Kolumna Petre L.: Na pravom putu
Foto: Dior
DANIMA nakon povratka iz Londona držala me luđačka euforija. Čak mi je i vrijeme išlo na ruku, sunčani siječanj u Zagrebu nije baš česta pojava. Marko je bio na skijanju, i to je pomoglo. Iako kratko, činilo mi se da me mjesecima nije bilo u Zagrebu. Baš me zanimalo hoću li isti osjećaj imati i kad ga ugledam - kao ono, nisam ga dugo vidjela pa me više nije ni briga. Slučajni susret s Milicom usred Londona mi je bio kao nekakav znak s neba. Otišla sam na taj put potpuno slomljena. Sad kada razmišljam o tome čudim se sama sebi kako sam imala hrabrosti tako se skupiti i otputovati sama. I gle što mi je to donijelo. S Milicom sam stalno visila na chatu, Facebooku, Skypeu. "Ne prestaneš li govoriti o toj Milici, prestat ću se viđati s tobom. Koji ti je k? Kako si tako opčinjena? Zgadit će mi se žena, a nisam je još ni upoznao!", objašnjavao mi je pomalo živčano Vedran dok smo u našoj birtiji sjedili na pauzi.
Pokušala sam mu objasniti koliko mi je ona uvijek značila i koliko sam sretna što smo se srele. I koliko je bizaran način na koji smo se srele. "Zapravo mi je sve to s njom znak da nakon svakog sranja ipak dođe nešto dobro. A ti umjesto da budeš sretan, samo gunđaš.", rekla sam praveći se kao da sam malo ljuta na njega. "Ma budi ti sretna koliko hoćeš, nemam ja problem s tim. Ali brate mili, Milica ovo, Milica ono, pa Milica opet ovo, pa opet ono. Ne mogu više. Umaraš me tako i sa svojim muškarcima, ali tamo barem ima seksa, a šta ovdje? Uostalom, imaš toliko govana koje moraš riješiti, a ti blebećeš o jedinom odnosu koji je trenutno normalan u tvom životu. Šta ćeš kad se Marko vrati sa skijanja? Kad ćeš razgovarati s Lukom M.? Misliš da će te ostavljanje otvorenih priča dovesti negdje? Ili će super Milica i to riješiti?", siktao je otrov Vedran na mene. "Super Milica će sve, baš sve riješiti, ne brini!", bilo je sve što sam u tom trenutku izgovorila na zadanu temu. Glupo i djetinjasto, znam. Vedran je samo zakolutao očima i nastavio piti kavu.
Kad sam navečer stigla u stan, počela sam malo razmišljati o svemu što je Vedran rekao. Ok, bila sam kod mame za Božić nakon sto godina i stvarno mi je bilo lijepo. Nakon dugo vremena, imala sam osjećaj da idem kući. London je bio van svih očekivanja, a Milica šlag na torti. Mislim da mi je, usred cijelog kaosa, trebalo nešto takvo - jedna lijepa stvar koja će me podsjetiti da se dobre stvari događaju kad se najmanje nadaš. Pa sam odmah nazvala Vedrana. "Samo da znaš, jako sam sretna što sam ponovo našla svoju najbolju prijateljicu iz djetinjstva. A još bolje od toga je što me susret s njom natjerao da donesem postnovogodišnje odluke i očistim smeće iz svog života. Ono za što sam sama kriva i ono za što nisam. Eto, jesi sretan?". "Ja sam sretan kad si ti sretna samo što često bolje od tebe znam da si nesretna.", mudro je odgovorio moj najbolji prijatelj filozof.
Odlučila sam pokazati Vedranu kako sam ozbiljna. Pa sam okrenula broj onoga koji je bio na vrhu liste i vjerojatno izvor većine problema. Javio se nakon prvog zvona, kao da je čekao poziv. "Petra?", rekao je iznenađeno. "Bok T., nadam se da ne smetam. Imaš li minutu za mene?". Trudila sam se zvučati kul, ali sam se tresla ko šiba. "Imam, naravno. Drago mi je da te čujem. Jesi dobro?". Haha, i on je bio nervozan, skužila sam odmah. "Dobro sam, hvala ti. Zovem te jer bih ti htjela reći neke stvari. Ružno smo se rastali, a skoro smo se oženili. Ne želim da se ponavlja ona situacija kao u kinu, da se sretnemo i ne znamo što bi pa se pravimo da se ne vidimo. Znam da nećemo nikad biti prijatelji i piti kave, i nema potrebe za tim. Ali, ne želim nositi nikakvu gorčinu kada te se sjetim ili sretnem na cesti. Povrijedio si me jako, planirali smo vjenčanje, a ti si me varao. Povrijedilo me i kad sam shvatila kako si brzo nastavio svoj život, kao da se ništa nije dogodilo. Ali jasno mi je da smo za to oboje krivi. Znam da ni ja nisam bila najbolji partner na svijetu i da smo dugo vremena zapravo propadali zajedno. Možda uopće i nismo bili jedno za drugo. Uglavnom, sve to nema veze sada. Samo ti želim reći da želim napokon završiti tu priču u svojoj glavi, oprostiti ti za sve loše što si mi napravio i zamoliti da isto napraviš i ti. Ako možeš. I da kad se sutra sretnemo na cesti, da možemo jedno drugo pogledati u oči i pozdraviti se. Zaista ti želim sve najbolje i čestitam ti na bebi." Ne znam ni sama kako sam sve to uspjela izgovoriti.
Oči su mi bile pune suza, ali se to u glasu nije osjetilo. T. je šutio neko vrijeme prije nego je išta rekao. "Petra, ne mogu vjerovat. Hvala ti što si nazvala. Ne znaš ni sama koliko mislim na tebe. Stalno. Grozno se osjećam. I onu večer u kinu, znam, očajno sam se ponio. I htio sam te nazvati toliko puta. Ali iskreno, nisam znao što bih rekao. Da, zajebao sam i nisam znao kako bi to objasnio i opravdao. Zato mi je drago što si rekla sve što si rekla. Žao mi je, stvarno. Volio bih više od svega da se ništa od toga nije dogodilo i da smo danas ti i ja zajedno. Bez sranja. Možemo se naći na kavi ovih dana?" Nisam mogla vjerovati što čujem. "T. mislim da to nije dobra ideja, nikako. Samo želim da smo civilizirani kad se sretnemo. I da, s vremenom, jedno drugom oprostimo za sve. Čuvaj se. Pozdrav.", rekla sam i poklopila slušalicu. Nisam mu htjela ostaviti prostora za daljnju priču. Po prvi put onaj vrag u meni nije bio zadovoljan činjenicom da je T. nesretan i da me želi vidjeti. Po prvi put mi ga je bilo žao i tek tada sam, po prvi put, znala da sam napokon na pravom putu.
Prethodne kolumne Petre L. pročitajte ovdje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati