Dnevnik gradske cure: Smak mozga (kako je radio s cajkama otkrio prave čobane)

Dnevnik gradske cure: Smak mozga (kako je radio s cajkama otkrio prave čobane)

Foto: Karmen Poznić

SRETAN utorak svima osim ljudima koji ti, kad kažeš “upiknuo me komarac”, održe mini predavanje s informacijom “KOMARICA te upiknula, ženke pikaju, muški komarci ne” - BOLI NAS KURAC, VESNA!
 
Ispričavam se na agresiji prema Vesni, ali kad me svrbi ubod, zadnja stvar koja mi treba u životu je borac za ravnopravnost spolova komaraca.
 
Kad krene sezona komaraca, ovo je jedan od najčešćih načina na koje ljudi pokušavaju ispast pametni na društvenim mrežama.
 
“Nije komarac, nego KOMARICA.”
 
Zato te kolege na poslu ne vole, Vesna, zato. Ni kolegice.
 
Još jedan način za ispast pametan na društvenim mrežama - citati na francuskom.
 
Rijetke su danas žene koje imaju sposobnost objavit selfie na kojem su si zgodne i priznat da su ga objavile jer su si zgodne. 
 
“Baš sam si zgodna danas!” - full je jednostavno. Al to zvuči plitko. Fali dubine. Zato Željka u Google upisuje “little prince quotes french” i pronalazi instant dubinu za instagram:
 
“Les étoiles sont belles à cause d'une fleur que l'on ne voit pas.”
 
To je to. Savršeno paše.
 
I dalje će bit nekih koji će mislit da si narcisoidna, ali bolje je ispast narcisoidan na francuskom nego narcisoidan na hrvatskom.
 
Trežoli.
 
BTW komarac se na francuskom kaže “moustique”, Vesna obavezno si zapiši u tekicu.
 
A kak se na francuskom kaže “cajka”? 
 
Nemam pojma.
 
Najbliže što sam pronašla je “musique folk.”
 
Još jedan instant način za ispast jako dubok na društvenim mrežama - ranjeno se zgražaj zato što Zagreb dobiva radio s cajkama.
 
“Degradacija kulture.”
 
“Sramota, trujete nam djecu smećem.”
 
“Evo čobani, sad ste došli na svoje.”
 
“Na što je Zagreb spao, sram me!”
 
“KULTUROCID.”
 
Sram je i mene, jer Zagreb je očito spao na to da ljudi ne shvaćaju koncept radio stanice.
 
Ako ti se sviđa, slušaš ju, ako ti se ne sviđa, ne slušaš ju. Muy simple, rekli bi u Španjolskoj.
 
“Ali to je uvreda za uši!”
 
Koju ne moraš slušat.
 
“To je najveći treš, dijelit će estetsku operaciju u eteru!”
 
Koju ne moraš igrat. 
 
“Prestanite promovirat lošu glazbu!”
 
Bez uvrede, ali najveći promotori cajki su ovih dana upravo iziritirani hrvatski kulturnjaci.
 
Radio s cajkama se u promociji obraća zainteresiranom slušatelju - prosječni iziritirani hrvatski kulturnjak ga promovira svima ostalima.
 
“Ne, ja se borim za kvalitetnu glazbu!”
 
Ili se boriš za lajkove?
 
Ima onaj jedan pokret koji se svako malo aktivira na Fejsu, uvijek započinje isto: “Ideja je da društvene mreže preplavimo crno-bijelim fotografijama/klasičnom glazbom/lijepim citatima…” - onda ljudi šeraju lijepe stvari kojih na društvenim mrežama kronično fali.
 
Niti jedan “kulturnjak” koji se ovih dana žestio protiv radija s cajkama i vikao da nam treba nešto bolje nije objavio primjer nečeg boljeg.
 
Uz status o degradaciji kulture niti jednom nisam vidjela link na nešto što tu istu kulturu uzdiže.
 
Niti jednu objavu o dobroj kazališnoj predstavi.
 
Niti jedan status o nekoj dobroj knjizi.
 
All we hear is radio cajka.
 
Niti jedan Freddie, Otis Redding, ni jedna Etta, ni jedan Bruce Springsteen, NIŠTA od tog “kvalitetnog” kojeg toliko fali.
 
Zgražanje nad cajkama je sve rjeđe pokušaj ukazivanja na postojanje dobre glazbe, a sve češće pokušaj brzinske samopromocije čija glavna poruka nije “slušajte kvalitetno” nego “slušajte kako sam ja pametan.”
 
A to je cilj 90 posto statusa o cajkama koje vidim na Fejsu - ispast jako kul.
 
“Degradacija kulture” - to zvuči moćno, to generira lajkove.
 
“Ja sam bolji od “čobana” jer ne slušam cajke.”
 
Na to se već jako dugo svodi glazba.
 
Na to tko je bolji ili lošiji jer sluša nešto.
 
Na glazbeni bullying.
 
Ja s tim imam problema cijeli život, a posebno se zakompliciralo u srednjoj školi.
 
Riječ “jaran” sam prvi put čula s 15 godina. Znam da to možda zvuči čudno, čak i nemoguće, ali do tad se nisam susrela s njom.
 
Tad sam prvi put čula i za izraz “Dino Merlin.”
 
I za pjesmu “Jorgovani.” Ili “Kad zamirišu jorgovani”, nemam pojma, pravobraniteljica Vesna vjerojatno zna.
 
Mišu Kovača nisam čula do 16. godine. Nisam imala gdje.
 
Za Halida Bešlića sam saznala na maturalcu.
 
I zbog toga sam imala velikih problema.
 
Imam ih i danas.
 
Sjebali su me vlastiti roditelji. Kad sam imala 7, mama je meni i bratu puštala ploču Carmina burana jer joj je to bilo super, a tata je vrtio svoje ploče na francuskom. Kad sam imala 10, brat i ja smo otkrili Michaela Jacksona. Kad sam imala 13, u mom diskmenu su se izmjenjivali Matchbox 20 i Eminem, ovisno o danu ciklusa.
 
Onda sam došla u srednju i saznala da sam krajnje “needucirana” i još gore - potpuno neprilagođena za život u hrvatskom društvu.
 
Kad sam rekla da ne znam pjesmu “Jorgovani” ni tko je Dino Merlin, jedna cura me napala da se preseravam jer je to opća kultura. Jebi ga, ja sam bila opće nekulturna.
 
Nije bila zlonamjerna, samo joj nije bilo jasno kako netko može ne znat za pjesmu koja je njoj kao dobar dan.
 
Kad sam ju pitala gdje se uopće može čuti ta pjesma (osim na CD-u koji kupiš), samo mi je rekla: “Pa svugdje svira, stalno.”
 
I je, svirala je svugdje i stalno - kod nje.
 
Isto kao što je Marshall Mathers LP stalno svirao kod mene.
 
Ali umjesto da se pokoljemo oko toga tko je u pravu i tko sluša točnu mjuzu kao što je danas praksa, razmijenile smo CD-e. 
 
Ja sam njoj posudila svog Eminema, ona meni svoj MP3 CD s domaćim hitovima i cajkama.
 
Ona je poslušala moju perspektivu, ja njezinu i složile smo se da se ne slažemo.
 
To je za naš odnos značilo samo jedno - nećemo zajedno izlazit, i to je to.
 
Nije bilo rasprave, nije bilo svađa, nije bilo glazbenog bullyinga - samo dvije linije na grafu koje se nikad neće susrest i to je to.
 
Na školskim izletima smo često sjedile zajedno u busu. Svaka je imala svoje slušalice, jele smo kikiće iz iste vrećice.
 
Ona je pecala one od limuna, ja one od maline, kojih je uvijek manje, a najfiniji su. (Meni).
 
Imam i frendicu koja živi za Seku Aleksić.
 
Predivna osoba s kojom mogu pričat o svemu i s kojom mogu jest sve na svijetu, a to što nećemo nikad izać na isto mjesto je samo najobičnija, vrlo kulturna demokracija.
 
A upravo te obične, kulturne demokracije jako fali kad je u pitanju odabir onog čime ćeš punit svoje uši.
 
Mene ne pokreće me Mišo Kovač i nikad me neće pokrenut.
 
Ni Halid Bešlić, neće, jer mi kemija u tijelu ne reagira na njega.
 
I to je moje pravo, kao što je pravo moje frendice iz srednje da joj se srce rascvjeta kad čuje Jorgovane, ili ove koja urla iz bubrega kad čuje Seku Aleksić.
 
A to im pravo pokušavaju uzet svako malo.
 
I meni isto.
 
Zato sam se osjećala kao stranac na vlastitoj norijadi, jer nikad do tad nisam čula pjesmu “Kad se prijatelji rastaju”, a bila sam okružena ljudima koji su inzistirali ili da lažem, ili da mislim da sam bolja od njih jer ne urlam s njima.
 
Zato ne volim ić na svadbe, jer se uvijek nađe netko tko će ocijenit da je moja nezainteresiranost za Mišu Kovača poziv na raspravu o tome zašto sam ukočena.
 
“Ne znaš se zabavljat jer ne plešeš na Mišu!” 
 
Znam, samo nas pokreću druge stvari.
 
Ja sjedim na Halida jer mi je jednako stran kao urugvajska glazba, ekipa koja vrišti na Halida bi vjerojatno sjedila da svira Chop Suey i to je sasvim ok.
 
I upravo zato mi je svejedno zbog toga što dobivamo radio s cajkama.
 
Kao osoba koja je cijeli život izložena glazbenom bullyingu jer NE slušam domaće i NE volim cajke, ne pada mi na pamet bit glazbeni bully.
 
I govorit stvari tipa “ovo vrijeđa moju inteligenciju”, jer ako ti cajka uspije povrijedit inteligenciju, nije problem u cajki nego u tebi.
 
Možda na prejednostavan način gledam na stvari, ali koncept radio stanice JE jednostavan.
 
Ako te zanima određena frekvencija, okreneš na nju.
 
Ako te NE zanima, ideš dalje.
 
Kao što u dućanu prođeš pored artikla koji te ne zanima.
 
Deranje na radio stanicu koja još nije ni krenula jer se tebi ne sviđa mjuza koju će puštat je kao da se u dućanu počneš derat na kumkvat jer ga ne želiš kupit.
 
Nemoj ga kupit i to je to.
 
“Ali cajke su smeće, zašto promoviramo smeće?”
 
Jesu, smeće su.
 
Ali zabavljaju ljude.
 
Smeće su i šećerasta pića s mjehurićima, ali te usrećuju.
 
I isto ih ne moraš pit ako ne želiš.
 
Zašto ljudi ne bi barem kad je mjuza u pitanju imali pravo na svoju sreću, točno onakvu kakva im se sviđa?
 
Znam da se jako puno ljudi neće složit sa mnom, ali mislim da ljudi koji slušaju cajke nisu najveći “čobani” našeg društva. 
 
Ovih dana su puno veći čobani ovi osviješteni kulturnjaci koji cajku koriste kao priliku da se malo pohvale vlastitom dubinom, bez da ponude konkretan primjer bolje opcije.
 
Neće radio s cajkama dovest cajke u grad, cajke su u grad dovedene odavno.
 
I to ne zato što ih nitko nije tražio.
 
Cajke su tržište na kojem savršeno funkcioniraju ponuda i potražnja.
 
Ne puštaju ugostiteljski objekti cajke zato što nitko ne želi slušat cajke, kao što televizije ne puštaju Big brothere i seoske ljubavi zato što ih nitko ne želi gledat.
 
Puštaju ih zato što ih publika traži, a to je njihovo pravo.
 
Kao što je pravo svake osobe koja ne podnosi cajke da te iste cajke izbjegava i da podržava ono što voli.
 
Ili još bolje, da se bori protiv njih konkretnim primjerima onog što smatra kvalitetnim.
 
A najčešće se bori samo ispraznim statusima koji dobro prolaze.
 
“Cajke su dno” - ok, daj nam nešto što je vrh.
 
Ako želiš manje dna, daj nam vrh, nemoj samo vikat da dno ne valja.
 
Šta napravi “čoban” na kojeg samo vičeš i govoriš mu da je dno bez da mu ponudiš nešto drugo?
 
Pojača radio da te ne čuje.
 
Umjesto da vičeš na “čobana”, educiraj ga.
 
Umjesto da nabrajaš sve stvari koje se ne bi trebale slušat, šeraj nešto što bi se trebalo.
 
Inače samo skupljaš lajkove na identičan način na koji to radi Željka koja lijepi citate na francuskom.
 
Ako su Sjeverna i Južna Koreja uspjele postić civilizirani dijalog, može i jedan mali Zagreb malo popustit oko glazbenog bullyinga, u oba smjera.
 
Pustite “čobane” da plešu na što žele i pustite mene da na svadbi NE plešem na stvari koje ne volim.
 
Sve ostalo je čobanluk, neovisno o tome što slušate.
 
Evo vam jedan Johnny za kraj. Ako vam se sviđa, super, a ako ne, prebacite na nešto drugo.
 
Isto možete i s radio stanicom.
 

 
Psssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte OVDJE!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara