Kolumna Petre L.: Korčula i London
Foto: Dior
NEKOLIKO dana kod mame i bila sam preporođena. Toliko mi je bilo dobro da sam razmišljala da otkažem London. Berlin sam uvijek jako voljela, provela sam tamo 5 godina života ali nekako od kada je T. ušao u moj život, nikako nisam našla vremena da odem. Mama mi je tek sada rekla kako je zbog toga uvijek bila žalosna. "Skoro 5 godina nisi dolazila tu. Razumijem da si imala svoj život, ali mi se čini da si jako puno važnih stvari zanemarila. Neću ti držati predavanja, sretna sam što si sad tu i nadam se da si izvukla nešto iz cijele ove priče."
Mama ko mama. Znala sam ja da mi ne zamjera ništa, ali najgore od svega je što je bila apsolutno u pravu. T. je puno putovao zbog posla i u slobodno vrijeme je htio biti kući. Nitko mi nije kriv, čak ni on, što se nisam više borila za stvari koje želim.
Upravo zbog toga sam i odlučila da neću preskočiti London. Rodbina me nagovarala da ostanem, samo je mama šutjela. "Doći ću opet za par mjeseci, za Uskrs ako ne ranije, obećavam.", rekla sam mami kad smo se rastajale na aerodromu. Skoro cijeli let sam prespavala. Ostalo vrijeme sam mislila na Marka. Na trenutke me živcirala ta njegova dosljednost. Lagala sam ga i on nije mogao progledati mi kroz prste, ni najmanje. Za njega, laž je laž. Nema veze što je do nje dovelo. A možda je zapravo bio u pravu. Možda da sam ja bila dosljednija u svojim uvjerenjima nikad ne bih napravila neke loše poteze. Možda bih bila bolja sama za sebe. Po prvi put sam u tom trenutku shvatila da sam se pomirila s tim da je kraj.
Na aerodromu sam se totalno iživcirala čekajući prtljagu. Traka se odvrtjela nekoliko puta, svi su skupili svoje torbe i na kraju sam ostala sama. Ja i jedan stari crveni kofer koji nije imao vlasnika. Nisam mogla vjerovati. Sve može, ali da mi nestane moja garderoba i cipele, to nisam mogla prožvakati. Pa je krenulo. Od jedne službe do druge pa treće pa četvrte. Svi jako ljubazni ali potpuno bespomoćni. Nitko nema pojma gdje je završio moj kofer. "Jebemti dan kad sam se odlučila na nešto ovakvo. Nije dosta što sam sama u Londonu, sad nemam ni svoje stvari. Gdje mi je pamet bila?". Tako je počeo monolog u mojoj glavi, a nastavilo se prvo hrpom psovki ,a onda kukanjem mami pa Vedranu na telefon.
Nakon 2 i pol sata, dobila sam odgovor - kofer stiže večernjim avionom, greškom su ga ukrcali na drugi let. Znači, još samo 7 sati čekanja. Sitnica. Nadala sam se samo da, jednom kad stigne, to zaista bude moj kofer. Da ne moram 5 dana hodati u tuđim stvarima. Jer, nakon toliko sati čekanja, bila sam spremna uzeti bilo čije stvari. Nazvala sam hotel da javim da stižem tek navečer i čekala. Kada se, nekih 8 sati kasnije, pojavio službenik s mojim koferom, došlo mi je da ga izgrlim i izljubim. Uzela sam ga u ruke, zahvalila i krenula prema stanici. Vlak me doveo na Victoria station odakle sam uzela taksi i u hotelu sam bila skoro u ponoć. Zaspala sam u roku od 5 minuta.
31.12. sam cijeli dan provela šetajući Londonom. Sjetila sam se svojih prijatelja tisuću puta, razmišljajući o tome gdje su i što rade. Sve bih bila dala da su tada bili sa mnom, ali obećala sam sama sebi da se neću bedirati. Otišla sam u Camden. Tamo se stvarno nisam osjećala usamljeno. Uostalom, Vedran i Eva su me taj dan nazvali tisuću puta. Vjerojatno su mislili kako sam jadna tamo daleko, sama na staru godinu, ali mi ništa nisu htjeli reći. Predvečer sam došla u hotel i planirala ostati u sobi. Nije mi bilo posebno važno da negdje dočekam Novu Godinu. Nikad nisam posebno držala do toga, a pogotovo ove godine. Bila sam u Londonu i taj dan je bio isti kao i svaki drugi. Ranije ću u krevet i sutra ujutro odmah vani. U neko doba sam zaspala s knjigom u ruci. Kada sam otvorila oči bilo je 22 sata. Vrtjela sam se neko vrijeme po krevetu ali nisam mogla zaspati. Pola sata nakon toga sam ustala, toplo obukla i odlučila prošetati po centru.
Rijeke ljudi su se slijevale Oxford Streetom. Osjećala sam se super. I nitko mi nije nedostajao. U jednom trenutku mi je zazvonio mobitel. Vedran. Pomaknula sam se u neku uličicu da ga čujem što priča međutim, buka je bila toliko jaka da ništa nisam razumjela. "U gradu sam, ništa te ne čujem. Sve je super ne brini, javim se kad dođem negdje gdje je malo tiše.", urlala sam kao zadnji seljak u mobitel. U tom trenutku mi je prišla neka djevojka koja je s društvom prolazila kraj mene dok sam telefonirala . "Are you from Croatia? That's so crazy. Come with us, my best friend is from Croatia." Bila je tako simpatična i nasmijana da je ništa nisam ni pitala. Samo sam kimnula glavom i krenula za njom i njenim društvom.
Došli smo u neki stan koji je bio krcat ljudima. Djevojka je nestala, samo je rekla:"Wait here.". Nakon par sekundi se vratila držeći za ruku neku curu. "This is Milica, she is from Croatia". Nisam mogla vjerovati. Bila je to Milica iz Osijeka. Cura s kojom sam provela djetinjstvo u Vela Luci gdje sam ljetovala kod bake. Nismo se vidjele 20 i nešto godina ali smo se odmah prepoznale. Bila sam u šoku. I sretna. Nisam mogla vjerovati kako je svijet zaista malen. Zagrlila sam Milicu i u trenu sam opet bila doma.
Prethodne kolumne Petre L. pročitajte ovdje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati