ONI KOJI imaju sklonost laganju vješti su govornici i lažu češće od drugih, najčešće obitelji, prijateljima, partnerima ili kolegama, pokazalo je istraživanje koje je vodila dr. Brianna Verigin sa Sveučilišta u Portsmouthu, a koje je objavljeno na portalu sciencedaily.com.

Vješti lažljivci najčešće lažu gledajući sugovornike u oči, a rjeđe preko tekstualnih poruka ili društvenih mreža.

„Pronašli smo značajnu vezu između stručnjaka u laganju i spola. Dvostruko više muškaraca za sebe misli da su bolji lažljivci i da se mogu izvući služeći se lažima”, rekla je Brianna Verigin.

„Istraživanje je pokazalo da većina ljudi izgovori jednu ili dvije laži na dan, ali ovo nisu precizni podaci. Mnogi ne lažu svaki dan, ali manja skupina većih lažljivaca zaslužna je za ovakve statističke pokazatelje. Gotovo 40 posto svih laži izgovorila je manja skupina prevaranata. Oni će lagati bez grižnje savjesti i svojim najbližima.”

„Uvježbani lažljivci u velikoj se mjeri oslanjaju na svoju govorničku sposobnost, istinu prljaju lažnim informacijama, stoga je drugima teško razlikovati istinu od laži. Također, bolji su od ostalih u skrivanju laži u naizgled jednostavnim pričama u koje je drugima teško posumnjati.”

Dr. Verigin ispitala je 194 osobe, od kojih je bilo pola muškaraca, a pola žena, prosječne dobi od 39 godina. Postavila im je niz pitanja, uključujući i o tome koliko su bili dobri u obmanjivanju drugih, koliko su laži ispričali u posljednja 24 sata, vrste laži kojima su se koristili i jesu li lagali osobama gledajući ih u oči ili na neke druge načine.

„Istraživanja pokazuju da nismo toliko dobri u otkrivanju lažljivaca koliko mislimo da jesmo. U najboljem slučaju imamo 50 posto šanse provaliti lažljivca dok nam pokušava zamazati oči. Željeli smo se u ovom istraživanju usredotočiti na one koji su dobri u laganju i pokušati razumjeti kako to rade i kome točno.”

Studija je otkrila da je jedna od njihovih ključnih strategija ta da nam podmetnu vjerodostojne laži koje su blizu istini, i da pritom ne daju više informacija nego što je nužno. No, što ljudi za sebe misle da su bolji lažljivci, to daju više opširnijih informacija.

Najuobičajenija metoda kod laganja, bilo da se radi o dobrim ili lošim lažljivcima, ona je koja uključuje izostavljanje određenih informacija. Ali vješti su lažljivci u stanju svojoj priči dodati i iznimno vjerodostojne dijelove koje je jako teško prepoznati kao neistinite. Suprotno tome, oni koji smatraju da nisu dobri u laganju, kada lažu, trude se biti nejasni i neprecizni.

Kada se objedine rezultati ispitanika, najčešće izgovorene laži bile su one „bezopasnije”;  na prvom mjestu pretjerivanje, odnosno preuveličavanje, zatim skrivanje informacija, i na kraju ubacivanje lažnih informacija u gomilu točnih. Većina se opredjeljivala za laganje sugovorniku u oči, na drugom je mjestu laganje preko tekstualnih poruka, pa slijede telefonski pozivi, elektronička pošta, i tek na kraju društvene mreže kao poligon za posluživanje neistine.

Studija nije pokazala vezu između razine obrazovanja ispitanika i sposobnosti laganja. Dr. Verigin izjavila je da je potrebno provesti još istraživanja, posebno onih usmjerenih na bolje razumijevanje metoda kojima se lažljivci služe da bi progurali lažne informacije pored istinitih, kao i metoda korištenja činjenicama koje je nemoguće provjeriti.