žao mi je da se ovakve stvari uopće provlače po medijima, umjesto da se rješavaju unutar obitelji.” - parafraziram.
I “to je dinamika u koju ne mogu ulaziti.”
Mnogi su već zaboravili na ovo, jebi ga, dogodilo se u četvrtak a od onda se dogodila i gospođa Antipas i AJME KAKO OVA LOŠE PJEVA HRVATSKU HIMNU, ali ja se svejedno imam potrebu očitovat kao žena koja jednom planira bit u braku i koja, ako ju u tom braku netko prebije, očekuje zaštitu ljudi koje za to plaćam.
Poštovana Ministrice Seinfeld,
Kaj ima? Osim afere Paketići, jasno.
Pišem vam kao osoba koja se jednom našla pod šakom čovjeka s testisima (neću napisat muškarca jer su muškarci nešto drugo). Znate što su mi rekli njegovi prijatelji kad sam im rekla da me udario?
Jedan me pitao što sam napravila. Jedan mi je rekao da nije to tak strašno. Jedan je rekao jbg, to je sve dio veze. Samo jedan ga je osudio, ali kad sam mu rekla da bi ga prijavila policiji, objasnio mi je da se za takve sitnice ne zove policija.
Sitnice, zamislite. Nos mi dan danas ide u stranu i osjeti vremensku prognozu zbog te sitnice za koju su me uvjerili da je manje važna od običnog karijesa. Da sam i prijavila, ne bi ništa bilo. Ništa konkretno, vjerojatno bi si samo napravila još veći problem. Ali dosta o meni, Ministrice Seinfeld, idemo malo o vama.
Čini mi se da vam neke stvari možda nisu najjasnije, a kao vaš šef - zvuči glupo jer se ne znamo, ali ja JESAM vaš šef kao i ostali građani Republike Hrvatske - mislim da je korektno da vas upozorim da niste baš u konkurenciji za zaposlenika mjeseca. Za početak, primjećujem da ste tužni zbog činjenice da se nasilje u obitelji povlači po medijima umjesto da se rješava unutar obitelji.
Mislim da ste malo pobrkali hodogram, što je ok, ne može čovjek uvijek sve točno pohvatat, tipa KOME se šalju paketi za potrebite i KAKO najčešće funkcionira nasilje u obitelji, ali evo ja imam malo vremena pa ću se potrudit da razjasnimo stvari jer sam dobar šef.
Prvo, za slučaj da još niste zapisali u informativku - paketi za POTREBITE idu POTREBITIMA. Ne u privatni vrtić, ne na privatni faks, ne u privatnu špajzu - POTREBITIMA. Javite ako tipkam prebrzo, mogu usporit.
Drugo, nasilje u obitelji. Nasilje u obitelji se ne povlači po medijima zato što glupa žena to nije riješila unutar obitelji - povlači se po medijima zato što je žena ostala bez drugih opcija. A ostala je bez drugih opcija između ostalog zato jer VI mrtvi hladni uz (CHUCKLE) govorite da je to tako u braku.
A ako vi to kažete, zamislite što joj tek kažu drugi, kad ih nitko ne snima. Kad drugima pokaže masnice, ili će joj reć da je to sve u domeni uobičajenog (svatko ima svoje mane, mojem mužu smrde noge, tvoj te mlati, život je kompromis), ili da policija ništa ne može. Kad prijavi policiji, dobit će još batina čim policija ode. Kad ju frajer isprebija do te mjere da htjela-ne htjela završi u medijima, i dalje će se postavljat pitanje što je napravila da je zaslužila batine. Nešto sigurno je, ne bi ju valjda udario bezveze. Odite na komentare bilo kojeg članka o pretučenoj ženi ako mi ne vjerujete.
Vi ste, Ministrice Seinfeld, institucija koja bi svima takvima danonoćno trebala ispirat mozak dok ne shvate da TO NIJE NORMALNO. Kad vas pitaju što mislite, zbog čega je žena koju se sustavno mlati odjednom povukla optužbe protiv muža, VI kao institucija koju JA plaćam u tom trenutku imate dužnost prepoznat i adresirat problem s kojim se bore sve žene koje odjednom povlače optužbe, ili svoje mlatitelje nikad ni ne prijave - ne uz (CHUCKLE) reć hihi hoho da je to tako u braku. Stand-up komediju ostavite za večernje sate, mogu vam preporučiti par klubova u kojima se održava open mic pa tamo prakticirajte crni humor.
Ne za vrijeme radnog vremena, ne kad vas ja plaćam, ne kad imate priliku komentirat strah koji žene nose u kostima, strah zbog kojeg često ni ne prijave da uvijek žive par krivih riječi od slomljenog nosa. Ne u državi u kojoj se ženu prvo pita što je krivo rekla da je dobila batine, ne u zemlji u kojoj ženu koja traži pomoć bacaju od šaltera do šaltera, kao da je u referadi. Ne plaćam vas zato da se šalite s takvim stvarima, čak i ako vam je slučajno krivo izletilo.
Rijetko nam slučajno krivo izlete stvari koje ne mislimo - češće one koje smo već par puta možda i izgovorili, ili barem pomislili. Dvije su opcije - ili to uopće ne mislite i dogodio vam se verbalni zajeb, ili duboko u sebi imate česticu onog što su imali i svi ovi koji su predamnom opravdavali onog čovjeka s testisima koji me udario. Vi najbolje znate koja je od te dvije opcije točna, a ja znam nešto drugo - NITI JEDNA od njih nije prihvatljiva za vašu funkciju.
Takve stvari može govorit gospođa Antipas, nju ne plaćam da me čuva. Plaćam vas, iz razno raznih nameta. Zapravo ne - nameti su za modernije zemlje u kojima se od tih para nešto i stvara, zemlje koje namete koriste za rast, ne za krast. Nemamo mi namete, ovo što mi imamo su najobičniji naguzi ali svejedno - iz tih vas naguza ja i moji kolege Hrvati plaćamo, ne da se debljate po domjencima i budete lijepi nego da radite SVOJ posao. Ne tuđi, SVOJ.
Vaš je posao osvještavat koliko je nasilje u obitelji neprihvatljivo, ne koristit to isto nasilje kao priliku za zgodan punchline na putu do ručka. Vaš je posao da naučite ove zrakoglave idiote koji u nasilju vide ALI, da ALI ne postoji. Vaš je posao da sljedeći put kad žena dobije udarac, ta ista žena ZNA da iza sebe ima vojsku ljudi koji su joj spremni pomoć, a ne da ima osjećaj da živi u referadi u kojoj se umjesto ispita, prijavljuju udarci koje nitko ne shvaća ozbiljno jer je to TAKO.
NIJE to tako, to NIJE dinamika braka u koju vi ne možete ulazit, to je bolesna dinamika u koju morate ulazit.
Za to vas plaćam, pa ako ništa drugo, budite dovoljno lukavi da pred svojim šefovima koji vas gledaju na televiziji glumite da vam je malo više stalo. “To vam je tako u braku” - ako vam samo jedna žena povjeruje, ako vam povjeruje samo jedan muškarac, ako vam povjeruje samo jedna djevojčica, već ste napravili previše zla. Svaka vaša rečenica i gesta je prilika da meni, mojoj kćeri i svim ostalim ljudima koji planiraju ostat živjet u Referdashistanu (a sve nas je manje) osigurate bolju budućnost. Ne tražim vas pare, ne tražim da mi nađete posao, ne tražim ni da mi riješite stambeno pitanje - tražim samo da me se, u slučaju da me neki čovjek s testisima opet udari, shvati vrlo ozbiljno. Tražim da brinete o meni. Ne da mi kažete da je to tako u braku. Nije. S tim se za moje novce i moj iskrivljeni nos nećete šalit. Ili slučajno izlanut, potpuno mi je svejedno.
Rekla bih da vam želim da vas uskoro neko pozdravi riječima: “To vam je tako na burzi” - ali znam da se to neće dogodit. To vam je tako u Hrvatskoj. Mogu vam samo kao nezadovoljni šef reć da se nadam da ćete brzo popravit dojam pred svim ženama koje ste možda obeshrabrili da prijave strah u kojem se svakodnevno guše, tako da nam psi koji smiju ili ne smiju u krevet stvarno budu jedini problem u obitelji. I poželjet vam sretnu novu 1918., naravno, jer smo sasvim neplanski, zahvaljujući jednoj rečenici, otputovali natrag u vrijeme. BTW, nos me danas malo boli na lijevoj strani, što znači da će padat snijeg, čisto da znate da će bit sranje na cesti pa da ranije krenete na posao. To vam je tako u prometu.
Srdačno,
Vaš šef,
Andrea Andrassy
(NO CHUCKLE).
Pssst! Ostale Andreine kolumne možete pročitati OVDJE.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati