Rouge preporuka za vikend: Kako biste živjeli da ostanete vječno mladi?
U DANAŠNJE vrijeme, kad je opsesija mladošću na vrhuncu i kad je pripjev pjesme ''Forever Young'' istinitiji nego ikad prije, što bi se dogodilo kad biste saznali da bolujete od bolesti koja vam to može omogućiti? Ne samo da ćete zauvijek biti mladi – u ovom slučaju nije baš zauvijek, ali dobrih petstotinjak godina je ogroman broj naspram nekih tridesetak koliko u našim kratkim životima jesmo mladi – nego ćete živjeti dugo, stvarno dugo. Otvara li mogućnost dugog životnog vijeka, plus opcija o sporom starenju, više prilika za sretan i ispunjen život ili je upravo suprotno?
Matt Haig, i inače originalan autor koji obrađuje najrazličitije teme, je kroz jedinstven lik Toma Hazarda prikazao neke od tih mogućnosti. Njegov bestseler "Kako zaustaviti vrijeme" (engl. How to Stop Time) rijetka je vrsta hit-romana koji istovremeno pruža poticaj za dublje razmišljanje. Iako je stilom pisanja ovo lagano štivo, uz koje ćete provesti dva ugodna popodneva, tijekom čitanja ćete zasigurno zastati i promisliti o napisanom jer autor suptilno propituje brojna važna pitanja.
Tom je rođen u doba renesanse, točnije, daleke 1581. godine i ''boluje''od poremećaja koji je s vremenom dobio naziv anagerija, a označava suprotnost poznatom poremećaju progeriji kojim ljudi ubrzano stare. Za razliku od njih, Tom stari petnaest puta sporije od normalnih ljudi, pa tako u sadašnjosti, kad izgleda kao da mu je nekih četrdesetak, on zapravo ima više od četiristo godina. Realno gledano, to nije malo.
Svoj je poremećaj kroz dugi život nekoliko puta skupo platio. Na sebe bi, dugogodišnjim mladolikim izgledom, privlačio pažnju gdje god se nalazio ili živio. Ostao je s vremenom bez mnogih voljenih, i to je jedan od najtežih tereta koje dugi život nosi. Ali ne samo to: njegov poremećaj, njegova bolest, doveli su do toga da se mora skrivati i mijenjati ne samo mjesto boravka nego i identitete. Mnogo je puta poželio umrijeti jer, iako je dugovječan, nije besmrtan, ali na životu ga još uvijek drži obećanje koje je dao voljenoj osobi na samrti.
Srećom – ili možda ipak nesrećom – krajem je devetnaestog stoljeća, kad je shvatio da na ovom svijetu on nije jedini koji nosi takvo breme, ušao u organizaciju ljudi poput njega koja se brine o svojim članovima i pomaže im da ostanu skriveni od javnosti, omogućujući im svakih nekoliko godina nove živote. No postoje određena pravila kojih se trebaju držati.
Upravo u posljednjem životu, kad se skrasi kao profesor povijesti u Londonu jer je već umoran od svega, Tom će početi propitkivati nametnuta mu pravila i samo društvo čijim je članom, a sve u želji da napokon živi kako želi bez nametnutih pravila. Tražit će odgovore, tražit će smisao, tražit će pukotine u obećanjima kojima su stekli njegovo povjerenje.
''Kako zaustaviti vrijeme'' nije knjiga o putovanju kroz vrijeme iako se na prvi pogled može takvom činiti. Tom svojom pričom, istina, ''skače'' iz sadašnjosti u prošlost i natrag ne bi li nam što vjernije dočarao sve što je proživio. No on zapravo ''skače'' u svoja sjećanja, kojih – što nije čudno za osobu starosti četiristo godina – ima mnogo. I svakim tim skokom Tom se dotakne nekih važnih pitanja. Važnih za njega, ali i čovječanstvo općenito. Kako bi bilo živjeti dugo? Kako bi život izgledao da smo stvarno dugo mladi? Bi li nam životi bili ispunjeniji da su duži? Kako bi se osjećali kada bismo samo mi unutar jedne obitelji, jedne zajednice, bili osoba s takvim poremećajem?
Na to i na mnoga slična pitanja nećete dobiti odgovore u knjizi jer ih ona samo postavlja te nas upućuje na vlastito razmišljanje. Meni odmah na pamet pada citat iz knjige koju sam čitala prije ove kako se stanice ljudskog tijela posve obnove svakih sedam godina te smo stoga svi posve drugačiji negoli prije sedam godina. Zamislite samo koliko puta se Tom promijenio i koliko je života i voljenih ljudi ostavio iza sebe. Koliko je puta samo tugovao i bio usamljen…
Jedno od pravila spomenutog društva je da se nikad ne smijete zaljubiti. Pitanje je zašto. Imaju oni svoje odgovore, ali ja se ponovno pitam zašto. Biste li dug život i mladolik izgled mijenjali za ovaj svoj ''kratak'' ako se ne smijete zaljubiti, ako se neprestano morate skrivati? Meni se čini da je Tom, budući da je rođen s tim poremećajem, na gubitku. Što će ti dug život ako ga ne možeš živjeti kako bi htio i s kim bi htio?
U svakom slučaju, lik Toma Hazarda ću još neko vrijeme pamtiti jer Haigova sposobnost pripovijedanja, osim lijepog i smislenog pisanja, nadahnjuje čitatelja da se uistinu zapita kako je najbolje živjeti. A to je pitanje na koje jednostavno moramo naći vlastiti odgovor.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati