Kolumna Petre L.: A kako uopće izgleda taj London?
Foto: weheartit
MILICA. Stajala sam izbezumljena nasred nepoznatog stana u Londonu i gledala tu ženu ispred sebe. Nisam mogla vjerovati, moja Milica. Sve najljepše uspomene vezane za djetinjstvo uključuju i nju, moju prijateljicu s mora. Ja sam se smijala, a ona je plakala i plakala. "Znaš, ja zadnjih mjeseci stalno plačem. Čini se da sam presušila.", objašnjavala sam joj dok je muzika treštala oko nas. Kako nekome ispričati što ti se sve dogodilo u zadnjih 20-ak godina koliko se niste vidjeli? "Najbolje da večeras pijete, a sutra razgovarate.", rekao je Vlado, Miličin dečko, noseći dvije tekile u ruci. To je možda bilo i zadnje čega se te večeri jasno sjećam. U hotel sam došla u 10 ujutro, odspavala par sati i ponovno se našla s Milicom. Htjela je da spavam kod nje. "Znaš ti koliko mi toga imamo za nadoknaditi? Što ćeš u hotelu?". "Što se više sa mnom raspravljaš oko gluposti, manje vremena imamo za važne stvari.", objasnila sam joj.
Iako starija, Milica je još uvijek bila isto ono dijete s kojim sam provodila ljeta na Korčuli. Kad bi me pogledala svojim velikim bademastim očima, u sekundu bi me vratila u djetinjstvo. Bila je uvijek jako osjetljiva i rasplakala bi se u trenu. Međutim, život je od nje očigledno napravio borca. Otišla je u Englesku još u srednjoj školi, živjela u nekom malom mjestu s obitelji koju nije poznavala. Roditelji su je poslali iz Osijeka zbog problema koje su imali s bratom. "Klasika. Prvo je počeo eksperimentirati s drogom, pa se navukao na heroin, postao nasilan prema nama doma, krao stvari, novce. Danas je u Španjolskoj u komuni. Vjeran bogu. Jednu drogu je zamijenio drugom. Možda bolje da je tamo nego u zatvoru. Nemam pojma. Nisam s njim u kontaktu već godinama. Uglavnom mislim da je tako pametnije, osim u nekim trenucima kad mislim da će mi jednog dana možda biti krivo. Ali hajmo na veselije teme.", rekla mi je i počela ispitivati o meni. A to je sve samo ne veselija tema.
Pokušala sam joj ispričati sve, barem one bitne stvari. Milica me gledala svojim srnećim očima u čudu. Vidjelo se to jasno. Uostalom, Milica nikad nije znala sakriti stvari. "Gledaj, najvažnije je da si ipak na kraju stvari napravila onako kako misliš da je ispravno. Naravno da bi bilo lakše i ljepše da si ponešto izvela drugačije ili na vrijeme, ali bože moj, svima nam se to događa. Bitno je samo naučiti lekciju i ponavljati je sam sebi svaki dan. Da ne zaboraviš." Bilo mi je jasno da je to bila jako ublažena verzija odgovora na moju malu životnu priču i da je Milica vrlo diplomatski nastupila. Vjerujem da jadna nije očekivala baš toliku dramu. Nisam ni ja, a opet, sama sam si je nabila na vrat. Uostalom, ženu vidim prvi put nakon više od 20 godina; doći ćemo do toga da mi otvoreno može reći što me ide. S vremenom.
Za razliku od mene, njen život je djelovao vrlo sređeno. S Vladom je u vezi već 4 godine, radi u nekoj dobroj marketinškoj agenciji, upravo je dobila promaknuće, sretna je. "Nisam nikad vjerovala da ću ovdje izgraditi život, ali nekako su se stvari poklopile. Ni Vlado ni ja se ne vidimo negdje drugo.", objašnjavala mi je dok smo hodale Hyde parkom. Danima smo hodale gradom i razgovarale o svemu. Bilo mi je drago vidjeti da je Milica netko tko bi mi sigurno bio dobar prijatelj da živi blizu. Time je, na neki način, naše prijateljstvo iz djetinjstva dobilo potvrdu svoje mističnosti i važnosti. Jer, u to vrijeme, ništa, ali baš ništa, nije bilo toliko važno koliko Milica i ja. Kad se jedno ljeto nije pojavila na moru, danima sam plakala i molila mamu da ju nazove i dovede na otok. Još neko vrijeme smo si pisale duga pisma i onda je sve stalo. U početku sam puno razmišljala o njoj, a s vremenom sve manje i manje. Toliko da mi nikada nije palo na pamet da je pokušam pronaći na Facebooku. Što zapravo zvuči poprilično jadno. "Odnese te život na neku stranu i stalno misliš – ma sutra ću i to i to. I onda dođe sutra i sve što možeš odgoditi, odgodiš. I tako cijeli život provedeš u odgađanju nekih stvari i onda se život odluči malo poigrati pa te moja cimerica pronađe samu na cesti i dovede kod mene.", ležeći na travi, mudro je zaključila Milica.
Dani u Londonu su mi prošli u trenu. Milica i Vlado su se stvarno trudili oko mene, ali ja uopće nisam imala osjećaj da sam bila u Londonu. Od trenutka kada sam ugledala Milicu, bilo mi je svejedno gdje se nalazim. Grad je bio samo popratna scenografija, Milica je bila centar svega. "Neću plakati prijateljice draga. Tako sam sretna što smo se pronašle.", rekla mi je dok me grlila na aerodromu. "Plakat će garant danima.", dodao je Vlado. Ja sam plakala već tamo. Nije mi se išlo kući.
Prethodne kolumne Petre L. pogledajte ovdje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati