Dnevnik gradske cure: Zimmer frei
Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
SIDEWINDER, Colorado. Kad čitaš knjigu The Shining, to je najbliži grad hotelu Overlook, znaš onom u kojem Jack Torrance pokušava ubit svoju obitelj jer mu je hotel tako rekao. Kad čitaš Misery, to je grad u kojem pomahnitala medicinska sestra kao taoca drži Paula Sheldona, svog omiljenog pisca koji je sasvim slučajno bio u prometnoj nesreći blizu njene kuće. Sjebano mjesto u oba slučaja i srećom, izmišljeno. Puno je snijega, puno luđaka i puno groznih smještajnih jedinica u kojima ne bi poželio boravak ni najgorem neprijatelju.
Betina, Murter. Kad čitaš knjigu Misery, kao što ja radim na jednoj maloj betinskoj plaži, još više cijeniš ljepotu i mir koji te okružuju. Tu sam kod frendice - zove se Ana Maria, "bez crtice, bez J", kako voli reć ljudima kad ih upoznaje. Ima malu nogu i veliko srce, i zna gdje su najbolje kozice na otoku. I dok su u knjizi Misery jedini susjedi "the Rodymans" udaljeni kilometrima, kućica u kojoj mi spavamo je okružena susjedima. Kad si na moru, to često znači probleme i nesuglasice, ali ne ovdje u Betini. U Betini ti je susjeda gospođa Karmen i da postoji nagrada za najbolju hrvatsku susjedu, ona bi ju odnijela bez konkurencije. Prvi dan nam je ponudila svoj suncobran. Drugi dan smo od nje dobile sladoled. Treći dan nam je rekla da si ne moramo kuhati jer su kod nje filane paprike, a filane paprike su za dijeljenje. Četvrti dan je došla s lubenicom. Čak i bi došla praznih ruku na plažu, donijela bi neku zanimljivu priču. U svijetu u kojem su susjedi najčešće samo ljudi koje pokušavaš izbjeć na cesti, ovo je veće osvježenje od hladne lubenice.
Smještaj iz snova - odmorila sam dušu, najela se kozica, kupila peraje (koje sam koristila jednom i to će vjerojatno bit to)… Nije bilo s 5 zvjezdica, ali kad je u pitanju odmor, važnije je da si okružen ljudima od 5 zvjezdica nego da ti je krevet presvučen fensi plahtama od egipatskog pamuka. I naravno, da smještaj POSTOJI kad napokon dođeš na odredište, to je isto važno.
Onaj Nijemac koji je prošli tjedan došao na Krk, gdje je unajmio kuću koja ne postoji zna o čemu pričam.
Croatia will waste your time, rekli su i nisu lagali.
Sjećam se kad sam prije par godina išla u Vodice - imali smo apartman, sve organizirano, sve riješeno. "Ne treba kapara nikakva" - rekla nam je gospođa preko telefona i naravno, kad smo ju 2 dana prije dolaska nazvali da vidimo gdje-šta-kako, apartmana više nije bilo. "Došli su mi neki Britanci, htjeli su 2 tjedna a vi ste samo jedan pa reko može" - rekla nam je "gospođa" i odjebala nas iz smještaja po brzom postupku.
Ni prvi ni zadnji put da nas je netko sjebao kad je bio u pitanju smještaj. Da imam kunu za svaki put kad sam došla u apartman koji u oglasu "ima klimu" a na lokaciji uz to dobiješ i dodatak "koja trenutno ne radi", imala bi 6 kuna jer nejdem toliko često po apartmanima, ali to je 6 nefunkcionalnih klima, što je puno. O apartmanu "50 metara od mora" da ne pričam - većina takvih apartmana ne da nije 50 metara od mora nego je u Karlovcu. "Soba s pogledom*" - *u drugi apartman, "novo opremljen apartman*" - *uložili smo u četku za wc, "velika terasa*" - *susjedova…
Kad je loš smještaj u pitanju, nagledala sam se svega i svačega, počevši od svog prvog mora na paškom Košljunu, u kojem moja mama nije smjela koristit kupaonu jer je baba koja nam je iznajmila smještaj kadu koristila za sušenje sireva.
Tu je naravno i gospođa Zdenka iz Osijeka koja mi nije dala da se tuširam i koja je ostavljala iskorištene uloške na kadi - o njoj sam već pisala ovdje: http://www.index.hr/rouge/clanak/dnevnik-gradske-cure-stan-u-centru/830684.aspx - ako otiđeš, vrati se, jer je ovaj smještaj o kojem ću pisat gori čak i od Zdenkinog.
Smještaj o kojem ću pisat je smještaj koji sam imala u Londonu, u kojem sam 2013. provela 5 tjedana. Londonski smještaj je jako skup i ljudi većinom unajmljuju sobe pa dijele stan s hrpom cimera jer inače ne bi imali šta za jest. Ja sam imala sreću da je frajer za kojeg sam čula preko frendice taman bio u renoviranju stana pa nije mogao imati goste i podstanare. Osim mene, jer sam rekla da mi ne smetaju radovi ako imam svoju sobu i funkcionalu kupaonu. Sve to za "samo" 150 funti tjedno, što je, kako bi rekli čak i najfiniji ljudi, pun kurac skupo i onda još malo. Nije skupo za London, ali ja nisam iz Londona, ja sam s Maksimira i za te novce sam mogla kupit par ispita. Jasno mi je da je "bila sam u Londonu 5 tjedana i imala loš smještaj" first world problem, ali svejedno, to je put na koji sam se pripremala godinu dana i novci koje sam stavljala na stranu su bili moji novci, a za svoj novac se imaš pravo žalit, čak i ako je u kategoriji first world problema.
Sidewinder, Colorado nije ali je Poplar, London. Slatki kvart na istoku Londona - ok, nije baš sladak ali to je ko ono kad dođeš u nečiju studentsku sobu u domu i kažeš da je slatka iako nije i svima je neugodno i svi želite što prije izać ali kvart je bio šarmantniji od onih sterilnih bogatih kvartova prema centru. Zgrada se zvala the Fitzgerald house, imala je 18 katova i bila smještena na samoj tržnici, što se pokazalo odličnim jer si tamo mogao ručati za 3 funte, što je super jer je 3 funte manje od 10 funti, a 10 funti je češće pravilo nego iznimka u svijetu londonskih ručkova. Frajer koji mi je iznajmljivao stan (sobu) se zvao Alex. Imao je 40 godina, u tom se trenutku bavio DJ-ingom i snimanjem filmova, a jednom davno prije je glumio i u pornićima, ali ne glavne uloge, čime mi se pohvalio treću večer našeg poznanstva. Neovisno o tome, bio je kul lik - ne lik kakvog želiš da ti kćer dovede doma, više lik o kojem želiš pričat s frendovima kad sjedite negdje navečer i pričate one priče "a ja sam ti jednom znala lika koji…", ali svejedno, kul lik.
Kad smo dogovarali smještaj, na mail mi je poslao SEDAM Word dokumenata s detaljima o stanu. Svaki je imao 10-ak stranica i svaki je imao svoju temu - jedan cijeli dokument je bio o tome kako se hendla njegova veš mašina. Koji deterdžent smije unutra, koji ne, koji programi rade, koji ne i slične informacije. Jedan je bio s pravilima ponašanja. Jedan je sadržavao sve upute o tome kako se dolazi do stana, kako funkcioniraju ulazna vrata, kako se zatvara onaj jedan prozor koji baš ne dihta jer je star… uglavnom, sedam Word dokumenata koje nećeš pročitat jer a) nemaš vremena b) navikao si na "agree, agree, agree, next, finish" pristup životu i ne da ti se. U jednom od tih sedam Word dokumenata bila je skrivena i informacija koja bi trebala bit na vrhu svakog od sedam dokumenata, povećana na veličinu 72, stavljena na bold, underline i obojana u crvenu boju. Vezana je za kupaonu, ali prije nego što ju otkrijem, htjela bih popričati o svojoj spavaćoj sobi.
"Will it be ready for me?" - pitala sam ga dan prije dolaska jer sam znala da ima radove a mogla sam još par dana biti kod frendice koja me (besplatno) primila u svoj stan (od 800 funti TJEDNO, tjedno!). "Yes, yes of course", uvjeravao me DJ/snimatelj/ex porno glumac. Ujutro, kad je bilo vrijeme da krenem sa selidbom, poslao mi je ponosnu poruku: "Been working for the past 2 days and all night last night, the room is now habitable." Habitable - nije baš izraz koji je ulijevao povjerenje ali soba je sređena, mogu doć i napokon raspakirat stvari iz kofera u kojem sam živjela zadnjih tjedan dana. Habitable - mislim da će bit dobro. "Misliti je drek znati" - često je znao reći moj tata i bio je u pravu. Znam da različiti ljudi imaju različite stanarde, ali ovo ne da nije bilo habitable - ovo je bila soba u koju bi Stephen King bez problema smjestio radnju svojih najgorih priča. Za početak, nije bilo poda.
Naravno da je bilo poda, bio je neki parket ali taj je parket bio prekriven novinskim papirom, onako kako prekriješ pod kad krečiš. Novine su bile zalijepljene na lajsne izolir trakom, uza zid je ležao napuhani luftić (koji je glumio krevet), a odmah ispred njega, na samoj sredini sobe, stajale su najzmazanije lojtre koje sam ikad vidjela, a vidjela sam fakat zmazanih lojtri u životu. Ispod njih je bila kanta bijele boje, a na kanti kistovi - neki skoreni, neki vlažni, a s nekih je još kapala boja - ne po parketu, hvala Bogu, jer su na parketu bile novine (thank God for small favors). I da cijela stvar bude još malo gora, na stropu je visila ogromna, hrđava kuka, onakva na kakvoj visi polovica svinje u mesnici. Kasnije sam saznala da Alex u svakoj sobi ima disko kuglu koju viješa na kuku: "Innit cool?" - pitao me kad mi ju je dan kasnije montirao i u sobu i u wc, ali tad je to samo bila ogromna hrđava kuka, bez konteksta, u sobi koja je dovoljno zaštićena novinama da možeš bez problema zaklat čovjeka i kasnije lako počistit nered. "Možda će me ubit" - prošlo mi je kroz glavu dok sam stajala u svojoj "habitable" sobi i razmišljala da je vrlo lako moguće da ću ja ubit njega.
"HABITABLE?!" je bila prva riječ koju sam urliknula u telefon kad sam ga nazvala i jebala mu englesku, neodgovornu majku preko telefona. Obećao je da će mi doć počistit sve za 2-3 sata i da se strpim, "relax, why are you upset, Andrea?" - što nije bila opcija jer sam htjela sobu SAD, a ne kasnije kad se on osposobi jer jučer ipak nije radio baš cijelu noć nego je išao bit DJ u neki opskurni klub na jugu Londona. Uglavnom, sljedeća 2 sata sam skidala novine s poda, odljepljivala izolir traku s lajsni i pazila da ih ne oštetim, brisala prašinu i pokušavala učinit da soba stvarno postane habitable. Za samo 150 funti tjedno, "a bargain, really" - govorili su mi kasnije ljudi koje sam upoznala u Londonu. A habitable soba nije ni najgori dio.
Prošećimo hodnikom do wc-a da ti pokažem što je. Ne moram spomenut da je cijeli hodnik bio u novinama i drugim zmazanim lojtrama (jedne u svakoj prostoriji, kao i disko kugle), jel da? The bathroom.
Kad su kupaonice u pitanju, nemam baš puno zahtjeva - naravno, bilo bi mi drago da je velika, prostrana i da ima prekrasnu jacuzzi kadu, ali jednom sam na gaži imala sobu s jacuzzi kadom u koju sam ušla i iz koje sam izašla (iskočila) kad su kroz mlaznice uz zrak koji radi mjehuriće počele izlazit crne, kovrčave dlakea tako da mi je sasvim zadovoljavajuće samo da je kupaona čista, s funkcionalnim wc-om i funkcionalnim tušem u kojem ne žive tuđe dlake. Dopustite da vas upoznam s londonskim wc-om.
"Ponekad ne želi pustit vodu ali nije bed, pokušajte ponovno kasnije." U stanu koji ima 4 sobe za najam različitim ljudima i to na kratki rok, to je full sjebana situacija. Srećom, ja sam bila sama, thank God for small favors još jednom. Ali ni wc koji ponekad ne radi nije najgori dio ove "povoljne" stambene situacije. Vrijeme je da objasnim što je to pisalo u jednom od onih 7 Word dokumenata, nedovoljno veliko, nedovoljno boldano, nedovoljno crveno i jarko.
Tuš.
Ja sam navikla na svakakve tuševe i kao sa smještajem, nije toliko važno da tuš ima 5 zvjezdica koliko je važno da dijeliš kupaonu s ljudima od 5 zvjezdica, ali kao i sa smještajem, jako je važno da tuš POSTOJI kad dođeš na odredište. Ovdje tuša nije bilo.
"There’s no shower" - zovem ja Alexa drugi put u istom danu, željna tuširanja jer sam sasvim neočekivano čistila stan nakon radova pa bih htjela podaprat pazuhe, baš kao što je gospođa Zdenka sugerirala da radim umjesto da se svaki dan tuširam (pročitaj priču o Zdenki ako nisi, zanimljiva je). "What do you mean, there’s no shower?" - pita mene Alex zbunjenim tonom, onakvim kakav glumice u pornićima koriste u sceni kad su se izgubile na autocesti pa će popušit promentnom kamijondžiji kojeg su došle pitat za upute.
Nema tuša brate prijatelju, ovo nije jedna od onih situacija u kojima žena kaže nešto pa moraš dešifrirat što je htjela reći - nema tuša, nije tu, ne postoji. Postoje samo dvije odvojene pipe, hot and cold, česti slučaj u engleskim kupaonicama, pogotovo u starijim zgradama. Hot pipa, cold pipa, ali no shower, no shower at all.
Aaaa, ma nije bed, naravno da IMAM tuš, Andrea, smirivao me Alex toplim tonom. Pogledaj u ormarić ispod lavaboa (na kojem je isto hot i cold pipa). I stvarno, bio je tamo. Novi, bijeli, plastični tuš kakav još nikad nisam vidjela. U glavu tuša su ulazile dvije cijevi, koje su se nakon spoja srebrnim prstenom račvale u ipsilon, svaka na svoju stranu, svaka spremna da se zašarafi na jednu pipu. No shower, kak sam glupa, malo mi je bilo neugodno jer sam graknula na jadnog čovjeka koji mi je spustio cijenu stana. Jedna cijev na HOT, druga na COLD, a onda kad pustiš vodu, hot i cold se spoje na početku ipsilona i dobiješ krasnu, idealnu vodu za tuširanje. Zapravo baš super, kaj ne? NE.
Jer kad spojiš hot i cold pipu i kad voda jednom krene u plastični tuš koji košta 5 funti dolje na placu, ne da ne dobiješ dobar mlaz… mlaza nema, a ako ga slučajno ima, to je mlaz slabiji od mlaza koji izlazi iz vodenog pištolja u mirovanju. Plus, naravno, voda se ne izmiješa dobro, tako da iz gornjeg dijela tuša izlazi ledena voda, a iz donjeg dovoljno kipuća da možeš odmah stavit špagete unutra.
"Pa lijepo piše u jednom od Word dokumenata kakva je situacija s tušem", reko mi je Alex kad sam drugi put vikala na njega, potpuno iznenađen mojom reakcijom.
I kaj sad? U Londonu sam još 4 tjedna i postoje 2 rješenja. Prvo, unajmit sobu negdje drugdje, kod nekog drugog, za puno veće novce gdje će možda bit bolji tuš, ali opet, nema garancije. Drugo, ostat u sobi bez tuša. I ostala sam, radit limunadu od limuna koji su mi posluženi.
Spustila sam se dolje na plac i kupila dvije posudice s mjerama, one plastične vrčeve u kojima inače mjerim mlijeko kad radim pana cottu. Veća je imala 2 litre, manja pola litre i tako sam se tuširala sljedeća 4 tjedna. U veću natočiš hladnu vodu, u manju ovu kipuću pa natačeš i pretačeš dok ne bude dobro. Prvi dan je bilo sjebano. Drugi dan već malo lakše. Treći dan sam već znala točan omjer hot i cold vode pa sam sve mogla radit samo s jednim vrčem. Čak sam naučila prat kosu s tim vrčevima, nad kadom - prvih par puta mi je trebalo 20 minuta, na kraju samo 7. To možda ne zvuči kao neki važan životni skill, ali nije loše znat.
Koja je poanta ove kolumne? Kajaznam, nema je. Osim možda da prije nego što ideš u smještaj pitaš par ekstra pitanja, tipa dal ta klima koja je u apartmanu radi. Dal kupaona ima tuš. Dal kuća koju uzimaš postoji. I tak. Al nije to poanta zapravo.
Nema prave poante, samo pozdrav svima koji ste trenutno u lošem smještaju ili ste nedavno bili u njemu. Nemojte da vam loša kupaona sjebe odmor, život je prekratak za to. Dok god wc pušta vodu kad ti želiš, it’s ok, bar si na godišnjem.
I pozdrav svim kretenima koji sjebavaju napaćen narod u nepoštenim, neistinitim oglasima za apartmane. Bilo da je 50 metara od mora a nije, bilo da je klima a nema je, bilo da je kuća koja ne postoji. Karma vas čeka iza nekog ugla, a jednom kad vas karma smjesti u svoj pansion, život postaje Sidewinder, Colorado.
Pssst! Ostale kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati