Donosimo intervju s autoricom jednog od najboljih psiholoških trilera godine

Donosimo intervju s autoricom jednog od najboljih psiholoških trilera godine
Foto: Twitter/Alice Feeney, Promo

TRILER prvijenac “Ponekad lažem” mračna je psihološka priča koja započinje kratkom porukom glavnoga ženskog lika:
"Zovem se Amber Reynolds. Tri su stvari koje trebate znati o meni:

1. U komi sam.
2. Muž me više ne voli.
3. Ponekad lažem."

Novopečena spisateljica Alice Feeney petnaest je godina radila kao novinarka za BBC, a pisanjem se kradomice bavila prije i nakon posla, tijekom stanki za ručak te na putu za posao i s posla. Nakon višegodišnjih odbijenica po završetku romana Ponekad lažem (naš osvrt možete pročitati ovdje), kontaktiralo ju je petnaest književnih agenata. Feeney je uskoro dobila ponudu za objavu knjige, a televizijska prava ugrabljena su i prije nego što je roman izdan. Sada je posve posvećena pisanju u svojoj vrtnoj kolibi na selu sa svojim psom. Feeney je s Goodreadsom razgovarala o tome što ju je nadahnulo za pisanje priče, utemeljene na vlastitom bolničkom iskustvu, te o svojem putu od novinarke do spisateljice. Izdavača hrvatskog izdanja romana zatražili smo intervju te smo ga ubrzo i dobili.

Što vas je potaknulo da napišete roman “Ponekad lažem”?

S dvadesetak godina doživjela sam prometnu nesreću. Probudila sam se u bolnici s ozbiljnom ozljedom glave, nesposobna prisjetiti se što se dogodilo. Čula sam druge ljude i osjetila da me dodiruju, ali nisam se mogla pomaknuti ni govoriti. Bilo je zastrašujuće.

Ta je uspomena odigrala veliku ulogu u stvaranju romana, ali glavna mi je ideja došla u snu. Probudila sam se usred noći s likom zvanim Amber u glavi. Zapisala sam tri stvari o njoj u notes pokraj kreveta. Te se tri stvari nikada nisu promijenile.

Proveli ste petnaest godina kao BBC-jeva novinarka. Recite nam nešto o prijelazu s punog radnog vremena u novinarstvu do onoga u pisanju trilera.

Obožavala sam novinarski posao, ali potajno sam oduvijek željela biti spisateljica. Radila sam u redakciji kada me agent nazvao i rekao da izdavači žele kupiti “Ponekad lažem”. Počela sam se tresti i pomalo psovati, a zatim sam plakala kao kišna godina.

Uvijek ću pamtiti kako sam se sakrila pod stol i šaptom ga upitala: „Ozbiljno?“ Toliko sam to dugo željela. Teško mi je povjerovati da se zaista događa. Iskreno, još uvijek moram redovito štipnuti samu sebe. Zbilja sam sretna.

Mislim da je to dokaz da morate slijediti svoje snove – bez obzira na to koliko se bojali neuspjeha. Vaši snovi uvijek znaju pravi put. Sada radim u svojoj vrtnoj kolibi s kolegom spisateljem, golemim crnim labradorom koji se boji perja, i to je zaista najbolji posao na svijetu.

Postoji duga tradicija novinara koji su prešli na pisanje misterija i trilera. Što mislite, zašto je tako?

Novinari vole pričati priče, stoga se nikada ne čudim kada pisac ima takvu pozadinu. Također, svakodnevno su izloženi svim mogućim užasima. Ništa što je moja mašta u stanju smisliti nikako ne može biti gore od stvari koje sam vidjela da ljudi jedni drugima čine u stvarnosti. Stoga je možda stvar i u tome – pokušaj da pronađete smisao u svijetu koji ponekad nema nikakvog smisla.

Ispričajte nam o svojem spisateljskom procesu za “Ponekad lažem”. Kako ste smislili preobrate?

Bilo je vrlo zabavno pisati “Ponekad lažem”. Najbolji savjet koji sam ikada dobila jest da napišete knjigu koju biste sami voljeli pročitati, i to uvijek pokušavam učiniti. Priča mi je djelovala poput opsesije i nisam mogla prestati razmišljati o njoj.

Volim planirati. Dugo razmišljam o priči prije nego što počnem pisati i razradim sve na velikoj ploči prije negoli napišem ijednu riječ. Nema ispravnog ili pogrešnog načina pisanja, ali za mene bi započinjanje romana bez plana bilo poput odlaska u dugu šetnju bez karte – čitavo bih se vrijeme brinula da ću se izgubiti umjesto da uživam.

Cijelo iskustvo s “Ponekad lažem” odigralo se prilično brzo. Napisala sam knjigu za šest mjeseci, a sve što se zbilo nakon toga predstavlja prekrasan vrtlog događaja.

Koji pisci utječu na vas i kako se ti utjecaji odražavaju u romanu “Ponekad lažem”?

Previše ih je da bih ih navodila! Počela sam čitati knjige Stephena Kinga kao dijete, i to možda malo prerano. Njegove su mi priče pomogle prebroditi određena teška razdoblja i on je moj junak, stoga je njegovo pisanje nesumnjivo utjecalo na moje.

Čitam sve žanrove, ali stvarno obožavam psihološke trilere. Agatha Christie na više je načina bitno utjecala na mene, a volim i sve što je napisala Gillian Flynn. Obično pišem mračne, prevrtljive priče s daškom horora i mislim da sve što pročitamo utječe na naše pisanje, i ono loše i ono sjajno – sve je to dobro. Ono smo što čitamo.

Jedna je produkcijska kuća već otkupila televizijska prava za vašu knjigu. Možete li nam reći što se događa na tom planu?

Oduševljena sam što će Legendary Entertainment “Ponekad lažem” pretvoriti u seriju. Zaslužni su za izvanredne filmove poput “Početka” i “Interstellara”, koje sam obožavala. Trenutačno ne smijem previše otkriti, ali vrlo sam uzbuđena.

Nisam željela pisati scenarij; želim pisati isključivo knjige. Stoga sam ga prilično opušteno predala u ruke drugog pisca. Uposlili su me kao savjetnicu, i zbilja sam sretna sa svime što je ekipa isplanirala u prvoj sezoni. Jedva čekam vidjeti Amberin život na platnu!

Što trenutačno čitate i koje knjige preporučujete prijateljima?

Trenutačno čitam roman “A Stranger in the House” Shari Lapene – to mi je nagrada jer sam dovršila drugu knjigu i veselila sam mu se.

Doista imam sreće jer mi agenti, izdavači i drugi autori šalju knjige prije nego što izađu. Tri mračna i prevrtljiva romana koja su mi se u zadnje vrijeme svidjela jesu “Žena na prozoru” A. J. Finna, “Let Me Lie” Clare Mackintosh i “Our House” Louise Candlish, svi izašli 2018. godine.

Što vam predstoji? Možete li nešto natuknuti čitateljima?

Sa zadovoljstvom mogu reći da sam završila drugu knjigu, posve novu i nepredvidljivu priču koja se zove “Sometimes I Kill”. Nadam se da će ljudi uživati u njoj onoliko koliko sam ja uživala dok sam je pisala. Trenutačno počinjem raditi na trećoj knjizi.

Sretna sam jer sam sada u potpunosti posvećena pisanju i nevjerojatno sam zahvalna svima koji su mi pomogli ostvariti san, a osobito čitateljima. Zbilja mi neopisivo znači kada mi se ljudi jave i kažu koliko su uživali u knjizi. Pisci ne vrijede ništa bez svojih čitatelja, a ja imam najbolje!

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara