Kolumna Petre L.: Možda da, a možda ipak ne

Foto: Zac Posen

STVARNO mi se rijetko dogodi situacija u kojoj ne znam što bih rekla, ali Marko u mom stanu te noći je situacija u kojoj sam apsolutno mutava. Ali apsolutno. Sama činjenica da se nakon tjedana šutnje pojavio na mojim vratima, uhvatio me za ruku i uveo u stan je već bila nestvarna. Htjela sam ga pitati tisuću stvari ali riječi nisu htjele vani. Bila sam toliko sretna što je tu. Pitanja bi vjerojatno sve samo pokvarila, razbila čaroliju trenutka u kojem on stoji u mojoj dnevnoj sobi, skida tenisice i zove me da dođem u krevet. Sklupčala sam se kraj njega kao poslušni pas, još uvijek u odjeći i sa šminkom na licu. Ništa u tom trenutku nije bilo bitno, samo da je on tu. Spavali smo zagrljeni kao inače i tu noć mi se činilo kao da će sve ipak možda biti ok.

Ujutro je nastupilo triježnjenje. I doslovno i preneseno. Probudila sam se sama u krevetu s užasnom glavoboljom. Bilo je 11 sati i Marka nije bilo. Ni u stanu ni u krevetu. Jesam li možda sve to skupa sanjala? Je li on uopće bio tu ili ga je samo moja glava, pod utjecajem hektolitara alkohola koji sam ispila, umislila? Muka je bila skoro pa nepodnošljiva. Ustala sam i otrčala u wc. Povraćala sam dobrih 5 minuta dok više nisam imala što povratiti. I plakala. Nisam mogla vjerovati. Ustala sam, pogledala se u ogledalo iako bi bilo bolje da sam taj dio preskočila. Maskare sam imala po cijelom licu, a preko lijevog obraza debelu crvenu crtu od ruba jastuka na kojem sam se zaležala. Možda se Marko probudio, ugledao to čudovište kraj sebe i pobjegao glavom bez obzira. Istuširala sam se, pojela nešto, opet povraćala, obukla se i nazvala Vedrana.

"Vodiš me po auto?", pokušala sam zvučati normalno. I uspjela. Sve dok ga nisam ugledala ispred kuće. Vedran je odmah znao da nešto nije u redu, a meni su suze krenule čim me pogledao. Nisam više imala snage, ni za priču ni za razglabanje o svom sjebanom ljubavnom životu. I to sam mu rekla. "Samo me malo pusti na miru, ok ljubavi? Samo da se malo saberem pa ću ti sve ispričati.", zamolila sam ga prije nego sam ušla u njegov automobil. Znam da mu ništa nije bilo jasno i da je umirao od znatiželje. I ja bih na njegovom mjestu. Ostavio me malo prije 5 ujutro pred zgradom, sad je bilo pola 13, a ja sam već bila u velikoj drami. Mogu samo pretpostaviti kakvi su se sve filmovi vrtjeli u njegovoj glavi.

Odveo me kod svoje mame na obiteljski ručak što je bio odličan potez. Hrpa Vedranove smiješne obitelji bila je garancija da nema suza ni suvišnih pitanja. Ali koliko god htjela ne misliti na njega i sve ono što se dogodilo noć prije, nije mi baš uspijevalo. Tisuću zašto, bez ijednog pametnog zato, rojilo se u mojoj glavi. U jednom trenutku se moja velika tuga pretvorila u ljutnju. Ok, zajebala sam, znam da jesam. Ali, do kada trebam plaćati za to? Ostavio me, ne želi imati posla sa mnom i mislim da je to adekvatna kazna. Ne kužim zašto me treba dodatno kažnjavati. Cijeli dan sam bila vrlo odlučna u tome da mu se neću javiti. Mislim, čemu? Što da kažem, a da već nisam? Sad sam već  polako mijenjala mišljenje. Ali kako i zadnja budala nauči nešto iz svojih grešaka, ako ništa drugo, nauči barem razmisliti dva puta prije nego napravi budalaštinu, odlučila sam malo odspavati prije nego išta napravim.

Vedran i ja smo otišli u njegovu staru sobu koju je njegova mama još uvijek držala kao da je Vedranu 18. Legli smo na krevet, gledali neki glupasti film i zaspali. Barem ja. Kad sam se probudila, Vedrana više nije bilo. Nisam mogla vjerovati, dva frajera su me ostavila samu u krevetu u istom danu. Ali za razliku od Marka, Vedran me čekao u kuhinji s kavom i kolačima. Kako samo volim tog čovjeka. Sjela sam za stol, pojela dvije velike šnite torte i uzela mobitel u ruke. "Ne kužim što se događa. Ispričala sam se tisuću puta, iskreno rekla što osjećam i ne kužim zašto i čemu sve ono noćas i jutros. Jako si me povrijedio, baš jako. Eto, nadam se da si sad dobio svoju zadovoljštinu." Prije nego sam poslala poruku, dala sam Vedranu da pročita. "Nemam pojma što se dogodilo pa ne znam ni što da kažem, ali, zvuči dobro. Mislim, poruka. Situacija mi se čini sjebana. Ali ne pitam ništa. Ne želim i ja dobit takav sms, a vidim da si baš raspoložena.", rekao je Vedran. "Ne brini, ispucala sam frustraciju, sad sam mirna, a ljudi oko mene sigurni.", objasnila sam mu kroz smijeh. Bilo je to prvi put toga dana da sam se iskreno nasmijala.

Doma sam krenula tek oko 19 sati, nakon što nam je Vedranova mama podgrijala ostatke ručka. Vedran me zvao da izađemo vani, ali nisam bila raspoložena. Htjela sam samo doći kući, zavući se pod dekicu i gledati tv. Kad sam stigla pred ulaz, nisam mogla vjerovati. Marko je opet sjedio na stepenicama. Kada me ugledao, ustao je i krenuo prema meni. Neka djeca su skakala po stepenicama oko njega. Hodao je prema meni u odjelu. Ništa mi nije bilo jasno, ali očito je to bilo moje prirodno stanje toga dana. "Što je? Nije ti bilo dosta noćas, ha?", bijesno sam se istresla. "Oprosti, oprosti, oprosti. U pravu si, nisam bio ok. Danas je bio sprovod. Tata mi je umro. Samo sam htio biti negdje gdje me nitko neće ništa pitati i očekivati. Žao mi je.", kroz suze je rekao i zagrlio me. Grlio me tako i plakao ne znam ni sama koliko. Sve me već boljelo od njegovog stiska, ali to nije bilo važno. Bio je tu. Došao je meni kad mu je bilo najteže. Možda ipak ima nade. Ili?

Prethodne kolumne Petre L. pročitajte ovdje.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara